maska okačena na kvaku
Foto: Peščanik

Nekoliko sati iza izbora odnekud se vratio potpukovnik Predrag Kon. Čovek je posle teške tromesečne tuče sa virusom koristio zasluženi odmor i okončao ga taman kad je bolest počela da se vraća.

Videlo se da je zabrinut: nije očekivao rast krive nego njeno ispravljanje, čak i pad. Možda pojavu bezvoljne varijante virusa koji napada tek reda radi, ali ne pravi štetu.

Njegov kolega Nestorović imao je nekoliko predizbornih komičarskih nastupa, koji su bili usklađeni sa Konovim optimizmom. Genetski smo jaki a virus posustaje. Vreme je da krenemo u život, niko ga neće živeti umesto nas.

Videli smo hiljade ljudi, koji atavističkim urlicima slave ovdašnju varijantu fudbalske igre, i u bliskim susretima razmenjuju zdrave muške poljupce i znoj. Krdo je masovno podržalo svoje alfa govedo na čelu.

Autor ovog teksta malo zna o virusima, čak ni onoliko koliko je potrebno latentnoj žrtvi. Bilo je važno da verujemo struci, koja je postala lažljiva epidemijska grana režima. Bili su više kaplari nego lekari dok smo bili u kućnim robijama, žestoko su nas grdili zbog neposlušnosti. Opravdavali vanredno stanje i vojsku pred bolnicama, aplaudirali nesuvislim zamislima i mučiteljskim idejama ludog šefa, davali protivrečne izjave o tome šta se događa a šta ne.

Upregli su struku u dvorsku službu, slabo mareći za stvar zbog koje postoje. Postali su manekeni ili kulisa za nastupe sveznajućeg maga, koji je smišljao nove muke i parcelisao rake po beogradskim grobljima.

Po ukidanju vanrednog stanja ukinuli su i sebe, negirali sve ono što su bili osnovni principi njihovog posla. Zdravlje su razumeli kao pogodnost koja može da bude i politički stav. Epidemija je, da nabrojimo, uz pomoć Kona, Gojkovića, Stevanovića i Tepavčević otišla u senku izbora. Birn ima dokaza da je krivotvoren (bitno smanjen) broj zaraženih i umrlih, kako bi Pobednik nad bolešću i građanima ušao u sopstvenu istoriju zamišljenih vladarskih trijumfa sve hodajući po grobovima.

Uzaludno je ovde ponovo trošiti reči na Hipokratovu zakletvu, jer takve zakletve zapravo nema, ili je ona samo simbolična uspomena na neke ugasle principe lekarskog posla. Ali, u masovnom obolevanju i smrti ne sme se lagati, niti negirati umiranje zbog statističkih falsifikata! To je zlodelo koje ima podmukli rodoslov, neka vrsta prljavog karijerističkog savezništva. Ili još gore, koruptivno podaništvo u planiranju zla.

Svoje ćutanje tokom čitavog trajanja prljave kampanje, Kon nije umeo da objasni. Ljudi, bolest se vraća, moramo nešto učiniti. Ono jest, sada je gore nego u vreme kućnog ropstva, dugih cevi i gestapovskog časa, ali slične mere naprosto ne dolaze u obzir. Nećemo ponovo zatvarati babe i dede, dosta im je. Mogu biti zabranjeni javni i masovni skupovi. Nošenje maski obavezno. Distanca. Izbegavajte vođenje ljubavi, činite to kao domaćini, bez ljubljenja i dodira. Samrtnici su ostavljeni sami sebi, to im je što im je.

Bolnice su pune, u Infektivnoj se čeka satima i ništa se ne dočeka. Moglo bi se reći da u državi i zdravstvu vlada neopisivi haos. Ništa novo, ali u tome više nema sistema. Čak se i tamničar retko oglašava, baš ga briga koga će sahraniti sada kada je za svoju cirkusku trupu obezbedio vlast bez granica. Njegova je bolest mnogo teža. Ali nije samo ono na šta mislite, on mora da preda ono što inače nije u našem posedu: Kosovo. To je njegov nerešivi politički rebus, protivrečnost koja će ga ubiti pred onima koji ne žele da prihvate predaju onoga što ne postoji. On i u tome želi pobedu nad svima koji su višestruko poraženi i virus mu je zadnja rupa i prva pomoć.

Video je Putina, vodio je batu kod njega. Videće Trampa, možda tamo povede Anđelka. Ovde bake i deke više niko ne zarezuje. Dali su svoje glasove i više im nije ništa. Oboljevaju ljudi u najboljim godinama, sportske zvezde pre svih.

A onda je juče stiglo objašnjenje. Doktorka Darija, kraljica šarma i foto model u podobnoj režimskoj ekipi struke, javila se sa svojom neutešnom tezom: ovo što se sada dešava nije drugi talas starog virusa, nego drugi pik prvog!

Ovo zaista deluje učeno, nejasno, blesavo, sastavljeno u ostacima rezervne pameti. I u tome ima mnogo misterije. Šta se dešava, jesmo li u Slagalici kod Milice Gacin? Karo, pik, zvezda skočko!

Onda su došli još neki lekari sa pikovima. Nismo izašli ni iz prve faze. Stigli smo do ravni, pre koje je kriva počela da pada i virus da slabi. Ali je onda ponovo ojačao, vrluda, nepredvidiv je i ponaša se kao doktor Nestorović. Nije se zaustavio na ravni, nego je jedno vreme počeo da klizi, što pokazuje kriva okrenuta na dole.

Ali, kriva je odjednom krenula ka visu, uzletela je, sve dok sebi ne nađe novu visoravan. I ko zna kad možemo da očekujemo rep epidemije. Možda nikad!

Da je ta stvar repata i da je baldisala, čuli smo od Predraga Kona početkom juna. Ali sada smo ponovo na piku, kako reče dama koja od virusa očekuje bar ministarsko mesto. A potpukovnik je zabrinut, jasno mu je da se virus vratio jer nije ni odlazio, ali ne zna zbog čega mu je takva narav.

Šta sve ovo znači za obolele koji nemaju kome da se jave, niti bilo gde da odu?

Baš ništa. Zamislite nesrećnika koji gori od vatre i nekako se dokopao svete lekarske blizine. A ovaj mu kaže: na piku ste, ravan je još daleko, kriva je poludela, ide prema nebu. Repa nema nigde. A moguća je plava dama, novi pik. Ili herc, jebem li ga!

Peščanik.net, 26.06.2020.

KORONA

The following two tabs change content below.
Ljubodrag Stojadinović (1947, Niš), gde se školovao do velike mature u gimnaziji „Svetozar Marković“. Studirao u Skoplju, i magistrirao na Institutu za sociološka i političko pravna istraživanja, odsek za masovne komunikacije i informisanje u globalnom društvu (Univerzitet Kiril i Metodi 1987). Završio visoke vojne škole i službovao u mnogim garnizonima bivše Jugoslavije, kao profesionalni oficir. Zbog javnog sukoba sa političkim i vojnim vrhom tadašnjeg oblika Jugoslavije, i radikalskim liderima i zbog delikta mišljenja – odlukom vojnodisciplinskog suda od 1. marta 1995. kažnjen gubitkom službe u činu pukovnika. Bio je komentator i urednik u Narodnoj Armiji, Ošišanom ježu, Glasu javnosti, NIN-u i Politici. Objavljivao priče i književne eseje u Beogradskom književnom časopisu, Poljima i Gradini. Dobitnik više novinarskih nagrada, i nagrada za književno stvaralaštvo, i učesnik u više književnih projekata. Nosilac je najvišeg srpskog odlikovanja za satiru, Zlatni jež. Zastupljen u više domaćih i stranih antologija kratkih i satiričnih priča. Prevođen na više jezika. Objavio: Klavir pun čvaraka, Nojev izbor, Više od igre (zbirke satiričnih priča); Muzej starih cokula (zbirka vojničkih priča); Film, Krivolak i Lakši oblik smrti (romani); Ratko Mladić: Između mita i Haga, Život posle kraja, General sunce (publicističke knjige); Jana na Zvezdari (priče za decu); Masovno komuniciranje, izvori i recipijenti dezinformacije u globalnom sistemu (zbirka tekstova o komunikacijama). Zastupljen u Enciklopediji Niša, tom za kulturu (književnost). Za Peščanik piše od 2016. godine. U decembru 2021. izbor tih tekstova je objavljen u knjizi „Oči slepog vođe“.

Latest posts by Ljubodrag Stojadinović (see all)