Božićni teferič u Dicmu nije bio važan zbog slavljenika, već zbog gostiju. Oni koji su organizirali svečanost nebitni su u odnosu na one koji su je uveličali. Da se kojim slučajem nisu pojavili, bilo bi to uobičajeno provincijsko okupljanje mračnjaka, kakvih je u Hrvatskoj nebrojeno mnogo, događaj koji ne zavrjeđuje novinskog izvještaja. Ali, pojavili su se.

Evo fakata. Stanoviti Predrag Mišić, bivši ratni dobrovoljac i logoraš, osnovao je prije nekog vremena Hrvatski pravoslavni centar, udruženje sa sjedištem u Vukovaru koje se, kako stoji u osnivačkim spisima, zalaže za konstituiranje Hrvatske pravoslavne crkve, po uzoru na onu kakvu je u doba nacističke NDH dekretom uspostavio Ante Pavelić. Čak je i grb Hrvatskog pravoslavnog centra skoro identičan grbu Hrvatske pravoslavne crkve iz vremena ustaške države.

Mišić, koji za sebe kaže da je „po nacionalnosti Hrvat, po narodnosti Srbin i pravoslavne vjeroispovijesti“, upriličio je povodom pravoslavnog Božića formalno druženje u Dicmu, gdje su se okupile neke od neoustaških vedeta, poput Ivana Penave, gradonačelnika Vukovara i predsjednika Domovinskog pokreta, ili Marka Skeje, šefa crnokošuljaša koji pronose slavu 9. bojne HOS-a „Rafael vitez Boban“, ili Mirka Čondića, nekadašnjega prvoborca splitske radikalne desnice… Standardnoj postavi, međutim, pridružili su se istaknuti predstavnici državne vlasti: potpredsjednik Sabora Ante Sanader, izaslanik predsjednika Republike general Marijan Mareković i izaslanik Vlade Dinko Tandara iz Ministarstva branitelja.

Kucnuli su se punim čašama, razmijenili zavjereničke osmijehe i lijepo podružili uz blagdansku poruku: Hristos se rodi i, čim se rodi, postaje za dom spreman! Dok je premijer Andrej Plenković s prvom ministarskom garniturom u zagrebačkom hotelu Westin nazočio tradicionalnom božićnom domjenku što ga organiziraju Srpsko narodno vijeće i Srpska pravoslavna crkva, drugi ešalon dužnosnika poslan je u Dicmo da legitimira okupljanje političkih opskuranata, zakletih neprijatelja Srpskog narodnog vijeća i Srpske pravoslavne crkve.

I dok su manevarske mogućnosti Plenkovićeve „dvostruke konotacije“ – odnosno navade da vodi stranku s psiho-političkim karakterom dvoglave aždaje – više-manje poznate, pa onda i očekivane, vrijedi zabilježiti stanovitu evoluciju predsjednika Zorana Milanovića, službeno zastupljenog u Dicmu preko svoga savjetnika za ratne veterane, generala Marekovića. U prvoj fazi svog mandata, naime, Milanović je energično odbijao svojom funkcijom podupirati slične obrede ideoloških darkera.

U siječnju 2021., primjerice, demonstrativno je napustio proslavu 28. godišnjice operacije Maslenica u Zadru, povevši sa sobom i načelnika Glavnog stožera vojske Roberta Hranja, jer su se na poprištu svečanosti pojavile osobe ukrašene ustaškim obilježjima. Godinu ranije, zbog istog je razloga napustio obilježavanje godišnjice akcije Bljesak u Okučanima, da bi nakon toga drčno izjavio: „Neću ustuknuti pred javnom agresivnošću političkih štetočina koji misle da mogu dovijeka parazitirati na afirmaciji NDH, najstrašnijeg moralnog i političkog posrnuća u modernoj hrvatskoj povijesti.“

Sada, hrvatskom predsjedniku agresivnost političkih štetočina i afirmacija NDH odjednom nisu toliko zazorni, te će, djelujući retroaktivno, u skladu sa svojim mogućnostima, i onom „najstrašnijem moralnom i političkom posrnuću u modernoj hrvatskoj povijesti“ dati svoj skroman doprinos. Višegodišnje iskustvo konzumiranja vlasti i instinkt političkog opstanka, reklo bi se, razblažuju ustaško crnilo i bezbolno ga uklapaju u mutnosivu svakodnevicu.

Briga Hrvatskog pravoslavnog centra o afirmiranju tekovina Endehazije nikome od zainteresiranih ne može biti nepoznata, najmanje nositeljima visokih političkih funkcija i njihovim izaslanicima. Ona je jasno deklarirana i u proglasu na web-stranici udruženja, kojim se nastoji prikupiti i mobilizirati članstvo. Uz ispriku čitateljima zbog gramatičkog kaosa koji slijedi, ključna rečenica toga kratkog štiva glasi ovako: „Pristup Vam je moguć samo ukoliko slavite osnutak Republike Hrvatske, obilježja HOS-a, žrtvu Domovinskog rata, priznanju iste, poimanje agresora, prolivenu krv branitelja, Hrvatske obrambene snage i svih koji su srcem sudjelovali građenju lijepe naše.“

Elem, Dicmo, Božić: Hristos se rodi i, čim se rodi, postaje za dom spreman! U selendri nedaleko od Splita upriličen je praznički igrokaz – svakako ne prvi takve vrste na hrvatskim prostorima – čiji je sadržaj uvjetovan projekcijom savršenog pravoslavca: onoga koji slavi insignije HOS-a, ustaške boje i parole, koji bespogovorno štuje vrijednosti NDH, Hrvatske obrambene snage i krv branitelja, i koji u najpovoljnijoj opciji – zdušno mrzi Srbe.

Svjedočili smo (još jednom) naporu da se konstruira poželjan manjinski Frankenstein: pravoslavni antisrbin. Okupljeni su, s čašama u rukama i krstom u šahovnici, poručili da uvažavaju vjerske i sve druge identitetske odlike manjine ako su ove prilagođene njihovim potrebama i zahtjevima. Poštujemo „druge“ dok god su oni isti kao mi, a sve što odudara od tako zadanih parametara bit će prokleto.

Radi se, drugim riječima, o (još jednom) pokušaju da se pravoslavlje privede nacionalnom pravovjerju. U Dicmu je aranžirana predodžba dobre stare nacionalističke utopije s „drugim“ kojega, umjesto u logor, geto ili masovnu grobnicu, smještaš u zrcalo. Gle – drugi i nimalo drugačiji! Živio suživot!

Anti Sanaderu iz HDZ-a, recimo, sigurno je bliži srcu pravoslavac koji kliče „Za dom spremni“ od onoga koji to nije spreman činiti, zbog toga što i potpredsjednik Sabora voli uzviknuti „Za dom spremni“, doduše na skrovitijim mjestima, da ga ne čuje licemjer na čelu partije. A budući da se u predzadnjem ratu pod ustaškim pokličem provodilo istrebljenje Srba – da je jedina asocijacija što je taj poklič budi ona na krvavi genocid – Sanader pokazuje kako respektira ponajprije one „Srbe“ koji su obuzeti snažnim antisrpskim čuvstvima.

Nezgoda je, međutim, što rečeni hadezeovac, jedan od postojanijih oficira vladajuće stranke, potpredsjednik parlamenta u dva mandata, službeno ne boravi u nekom od brloga ekstremističke desnice, nego se vrzma po teritoriju koji je na političkoj mapi Hrvatske označen kao centar. Isto važi za gospodu Marekovića i Tandaru. Uvjerljivija od ideološke, stoga je sistemska lokacija: najviši nositelji državne vlasti – predsjednik Republike, predsjednik Vlade i predsjednik Sabora – šalju preko izaslanika svoje rezervne identitete da podrže one kojima je jedini cilj destruirati identitet nacionalne manjine za čija se prava i slobode državna vlast navodno svesrdno zalaže.

To je taj širokopojasni vidokrug dvoglave aždaje, gdje su sva proturječja normalizirana, a „dvostruka konotacija“ je takoreći prirodan pogled na svijet. Za antifašističkog ustašofila, kakvoga oblikuje hrvatska državotvorna dinamika, ne postoji povoljniji konstrukt manjinca od pravoslavnog antisrbina, domoljuba u čijoj će vjerničkoj imaginaciji Hristos marširati uz Juru i Bobana.

Božićna razmjena zavjereničkih osmijeha između Ante Sanadera i Ivana Penave pokazuje da se u kalkulacijama vlasti svjetla metropole i mrak provincije nipošto ne isključuju. Westin ima paradni, a Dicmo pričuvni značaj. Samo Gospod zna hoće li i kada ono pričuvno prerasti u temeljno.

Novosti, 12.01.2024.

Peščanik.net, 13.01.2024.

NOVE GODINE, BOŽIĆI I OSTALI DUPLIKATI

PODRŽITE PEŠČANIK
The following two tabs change content below.

Viktor Ivančić

Viktor Ivančić, rođen u Sarajevu 1960, osn. i srednju školu završio u Splitu, u novinarstvo ulazi kao student elektrotehnike. Za studentski list FESB 1984. dobija nagradu 7 sekretara SKOJ-a. Urednik i jedan od osnivača nedeljnika Feral Tribune, u čijoj biblioteci je objavio „Bilježnicu Robija K.“ (1994, 1996, 1997. i 2001) i studiju „Točka na U“ (1998, 2000). Izabrane tekstove objavio 2003. u „Lomača za protuhrvatski blud“ i „Šamaranje vjetra“. Prvi roman „Vita activa“ objavio 2005, od kada Fabrika knjiga objavljuje: „Robi K.“ (2006) u dva toma; „Robi K. Treći juriš!“ (2011); zbirke ogleda „Animal Croatica“ (2007), „Zašto ne pišem i drugi eseji“ (2010), „Jugoslavija živi vječno“ (2011) i „Sviranje srednjem kursu“ (2015, u saradnji sa Peščanikom); romane „Vita activa“ (2005, drugo izdanje ) i „Planinski zrak“ (2009), te zbirku priča „Radnici i seljaci“ (2014, u saradnji sa Peščanikom). 2018. sa Hrvojem Polanom i Nemanjom Stjepanovićem piše fotomonografiju „Iza sedam logora – od zločina kulture do kulture zločina“ u izdanju forumZFD-a. 2018. Fabrika knjiga u 5 svezaka objavljuje „Robi K. 1984-2018“ (zajedno sa Peščanikom i riječkim Ex librisom), a 2019. troknjižje „Radnici i seljaci, Planinski zrak i Vita aktiva“. Redovno piše za tjednik Srpskog narodnog vijeća Novosti i za Peščanik. Živi u Splitu.

Latest posts by Viktor Ivančić (see all)

Author: Viktor Ivančić

Viktor Ivančić, rođen u Sarajevu 1960, osn. i srednju školu završio u Splitu, u novinarstvo ulazi kao student elektrotehnike. Za studentski list FESB 1984. dobija nagradu 7 sekretara SKOJ-a. Urednik i jedan od osnivača nedeljnika Feral Tribune, u čijoj biblioteci je objavio „Bilježnicu Robija K.“ (1994, 1996, 1997. i 2001) i studiju „Točka na U“ (1998, 2000). Izabrane tekstove objavio 2003. u „Lomača za protuhrvatski blud“ i „Šamaranje vjetra“. Prvi roman „Vita activa“ objavio 2005, od kada Fabrika knjiga objavljuje: „Robi K.“ (2006) u dva toma; „Robi K. Treći juriš!“ (2011); zbirke ogleda „Animal Croatica“ (2007), „Zašto ne pišem i drugi eseji“ (2010), „Jugoslavija živi vječno“ (2011) i „Sviranje srednjem kursu“ (2015, u saradnji sa Peščanikom); romane „Vita activa“ (2005, drugo izdanje ) i „Planinski zrak“ (2009), te zbirku priča „Radnici i seljaci“ (2014, u saradnji sa Peščanikom). 2018. sa Hrvojem Polanom i Nemanjom Stjepanovićem piše fotomonografiju „Iza sedam logora – od zločina kulture do kulture zločina“ u izdanju forumZFD-a. 2018. Fabrika knjiga u 5 svezaka objavljuje „Robi K. 1984-2018“ (zajedno sa Peščanikom i riječkim Ex librisom), a 2019. troknjižje „Radnici i seljaci, Planinski zrak i Vita aktiva“. Redovno piše za tjednik Srpskog narodnog vijeća Novosti i za Peščanik. Živi u Splitu.