mali žuti pas sedi na vrhu stepeništa u Lisabonu
Lisabon, foto: Reuters

Mislim da je veoma važno to o čemu Stefan Aleksić govori u reakciji na neka zapažanja koja sam izneo u vezi sa nacionalizmom u Srbiji. Ja sam, otprilike, tvrdio da je nacionalizam u Srbiji potrošen jer više nema moć da pokrene veći broj ljudi da nešto zajednički preduzmu ako rizik tog preduzeća podrazumeva osetan gubitak u odnosu na ono čime oni trenutno raspolažu. Dakle, ne samo da tvrdim da je u Srbiji veoma mali broj ljudi koji su spremni da daju život, recimo, za Kosovo (što nikako ne znači da mislim kako je malo onih koji su spremni da ugroze tuđ život i zbog Kosova, a i onako, praktično bez razloga; ali, to je druga priča, na koju ću se vratiti), nego je i primetno malo onih koji su spremni da zarad Kosova žrtvuju svoj posao, stan, obrok, moguće privilegije, šta god što im svakodnevni život čini udobnim ili barem podnošljivim. Obrnuto svakako ne važi: ako bi im zalaganje za neki „nacionalni“ cilj, pa bio to i ostanak Kosova unutar Srbije, stavilo u izgled i minimalnu praktičnu dobit, a bez rizika da se bilo šta izgubi, nema sumnje da će znatan broj ljudi pohrliti da „brani“ Kosovo, Vojvodinu, šta god.

Budući da tradicionalni „nacionalni“ ciljevi poput Kosova više ne daju mogućnost za bilo kakvu „zaradu“, za očekivati je da će otpor protiv političara koji su postigli dogovor oko Kosova biti mlak. Pošto se u ovom trenutku ne vidi ni mogućnost da se sadašnje vlasti ruše pozivima na odbranu Kosova, iole ozbiljnije stranke neće se prepuštati nacionalističkim zanosima. Nacionalistički narativ bi trenutnu krizu mogao da preživi jedino ako bi se sasvim oslobodio svojih tradicionalnih ciljeva, i zamenio ih nekim novim, kao što je, recimo, pridruživanje Evropskoj uniji. I ta zamena se upravo odigrava pred našim očima: to je „nacionalistička“ strategija kojoj su pribegle stranke na vlasti. Pošto su se potrošili resursi, i pošto, kako to Aleksić lepo kaže, inače „odličan mehanizam“ nema više šta da preraspodeljuje, uživaoci privilegija moraju se okrenuti novim izvorima. A sve to i dalje pod krinkom, kako to Aleksić precizno kaže, etnonacionalizma. Moje je pitanje za Aleksića: da li u tom slučaju i dalje ima smisla govoriti o etnonacionalizmu?

U jednom smislu, meni se čini da nema. Za razliku od Aleksića, ja domaći etnonacionalizam ne vidim kao univerzalni, nego kao prazan označitelj. Donekle, taj prazan označitelj ponaša se baš onako kako Aleksić opisuje ponašanje univerzalnog označitelja. On se zaista može odnositi na sve, ali je pitanje koliku snagu ima da realnost na koju se primenjuje zaista i preobrazi i prilagodi vlastitoj strukturi. Aleksić tvrdi da on tu snagu i dalje ima. Ja mislim da sadržaji koje političari na vlasti upravo hoće da usisaju u taj nacionalistički narativ suštinski menjaju njegovu strukturu. I stoga mi sad imamo sukob na srpskoj desnici. Uprkos silnom busanju u nacionalističke grudi i podizanju panike oko Vojvodine, Dačić i Vučić od strane preostalih na desnici sada se vide još samo kao izdajnici. Stoga je u stvari pomalo i tužno što oni i dalje ostaju verni svojim etnonacionalističkim korenima.

No, Aleksić svakako delom jeste u pravu. I njegovu dobronamernu opomenu s odobravanjem prihvatam. Kao autor koji se ozbiljno zanima za delovanje ideologija, Aleksić dobro zna da i potrošen svetonazor može imati razorne učinke, i on nas na to s pravom upozorava. Ja samo mislim da ti učinci više ne mogu biti tako pogubni kao što su bili pre dve decenije. Delom zato što više nema resursa, a delom i zato što se sama ideologija potrošila, to jest zato što više ne daje ni podesna ni uverljiva sredstva za snalaženje u svetu. Ako odemo i korak dalje, rekao bih da štetočinsko dejstvo koje etnonacionalizam ovde i dalje može imati ne proizlazi iz tog nacionalističkog svetonazora samog po sebi. Svoju rušilačku energiju srpski nacionalizam danas crpe iz šireg domaćeg kulturnog konteksta koji i dalje favorizuje rešavanje svakog sukoba prema principu jačeg. Svaku ideološku ostrašćenost jedan takav kulturni kontekst samo dodatno osnažuje, umesto da je osujećuje. Stoga nije stvar samo u tome da se pronađe alternativni svetonazorski narativ zahvaljući kojem bismo se uspešnije snalazili u svetu, a da pri tom ne činimo nasilje, stvar je i u tome da se moraju menjati najopštiji obrasci kulture u kojoj živimo.

Slaba je uteha što je Srbija na putu da reši jedan ozbiljan problem uglavnom zato što su oni koji su došli do rešenja bukvalno jači od svojih mogućih suparnika. To rešenje se sprovodi od vrha prema dole zahvaljujući strogoj partijskoj subordinaciji, a ne zbog nekog zajedničkog pogleda na svet ili jakih argumenata koji se nude u prilog takvom rešenju (nažalost, argumenti koje nude premijer, vicepremijer i predsednik uglavnom su porazni). Pitanje za sve nas, pa dakle i za Aleksića, kao i za mene, sasvim je jednostavno i nimalo lako – da li smo u stanju da osmislimo i ponudimo bolju, primereniju, manje nasilnu ideologiju od ove koja već tri decenije dominira Srbijom? Meni se narativ ustavnog patriotizma čini kao moguć uspešan kandidat. Siguran sam i da Aleksić ima ideju o nekim poželjnim ideološkim opredeljenjima, kao i o podesnom okviru unutar koga bi ta opredeljenja mogla slobodno da se manifestuju, i radoznao sam da to čujem.

Peščanik.net, 23.04.2013.

Srodni linkovi:

Dejan Ilić – Da ne gubimo vreme

Stefan Aleksić: Nacionalizam – baza i nadgradnja

Stefan Aleksić – Sidro

KOSOVO

The following two tabs change content below.
Dejan Ilić (1965, Zemun), urednik izdavačke kuće FABRIKA KNJIGA i časopisa REČ. Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu, magistrirao na Programu za studije roda i kulture na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti i doktorirao na istom univerzitetu na Odseku za rodne studije. Objavio je zbirke eseja „Osam i po ogleda iz razumevanja“ (2008), „Tranziciona pravda i tumačenje književnosti: srpski primer“ (2011), „Škola za 'petparačke' priče: predlozi za drugačiji kurikulum“ (2016), „Dva lica patriotizma“ (2016), „Fantastična škola. Novi prilozi za drugačiji kurikulum: SF, horror, fantastika“ (2020) i „Srbija u kontinuitetu“ (2020).

Latest posts by Dejan Ilić (see all)