Ilustracija: Slaviša Savić
Ilustracija: Slaviša Savić

Čitalac, moj vršnjak, seća se kako su počeli ratovi, prvo u Sloveniji, pa u Hrvatskoj i onda u Bosni i Hercegovini. Neki drugi, mlađi čitaoci znaju to iz knjiga i tekstova. Moj vršnjak i ja sećamo se kako je to izgledalo pre svih opisa i analiza. Prvo smo gledali mamlaze kako mesecima neće da se dogovore i namerno podižu napetost, onda su usledili incidenti, da bismo naposletku dobili rat.

Iz tog vremena pretekla su dvojica mamlaza, obojica na pozicijama u Crnoj Gori i Srbiji sa kojih mogu da naprave istu onu tragediju iz devedesetih čiji su kriminalni saučesnici bili. Snimak rulje kako kukavički prebija mladića u Podgorici zato što je podigao uvis tri prsta vrti se neprekidno na vrhu sajta javnog servisa, pored udarne vesti da je piroman održao hitan sastanak „zbog pogoršane situacije u regionu“.

Očekivani su i medijski sumnjivci: Tanjug je „saznao“ da su se sastali piroman, lažni diplomac, tetkin sestrić/bratanac i keramičar, a Novosti dodaju – sastanak je održan odmah posle „prebijanja mladića u Podgorici“. Čitalac zna, umesto fraze da je Tanjug „saznao“ mirno je moglo da stoji da su Tanjugu javili za sastanak upravo oni koji su se sastali. To bi vest činilo manje dramatičnom, a i dramaturg-amater bio bi očigledan.

Zašto Tanjug nije saznao i za povod sastanka, nego u vesti neodređeno stoji „pogoršana situacija u regionu“, pa Novosti onda moraju da sugerišu šta je bio pravi razlog za okupljanje – možemo samo da spekulišemo. Što ne znači da spekulacija nije utemeljena. Kada se vest plasira ovako iz delova, gubi se jasna linija odgovornosti za podizanje tenzije: piroman tako ostaje u senci.

U simboličnoj strukturi izazivanja rata, „prebijanje mladića u Podgorici“ moglo bi da zauzme mesto notornih „krvavih svatova“ iz Sarajeva. Naravno, čitalac će reći da se ne mogu porediti ubistvo u Sarajevu 1992. i prebijanje bez fatalnih posledica sinoć u Podgorici. Nisu ni konteksti sasvim isti. Kao što se ni podstrekivači napetosti ne guraju u prvi plan.

Neko bi mogao da kaže – pa nije reč bila o Podgorici konkretno, nego o regionu uopšte. Ali, šta se to pogoršalo u regionu? Možda je pogoršanje iz ugla domaćeg režima to što su u Skoplju uveli besplatan gradski prevoz zbog zagađenosti vazduha, pa bi nesretni žitelji Beograda nešto slično mogli da traže i od svojih gradskih vlasti? To bi zaista mogla biti pretnja po Vučićev režim i pogoršanje pristiglo iz regiona.

Uostalom, to što su se četvorica besprizornih sastala odmah posle incidenta u Podgorici ne znači da te dve stvari zbog toga što hronološki slede jedna za drugom treba dovesti u uzročno-posledičnu vezu, kako su to, bez dobrog razloga, uradile Novosti. Ali, kada su na sličan način napadani Srbi u Hrvatskoj, prevaranti zaduženi za bezbednost u Srbiji nisu to videli kao „pogoršanje situacije u regionu“. Da li to znači da Hrvatska više nije region zanimljiv sadašnjim vlastima u Srbiji?

Stefanović sin reći će jutros da je jedna od tema na sastanku „bila situacija u Crnoj Gori“. On lično je pak zabrinut i zato što se u Crnoj Gori „uriniralo“ na „srpsku trobojku“, a da na to nisu reagovale crnogorske vlasti. Kako su tačno vlasti u Crnoj Gori na to mogle da reaguju Stefanović sin nije objasnio, ali čitalac može da pokuša da zamisli: da otmu sredstvo uriniranja iz ruku urinatora; da operu „srpsku trobojku“? Ili da privedu počinioca uriniranja?

Vesti iz Crne Gore kažu upravo to, da se identifikuju i privode učesnici u incidentu. Ali, Stefanović sin je ostao zabrinut. Naravno, novinarka s javnog servisa nije se dosetila da pita Sina – a šta biste vi i vaša služba uradili u sličnoj situaciji, kada jedna budala piša na neku krpu? Nije novinarka skrenula pažnju Sinu ni na to da se na snimku vidi kako je mladića oborenog na zemlju od obesne rulje zaštitila upravo osoba sa crnogorskom zastavom u rukama. Novinarka je slušala, a Sin se fokusirao na – pišanje.

Sasvim je moguće da su događaji u Crnoj Gori predstava dogovorena između dva ovejana manipulatora. Sasvim je moguće da rizik od izbijanja pravog sukoba ne postoji, to jest da se neće preći sa simboličnog pišanja na konkretna dela. Kako se to već ovde duboko uvrežilo, umesto da nešto preduzmemo, sačekaćemo da vidimo. Bez obzira na to što nas pritiska nelagoda neizvesnosti, jer imamo posla s neuračunljivim osobama (to što one dobro računaju svoj sebični interes, ne čini ih uračunljivima iz ugla opšteg interesa).

Ali, u jednom smislu, neizvesnosti sasvim sigurno nema. Ako i ne bude poražena u novom sukobu koji provocira u Crnoj Gori, izvesno je već sada da će Srbija iz čitavog tog procesa izaći ponižena. I neće je poniziti Crnogorci, nego barabe na njenom čelu.

P.S.

Jutros od 7.42 do 8.56, kada stavljam tačku na kraj ovog teksta, nije bilo moguće pristupiti sajtu N1. Moguće je da je reč o nekom kvaru. A moguće je i da je do baraba na čelu Srbije.

Peščanik.net, 28.01.2020.


The following two tabs change content below.
Dejan Ilić (1965, Zemun), urednik izdavačke kuće FABRIKA KNJIGA i časopisa REČ. Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu, magistrirao na Programu za studije roda i kulture na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti i doktorirao na istom univerzitetu na Odseku za rodne studije. Objavio je zbirke eseja „Osam i po ogleda iz razumevanja“ (2008), „Tranziciona pravda i tumačenje književnosti: srpski primer“ (2011), „Škola za 'petparačke' priče: predlozi za drugačiji kurikulum“ (2016), „Dva lica patriotizma“ (2016), „Fantastična škola. Novi prilozi za drugačiji kurikulum: SF, horror, fantastika“ (2020) i „Srbija u kontinuitetu“ (2020).

Latest posts by Dejan Ilić (see all)