krst na retrovizoru
Foto: Arta Merk Kostić

Pre neki dan je jedno oglašavanje patrijarha srpskog, gospodina Porfirija, na njegovom zvaničnom instagram nalogu privuklo veliku pažnju javnosti. Patrijarh je rekao da je veoma razočaran informacijom da direktori više osnovnih i srednjih škola u Srbiji svesno obeshrabruju, čak sprečavaju učenike i roditelje da se opredele za versku nastavu i najavio da će povodom toga svakako uputiti zvanično reagovanje nadležnim državnim organima. A tome dodao i da će se posavetovati sa arhijerejima SPC i predstavnicima drugih crkava i verskih zajednica o tome da li da javno objave imena direktora i imena škola koje na taj način diskriminišu sopstvene učenike.

Cela izjava, pogotovo citirani deo, izazvala je brojne reakcije i rasprave o mnogim temama koje se tiču odnosa crkve i države i društva. Moglo se, u medijima i na društvenim mrežama, čuti mnogo šta, počev od žučnih poruka da bi ako već pravi spiskove crkva trebalo da objavi spisak sveštenika pedofila, preko zamerki na dodelu crkvenih odlikovanja i gramata blago rečeno kontroverznim ličnostima, ukazivanja na to da je neprimereno da crkva ne plaća porez a postaje jedan od najkrupnijih kapitalista u zemlji, do niza pitanja povodom više događaja koje mnogi doživljavaju kao nešto što dovodi u pitanje sekularni, ustavom zajamčeni karakter države.

Ali na stranu širi kontekst. Za ovu priliku indikativno je da patrijarh ničim nije konkretizovao svoje tvrdnje, niti naveo ijedan dokaz njima u prilog.

A s tim u vezi je na primer Dejan Nedić, predsednik Skupštine Društva direktora Srbije, kategoričan: „U životu nisam ni čuo ni video da neki direktor utiče na učenike da ne pohađaju versku nastavu, tim pre što se deca pri upisu u srednju školu opredeljuju za versku nastavu ili građansko vaspitanje i imaju pravo samo jednom do kraja školovanja da promene svoj izbor“.

Mišljenje predsednika svog udruženja dele plebiscitarno i drugi direktori. I oni kategorički tvrde da u školama nema nikakvog pritiska, a da je nekakav eventualni pritisak šireg okruženja moguć u manjim sredinama ali u obrnutom smeru, upravo u korist veronauke, navodeći primere sveštenika koji ne dolaze u domove dece koja ne pohađaju veronauku.

Nezavisno od impresija, javno dostupne informacije o broju učenika koji pohađaju veronauku takođe ne govore u prilog patrijarhovom uznemirenju, naprotiv. Učenika koji pohađaju veronauku ima znatno više, možda dvostruko više nego onih koji pohađaju građansko vaspitanje.

Razume se, uprkos tome nije sporno da crkva, ako poseduje nekakve dokaze koji potkrepljuju njene tvrdnje o navodnom obeshrabrivanju i sprečavanju upisa na versku nastavu, zatraži od nadležnih državnih organa da ih provere i preduzmu odgovarajuće mere. Ali u svakom slučaju, čak i pod pretpostavkom da za tvrdnje i ima nekakvog osnova ipak je, najblaže rečeno, sasvim neprimereno i neprihvatljivo da bilo ko, a pogotovo patrijarh stavlja u izgled, zapravo preti javnim objavljivanjem spiska imena nekih ljudi.

Već i samo pominjanje ideje o pravljenju i javnom objavljivanju ovakvog spiska je uznemiravajuće i izaziva neprijatne asocijacije. Vraća nas u istoriju i neizbežno neprijatno asocira na čuveni, zloglasni Index librorum prohibitorum, spisak zabranjenih autora i njihovih knjiga koji je duže od 4 veka bio instrument nastojanja katoličke crkve da sebe i svoje učenje nametne kao jedini kriterijum i jedini izvor  znanja i obrazovanja. Dobro je poznato, suvišno je naglašavati, da je dospevanje u Indeks i za knjige i za autore ponekad imalo tragične posledice.

Najava objavljivanja spiska dolazi u vreme kad se srpsko društvo bukvalno davi u raznim antagonizmima. Postalo je redovna, praktično normalna stvar verbalno (i ne samo verbalno) linčovanje ljudi koji drugačije misle. Neće im se desiti da kao u vreme zloglasnog Indexa završe na lomači, ali nije isključeno da im (kao na primer u slučaju novinara Milana Jovanovića) plane krov nad glavom. U zatrovanoj aktuelnoj atmosferi u našem društvu javno etiketiranje ljudi, pogotovo od strane nekog na autoritativnoj društvenoj poziciji, sasvim izvesno povlači neprijatne konsekvence za etiketirane. Dijapazon neprijatnosti je izuzetno širok; uvrede, pogrde, pretnje čak i proganjanja su nešto sa čim će se oni izvesno suočiti. A ako bi se stvari otele kontroli, što se nikako ne može isključiti, posledice bi lako mogle biti i neuporedivo neprijatnije.

Minimum odgovornosti prema društvu podrazumeva da odmah, bez odlaganja i najavljenih konsultacija sa vladikama i starešinama drugih konfesija, patrijarh izričito izjavi da se bezuslovno odustaje od pravljenja i objavljivanja ovog specifičnog Indexa. Ne bude li tako, pa spisak protivnika vere opstane kao pretnja ili još gore, pojavi se u javnosti, biće to sasvim pouzdan nagoveštaj dolaska vremena ružnijih i težih čak i od ovoga u kome živimo.

Peščanik.net, 01.07.2022.

Srodni link:

Ljubomir Živkov – Portirije I

Ivan Cingel – Porfirijada

RAZGOVOR O OBRAZOVANJU