Da nije komično, neko bi pomislio da je ozbiljno. Srbija, koja pune dve decenije egzistira u permanentnom vanrednom stanju, hroničnim obračunima ideologija i političkih „projekata“ – a kojima ideologije služe kao paravan za održavanje na vlasti – svaku pomisao (ideju) o nacionalnom pomirenju doživljavala je kao ruganje samoj sebi, ali i veličini zla koje je godinama unazad u njeno ime činjeno. Sva je prilika da se ovih dana suočavamo sa još jednom takvom ili sličnom prevarom.

Još od one Koštuničine Komisije za istinu i pomirenje, čiji je cilj bio da umanji odgovornost Srbije za tragediju naroda na nekadašnjim jugoslovenskim prostorima i da preko teze o građanskom, a ne ekspanzionističkom ratu – krivicu „pravično uravnoteži“, pa do danas, sve se svelo na eksperimentisanje političara (istoričari su po pravilu bili suzdržani) bez nekog naročito korisnog efekta. U međuvremenu je Komisija ukinuta i stara ćosićevska ideja o pomirenju pretvorila se u povremene seanse ideoloških istomišljenika. U antikomunističkom žaru donet je i zakon koji je izjednačio partizane i četnike.

Stvoren je izuzetno povoljan ambijent da se istinski srpski antifašizam gurne na marginu. Neke postpetooktobarske grupacije ga se stide, dajući prednost ekstremističkim ideologijama – od kleronacionalizma do neskrivene reafirmacije ideologija Dimitrija Ljotića, Milana Nedića i Nikolaja Velimirovića.

Na toj ideološkoj platformi lansirane su ideje o „simfonijskom“ jedinstvu crkve i države i vladi „nacionalnog spasa“. One su postale redovno rezervno oruđe ograničavanja demokratskog preobražaja Srbije i sprečavanja njenog postratnog otrežnjenja od nacionalističkog slepila. Koštuničina varijanta Ljotićeve „sabornosti“ svodi se na pokušaj ekstremnih nacionalističkih snaga da odbrane tri glavne preokupacije političkih „elita“: amnestiranje zločina Miloševićeve dugotrajne vladavine (uz diskretno distanciranje od njegove komunističke prošlosti), uspostavljanje selektivnog kontinuiteta s njom i – u ime „nacionalnog pomirenja“ – učvršćivanje dominacije nacionalizma u državnoj vlasti i društvenim strukturama.

I tako, osam godina od 5. oktobra, nacionalizam je bio i ostao glavno obeležje srpske političke stvarnosti.

U odsustvu iskrene namere da se ozbiljno suoči s teškim zlodelima iz prošlosti, pogotovo onih najtragičnijih iz 90-ih, srpskoj političkoj i intelektualnoj strukturi pružila se gotovo idealna prilika da vodi dva paralelna procesa: da unutar sebe i države stvara privid kako se na ovim prostorima, promovisanjem tzv. demokratskog nacionalizma, „nešto krupno“ desilo, a da onda tu „čarobnu formulu“ upotrebi kao izgovor da se, u stvari, krivica za unutrašnje sveukupno posrtanje svali na „domaće izdajnike“, okolne države i narode i „antisrpsku“ međunarodnu zajednicu.

Ova ideološka igrarija dovela je do distanciranja od drugih, učinila da povremena uzajamna „izvinjenja“ političara u regionu služe za podsmeh i dovela do toga da u srpskoj javnosti postane prihvatljiv svakako najporazniji zaključak – da se Srebrenica, Vukovar, Sarajevo, Hrtkovci, Štrpce, Sjeverin ili nisu desili ili, ako jesu, da je srpska krivica za te zločine jednaka krivici ostalih. Osnovni moto te politike je: kad god za neki zločin okriviš drugoga, ti učvršćuješ poziciju na svome terenu.

Ovih dana bilansiramo sve „blagodeti“ Koštuničine „saborne“ ideologije i vladavine – od kolaboracije s Miloševićevom partijom posle 5. oktobra i likvidacije Đinđića, kohabitacije sa DS-om, ustoličenja strategije da se ucenama i trgovinom može neprikosnoveno vladati mimo izborne volje građana, pada vlade koja nije mogla da izdrži teret takve prakse, do upotrebe Kosova u dnevnopolitičke svrhe osvajanja vlasti i konačnog Koštuničinog „prelaska“ u redove Srpske radikalne stranke (gde mu je, po svemu sudeći, i mesto). U jednom takvom času javlja (nam) se lider DS-a Boris Tadić sa „svojom“ idejom nacionalnog pomirenja.

Tadić predlaže da se političke snage 90-ih i one koje su Srbiju vodile posle 2000. objedine oko zajedničkih ciljeva, da teške reči koje su međusobno razmenili padnu u zaborav, a sve u ime pokušaja da na taj način Srbija u sledeću deceniju uđe kao stabilna zemlja.

Da ne bude zabune, te krupne reči, u stvari, kriju poziv aktuelnog šefa države Socijalističkoj partiji Srbije da se priključi stvaranju postizborne proevropske koalicije, to jest Tadiću, Dinkiću, Čanku i Ljajiću, koji, iako su dobili rekordna 102 mandata, nemaju s kime da formiraju vladu. S radikalima neće, iako je Tadić u proteklih godinu dana na mnogim skupštinskim „projektima“ s njima svesrdno sarađivao. S Koštunicom im je prekipelo, a neće ni on njih. Oni bi, opet, njega i uzeli, ali samo ako se „vrati na evropsku stazu“. Savez sa LDP-om nije „poželjan“ iz raznih razloga. Dakle, uvek preostaje „stara, dobra“ SPS, stranka koja se sa svojih 20 mandata našla u samom središtu pažnje. Ona je u poziciji da joj se svi, osim LDP-a, dodvoravaju.

Tadićevo nacionalno pomirenje je, drugim rečima, najprozaičniji poziv Ivici Dačiću na međupartijski dogovor, kojim bi se, uz pomoć manjinskih poslanika, osvojila vlast i sprečilo da novoformirani dvojac (sa haškim kormilarom) Koštunica – Nikolić preuzme kontrolu nad Srbijom.

Sve je to, kako bi i sam Koštunica rekao, legalno i legitimno i nekako će se uskladiti s pravilima demokratske procedure. Ali u propagandnoj presiji otišlo se u krajnost. Demokratama se ne može uskratiti pravo na koaliciju s Dačićevom partijom, ali je, najblaže rečeno, moralno sporno i sumnjivo kada se u ime „budućnosti Srbije“ jedna ideološki, programski i praktično nereformisana stranka preko noći proglašava „proevropskom“, „reformističkom“ partijom „socijalne pravde“. Kao da se zaboravlja da smo svi mi svedoci i žrtve njene vladavine.

Ideološki (socijaldemokratski) SPS je gotovo identična Demokratskoj stranci, koja zbog skoro izvesnog gubitka Beograda ne bira komplimente i pohvale. Ta retorika poslednjih dana ide dotle da socijaliste potpuno abolira od svega što su činili u deceniji svoje apsolutističke i represivne vladavine. Kada čovek pažljivo sluša kako im se udvaraju, pomislio bi da smo svih ovih godina bili u debeloj zabludi i da odgovornost za agoniju Srbije i njenog okruženja 90-ih pripada isključivo – Srpskoj radikalnoj stranci.

SRS, doduše, jeste bila najmilitantniji, ratoborni elemenat Miloševićeve politike, ali ipak samo moćno oruđe u rukama glavnog gospodara Srbije, Socijalističke partije Srbije. DS će morati da preuzme odgovornost za eventualne posledice svoje bitke, u kojoj pokušava da na svaki način namakne 126 mandata i osvoji vlast. DS tu bitku kvalifikuje kao „istorijsku priliku za nacionalno pomirenje“. U Srbiji koja odbija da se suoči sa svojom prošlošću, (ne)kontrolisano „kićenje mlade“ epitetima koje ničim nije zaslužila uvredljivo je i ponižavajuće za sve žrtve politike SPS-a.

Tadićeva ponuda „pomirenja“ zapravo je nastavak Koštuničine politike „sabornosti“, odnosno njegovog pokušaja da rehabilitacijom SPS-a nakon ubistva premijera Đinđića, uz njenu podršku manjinskoj vladi, osvoji vlast. Znamo i čime je sve ta koalicija plaćena: razmahom Miloševićevih tajkuna, neverovatnom količinom afera i skandala, osvajanjem tajne službe i vodećih medija, rehabilitacijom Miloševićeve matrice vladanja i njegove porodice, opstrukcijama i destrukcijama saradnje sa Hagom, stvaranjem antihaške klime, blagonaklonošću prema zločinima socijalista iz prošlosti, prekidom pregovora sa Evropskom unijom, a iznad svega – uspostavljanjem svojevrsnog kontinuiteta s režimom pre 5. oktobra.

Kasnije je ucenjivačku ulogu SPS-a u odnosu na DSS preuzeo sam Koštunica prema DS-u i Tadiću, a „nešto drugačije“ poruke koje stižu iz krugova koalicije oko SPS-a, tačnije od jagodinskog poštovaoca Arkanovog lika i dela Dragana Markovića Palme, sugerišu da bi se tehnologija plaćanja računa za učinjene usluge mogla nastaviti i ako se Tadić udruži s Dačićem. Ovog puta na štetu Demokratske stranke i Srbije, a u korist partije koja i danas, kada joj svi, i Koštunica, i Nikolić, i Tadić metanišu, ne pokazuje da se u bilo čemu promenila. Čak ni u svojoj dnevnoj retorici. Osim ako to neko ne prepoznaje u njenoj ambiciji da se vrati na vlast i domogne evropskih pristupnih fondova.

„Okrenimo se budućnosti, istoriju ostavimo istoričarima“, poručuje ovih dana Dragoljub Mićunović, nastojeći da nas ubedi kako nema ničeg čudnog i nepoštenog u tome što DS „pravog“ i „iskrenog“, „demokratski reformisanog“ partnera prepoznaje u SPS-u. Tačno je da politički pragmatizam (o moralu nekom drugom prilikom) ne poznaje granice, u jednakoj meri u kojoj je politički mazohizam spreman da katastrofu devedesetih prepusti istoriji.

Ali je isto tako pouzdano tačno da ni vreme, ni promenjene okolnosti, još manje nesposobnost i nespremnost političkih garnitura da u ime budućnosti valjano pretresu prošlost, neće sprečiti teret počinjenih zločina i drugih krupnih nepodopština da nas i dalje teško pritiskaju.

Približavanje Evropi po tom modelu neće mnogo pomoći. Istorija se jednostavno ne može izbrisati iz pamćenja. Čak i ako se složimo da u ovoj situaciji nema druge nego da istrpimo još jedno „manje zlo“.

Peščanik.net, 24.05.2008.

Srodni linkovi:

Dokumenti – Deklaracija o pomirenju DS i SPS

Ivan Milenković – Dve fotografije (o političkom pomirenju)

Ivan Torov – Ko ne razume Končarevo…

Miloš Vasić – Pomirenje i još ponešto

Mirko Đorđević – Đavo na vrhu igle

RADIO emisija – Bolometar

Ivan B. Janković – Matematika manjine (jedno kanadsko iskustvo)


The following two tabs change content below.
Ivan Torov, rođen 1945. u Štipu, Makedonija; u Beogradu živi od 1965. Čitav radni vek, od 1969. do danas, proveo kao novinar: do 1994. u Borbi, gde je radio na svim poslovima, od izveštača do zamenika gl. urednika, a potom u Našoj Borbi do 1997, da bi iste godine, zajedno sa grupom kolega, osnovao dnevni list Danas, u kome je kao kolumnista i analitičar radio do marta 2002; u Politici do marta 2006; sarađivao sa nedeljnikom Ekonomist, skopskim Utrinskim vesnikom i Helsinškom poveljom. Tokom 40 godina rada u novinarstvu sarađivao i sa zagrebačkim Danasom, sarajevskim Oslobođenjem, podgoričkim Monitorom, skopskim Pulsom i beogradskom Republikom. Osnova njegovog medijskog angažmana bilo je i ostalo političko novinarstvo. Za svoj rad dobio je brojne novinarske nagrade, među kojima Jug Grizelj (2003), Nikola Burzan (2000) i Svetozar Marković (1986).

Latest posts by Ivan Torov (see all)