Foto: Peščanik
Foto: Peščanik

Zašto je potpisan Briselski sporazum? Da bi nova vlada imala legitimnost u Briselu i Vašingtonu. Ovo je očigledno ako se uzme u obzir političko poreklo Nikolića, Dačića i Vučića. I ambicija da budu dugo na vlasti.

Zašto su prihvaćeni neki zahtevi Kosova? Da bi se izbegli eventualni pritisci da se prihvati kosovska nezavisnost. Kraj Tadićeve vlasti obeležen je pojačanim sukobima na severu Kosova, koji bi, da su nastavljeni, vodili potrebi da se preduzmu mere kako bi se čitav taj nedovoljno zamrznuti spor okončao.

Zašto se prihvatilo da je cilj pregovora normalizacija odnosa uz međusobno priznanje? Da čitav proces pregovaranja ima smisla za sve učesnike. Ukoliko bi se pregovaralo o autonomiji Kosova unutar Srbije, pregovori ne bi ni mogli da počnu, a kamoli da traju što je moguće duže. Ovako postoji cilj kojem svi teže, a koji je nedostižan.

Zašto je prećutno data saglasnost za plan razmene teritorija? Zato što je bilo jasno da je to neizvodivo, a dobiće se na vremenu. Došlo je do gotovo trogodišnjeg ćorsokaka u pregovorima jer su stvorena neostvariva očekivanja.

Zašto se ističe da je članstvo u Evropskoj uniji strateški cilj? Zato što u EU postoji uverenje da je to zaista privlačno srpskoj javnosti, dovoljno popularno da se prihvati samostalnost Kosova. Ovo je neka vrsta političke narcisoidnosti EU. Uz to, tu je primer Makedonije koji svakako nije podsticajan.

Zašto srpske vlasti nikada nisu rekle čemu teže u pregovorima s Kosovom? Zato što su neprekidni pregovori stvarni cilj. Bilo koji ishod do kojeg bi moglo da se dođe u pregovorima u kojima je cilj uzajamno priznanje svakako je gori za srpske vlasti od neke vrste normalizacije odnosa kroz beskonačne pregovore.

Zašto nema napretka u pregovorima sa EU? Zato što bi se moralo odustati od cilja političkog objedinjavanja srpske nacije ukoliko bi se Srbija stvarno posvetila učlanjenju u EU. Trenutno taj cilj nije teritorijalan, bar ne u smislu ujedinjenja u veliku Srbiju, mada nije nepoznato na koju se političku geografiju misli kad se govori o srpskom svetu.

Zašto članstvo u EU nije stvarni cilj? Zato što je politički sistem koji je uspostavljen u Srbiji nepodoban za pristupanje EU. To se vidi na iskustvu Crne Gore, mada tamo nije kao u Srbiji uspostavljena autokratija u kojoj zapravo i nema nikakvog mesta za opoziciju. Ali nije bilo smene na vlasti. To ne znači da zemlja koja se učlani u EU ne može da prihvati autoritarizam, kao što se vidi iz više primera, već da zemlja sa autoritarnim režimom ne može da bude primljena u EU. Pretpostavlja se da je zemlja održivo demokratska pre nego što postane član EU. Što bi trebalo da učini eventualne ispade autoritarizma privremenim jer je društvo demokratsko, da to tako kažem. Ali se ne računa s tim da bi autokratska država mogla da pristupi Evropskoj uniji s nadom da će se u tom društvu demokratizovati. EU može da uslovi, ali ne može da prinudi. To je tako manje-više u svemu.

Zašto ne bi trebalo očekivati da će kosovska strana biti spremna na kompromis? Najpre zato što nije jasno šta bi bio kompromis jer to ne može biti nešto manje od nezavisnosti. Takođe i zato što ne postoji ni interes, a ni način da se od Kosova zahteva prihvatanje takvog kompromisa. Ponajviše zbog toga što obe strane u pregovorima imaju primedbe na pravičnost i postupka i sadržaja pregovora.

Zašto srpska strana neće odustati od pregovora? Zato što suviše zavisi od toga da se ona vidi kao kooperativna. Stabilnost privrede bio bi jedan problem ukoliko bi se došlo do zaključka da vlasti u Beogradu ne mare za moguće pogoršanje regionalne bezbednosti. Interes da se sarađuje s jednopartijskom autokratijom u Beogradu bio bi drugi problem.

Tako da bi se rizikovalo sve ono čemu se težilo potpisivanjem Briselskog sporazuma. Alternativa u vidu balkanske Belorusije nije privlačna jer bi odmah postalo jasno da bi se vlasti suočile sa suviše problema u zemlji i u susedstvu i da bi bilo veoma teško očuvati stabilnost.

Tako da će ovaj provizorijum potrajati.

Novi magazin, 20.06.2021.

Peščanik.net, 22.06.2021.

KOSOVO

The following two tabs change content below.
Vladimir Gligorov (Beograd, 24. septembar 1945 – Beč, 27. oktobar 2022), ekonomista i politikolog. Magistrirao je 1973. u Beogradu, doktorirao 1977. na Kolumbiji u Njujorku. Radio je na Fakultetu političkih nauka i u Institutu ekonomskih nauka u Beogradu, a od 1994. u Bečkom institutu za međunarodne ekonomske studije (wiiw). Ekspert za pitanja tranzicije balkanskih ekonomija. Jedan od 13 osnivača Demokratske stranke 1989. Autor ekonomskog programa Liberalno-demokratske partije (LDP). Njegov otac je bio prvi predsednik Republike Makedonije, Kiro Gligorov. Bio je stalni saradnik Oksford analitike, pisao za Vol strit žurnal i imao redovne kolumne u više medija u jugoistočnoj Evropi. U poslednje dve decenije Vladimir Gligorov je na Peščaniku objavio 1.086 postova, od čega dve knjige ( Talog za koju je dobio nagradu „Desimir Tošić“ za najbolju publicističku knjigu 2010. i Zašto se zemlje raspadaju) i preko 600 tekstova pisanih za nas. Blizu 50 puta je učestvovao u našim radio i video emisijama. Bibliografija