Foto: Predrag Trokicić
Foto: Predrag Trokicić

Vučić je odlučio da ne pali badnjak u Crnoj Gori, nego u Srbiji. Svejedno je gde taj čovek loži oganj ili drži neuravnotežene tirade: on se bori za srpski narod! Hrabra namera da ide promenjena je u realni kukavičluk da ne ide. Ovde će, a ne tamo biti važniji od Božića.

Već dugo je u svađi sa svima, a poseban spor ima sam sa sobom. I taj je šizofreni konflikt nerazrešiv, u njemu ne može biti posrednika niti pobednika. Niti se može predvideti kako će reagovati jedna a kako druga strana. U tom međusobnom sukobu dva raspomamljena Vučića nije moguće prepoznati ništa od onoga što bi bilo utešno.

Udeljujući sebi opasan posao verskog sudije, ili vođe svih Srba ma gde oni bili – zaboga isti smo narod – taj sumračni tip priželjkuje a i grabi sebi ulogu jedinog nacionalnog svetitelja. Svetovnog a i duhovnog vođe, razuđenog na sve strane gde se može suditi, jaukati, zapomagati, proklinjati i padati u zanos.

Šta se događa ili šta se ima događati u Crnoj Gori nimalo ne zavisi od Vučića. Njegov je vrhunac štetočinska galama i podsticanje raskola. Ali on svim silama dokazuje da sve počinje od njega i završava se sa njim, pa svoju nemoć ostvaruje praznom i poraznom vikom, što se u krugovima njegove slaboumne posluge doživljava i tumači kao politika.

Ali, vidite sad ovo: iako ne ide u Crnu Goru, Vučić se zahvaljuje svim predsednicima opština i predstavnicima srpskih političkih partija koji su podržali njegov dolazak. Više desetina hiljada ljudi navodno žali i pati što njega danas tamo nema. Pa je rekao da će on sa svoje strane sve takve institucije i udruženja koji žale za njim podržati deset puta više nego do sada. Kako će ih podržavati? Iz budžeta, naravno.

Dakle, računica je zasnovana na rasipanju emocija prema željenom vođi koji nije smeo da dođe. Njegov bi dolazak mogao da izazove sukobe i krvoproliće, iako je to jedan narod.

Kakav je to mesija čiji bi pohod na istinu mogao da izazove sukob u istom narodu, koji pali badnjak na isti dan? Takav izazivač masovnih slomova može da bude samo jedan.

Ne plaća što su ga dočekali – jer nisu – nego što su to silno želeli. Uzeće iz budžeta iz koga je već uzimao za plaćanje ljubavi. To je mito za poslove obožavanja, kult od blata koji se drži samo na masovnoj političkoj prostituciji. Ali sada deset puta više, što je cifra zamotana u ludačku misteriju. Što znači da je tačno toliko puta pojeftinio u svom besramnom obliku istrošene logoreične fukse.

Tabloidi koji mu pripadaju slavili su govor kao istorijski. On je odrezao, zapušio usta svima, rekao sikter bre, sram vas i stid bilo, ugrožavate srpski narod u srpskoj državi, izgrdio, naružio, padao u trans i dizao se odatle, bez imalo uspeha pokušavao da se vrati u stvarnost. Rekavši na vrhuncu zanosa da lično on ne da na Srbe. Kome ih to ne da i koji su od njih povereni njemu na staranje, nije mogao da kaže.

Čekaj malo, zar si ti prvi koji govori u ime naroda? Sećaš li se svojih mrzilačkih i pretećih govora iz inkvizicijske ministarske adolescencije? Naravno da sve to nije lako zapamtiti. Sve što je izgovoreno u afektu, u želji da se iz ništavila stigne na vrh, moglo bi da bude opravdanje, makar pred sobom. Tačno je, grešan sam, moj je rodoslov slika strave, ali sada vodim narod i brinem se za njega!

Gde ga vodiš i ko je uopšte krenuo za tobom?

Pozivanje na narod u iščitavanju Vučićevih govora postaje nevažno, opšte mesto, bulažnjenje koje ga ni na šta ne obavezuje. U stvari, on i ne želi bilo kakvu obavezu, jer nije moćan da je razumno obrazloži niti da je sprovede. Pozivanje na narod je uzurpacija tuđih usahlih emocija, nepostojeći zavet prema nečemu čega nema. Narod je kategorija koja se opire patološkoj Vučićevoj brizi, a njegov javni govor, da nije prazan i suvišan, da je ozbiljan državnički, da nije svakodnevno trućanje – morao bi da bude uzdržano obraćanje poštovanim građanima.

Narod u Vučićevom poimanju ne traži poštovanje već vođenje, a to pokušava da čini onaj koji ne zna ni šta bi sa sobom.

Vučić nije predsednik naroda, on je (lažni) predsednik republike, zadužen da obavlja neke poslove u ime države. On bi, da je legitiman, bio državni reprezent i to bi, uz još neke poslove izvan svake političke odluke, bilo sve.

Neprekidno pozivanje na narod jeste traganje za podrškom koje nema, za obožavanjem koje ne postoji niti je moguće. Čežnja za pozicijom proroka koji bi umeo i mogao sve, ali ništa ne ume.

Zbog toga mu je uvek gde je to moguće, a moguće je svuda, potrebna drama osenčena ličnom agresivnom histerijom. Na tom nivou se završava njegov uloga i iz nje nastaje nova. Ako bi oko sebe pronašao mir i bar ovlašnu verziju spokoja, prestao bi da funkcioniše. Iz toga proizlazi najveći strah, istinski napadi kukavičluka koji mogu biti razrešeni samo prividom jurodive hrabrosti i novim štetočinstvom koje ulazi u istoriju bizarne, tragične, besne i urnebesne tiranske samovolje.

No, da ne licitiramo o hrabrosti i kukavičluku, ipak je odluka Vučića da ne ide u Crnu Goru bolja od najave da će ići. Nikome on ne uliva hrabrost niti strah kad se pojavi, ni pristalicama ni onima koji ne žele da ga vide. Ni onima kojima je svejedno.

Bilo bi dobro da se malo primiri za Badnji dan i Božić, da okupi svoje i provede praznik u miru i spokoju, kao domaćin.

Da se uzdrži od besa, propovedi, praznih govora, pretnji, obećanja i laži. I da se kloni novih grehova i moli za oprost starih, ako se još nije ispovedao Amfilohiju.

Ako je verovati režimskom patrijarhu Irineju, onoga je lično Gospod, ne imavši bolju ideju, poslao Srbima da ih grdi, savetuje, zavađa, vodi i unesrećuje.

Vaistinu se rodi!

Peščanik.net, 06.01.2020.

ČIJA JE CRNA GORA

The following two tabs change content below.
Ljubodrag Stojadinović (1947, Niš), gde se školovao do velike mature u gimnaziji „Svetozar Marković“. Studirao u Skoplju, i magistrirao na Institutu za sociološka i političko pravna istraživanja, odsek za masovne komunikacije i informisanje u globalnom društvu (Univerzitet Kiril i Metodi 1987). Završio visoke vojne škole i službovao u mnogim garnizonima bivše Jugoslavije, kao profesionalni oficir. Zbog javnog sukoba sa političkim i vojnim vrhom tadašnjeg oblika Jugoslavije, i radikalskim liderima i zbog delikta mišljenja – odlukom vojnodisciplinskog suda od 1. marta 1995. kažnjen gubitkom službe u činu pukovnika. Bio je komentator i urednik u Narodnoj Armiji, Ošišanom ježu, Glasu javnosti, NIN-u i Politici. Objavljivao priče i književne eseje u Beogradskom književnom časopisu, Poljima i Gradini. Dobitnik više novinarskih nagrada, i nagrada za književno stvaralaštvo, i učesnik u više književnih projekata. Nosilac je najvišeg srpskog odlikovanja za satiru, Zlatni jež. Zastupljen u više domaćih i stranih antologija kratkih i satiričnih priča. Prevođen na više jezika. Objavio: Klavir pun čvaraka, Nojev izbor, Više od igre (zbirke satiričnih priča); Muzej starih cokula (zbirka vojničkih priča); Film, Krivolak i Lakši oblik smrti (romani); Ratko Mladić: Između mita i Haga, Život posle kraja, General sunce (publicističke knjige); Jana na Zvezdari (priče za decu); Masovno komuniciranje, izvori i recipijenti dezinformacije u globalnom sistemu (zbirka tekstova o komunikacijama). Zastupljen u Enciklopediji Niša, tom za kulturu (književnost). Za Peščanik piše od 2016. godine. U decembru 2021. izbor tih tekstova je objavljen u knjizi „Oči slepog vođe“.

Latest posts by Ljubodrag Stojadinović (see all)