Deluje da vlast ne pokazuje nikakvu nameru da realno sagleda poziciju u koju je sebe, a i sve nas, sama dovela svojim užasnim odlukama i bahatim i nestručnim vođenjem države koje je kulminiralo tragedijom u Novom Sadu kada je 15 osoba izgubilo život.
Iako deluje da su nakon (u svakom smislu) veličanstvenog protesta prethodnog vikenda zbunjeno zastali da udahnu vazduh, presaberu se i za nijansu pažljivije odmere svoje korake i izjave u narednim danima, ništa ne ukazuje da su u praksi spremni da uvaže „novu realnost“ i učine neke konkretnije ustupke.
Ovakvo njihovo ponašanje može, ali i ne mora da potraje, a ishod svega ovoga na kraju može biti dvojak: prelazna vlada koja bi u dogledno vreme pripremila i organizovala demokratske izbore ili otvoreni građanski sukobi sa nesagledivim posledicama. I pre nego što budem optužen da prizivam nasilje, odmah da uzvratim kontra-pitanjem: A da li vi vidite neki treći mogući ishod?
O ovom drugom, fatalističkom scenariju, ne bih posebno detaljisao jer verujem da niko u Srbiji, uključujući ovde i Aleksandra Vučića, ne želi takav ishod i iskreno se nadam da ipak postoji dovoljno razuma kako bi se ovako nešto izbeglo.
Ono na čemu bih se, pak, zadržao, jeste scenario uspostavljanja „prelazne“ vlade.
Stav „pustite studente da sami ovo reše“ je romantičan, plemenit i izazvan ogorčenošću građana na nemoć opozicije da se tokom prethodnih 12 godina terora SNS-a na ozbiljan način suprotstavi režimu i uzdrma ga na (nameštenim) izborima. Nažalost, nije realan, u smislu da će se, u slučaju da ne dobiju političku artikulaciju, protesti sami od sebe ugasiti (već viđeno više puta) ili će se pretvoriti u besciljne performanse i lutanja koja na kraju ne vode nigde. A politička artikulacija ne znači i isključivanje studenata iz priče. Naprotiv. Oni i dalje moraju ostati najvažniji činilac daljeg delovanja i okupljanja svih građana koji žele da žive u normalnom društvu.
Najpre je važno pojasniti da uspostavljanje prelazne vlade ne predstavlja predavanje nekome vlasti bez izbora, kako to, vrlo perfidno, pokušavaju da predstave predstavnici vladajuće koalicije. Takođe, nisu opravdane ni kritike koje najčešće dolaze sa društvenih mreža, o tome da SNS-u i SPS-u nakon ovoga ne treba više nikada dati mogućnost da sede u bilo kojoj narednoj vladi. Ne zato što se ne slažem sa ovim mišljenjem, već zato što prelazna vlada i nije zamišljena kao vlada koja – vlada. Ona je „kanal“ kojim idemo do normalizacije političkih tokova i mogućnosti da slobodno i bez pritisaka biramo te koji će vladati, što sada nikako nije slučaj.
Istina je da zakon ne poznaje termin „tehničke“ ili „prelazne“ vlade, ali ga zato poznaje praksa. I to ne samo srpska, odnosno jugoslovenska (u vreme Miloševića), već i uporedna praksa drugih zemalja (čak i Zapadnog Balkana), gde su se na ovaj način uspešno ili manje uspešno prevazilazile velike političke krize, u nedostatku legalno i/ili legitimno izabranih institucija. Stoga je i ovaj argument prilično klimav i ne može se zapravo ni nazvati argumentom.
Ko bi ušao u ovako formiranu vladu? Logična je pretpostavka da se u njoj nalaze predstavnici vlasti i parlamentarne opozicije, iz prostog razloga što bi se birala u parlamentu, ali i drugi relevantni društveni faktori, poput predstavnika studenata, kao i/ili profesora koje oni predlože ili delegiraju, uglednih javnih ličnosti sa kredibilitetom i sl. Sastav bi svakako morao biti takav da predstavnici vladajuće većine u takvoj prelaznoj vladi nemaju mogućnost preglasavanja ostalih članova (50%+1) iz sasvim očiglednih razloga, koje smatram da nema potrebe dodatno obrazlagati.
Ono što bi bio zadatak takve vlade ograničenog trajanja (6 meseci deluje kao razuman period) jeste pre svega priprema i realizacija slobodnih izbora, pre svega kroz sređivanje biračkih spiskova i unapređenje izbornih uslova, u skladu sa preporukama relevantnih međunarodnih institucija i organizacija civilnog društva.
Pored ovoga, neophodan faktor svakako predstavlja i „oslobađanje“ tužilaštva, koje bi u navedenom periodu imalo značajnu ulogu, ne samo kada je u pitanju sankcionisanje potencijalnih učinilaca krivičnih dela koja se odnose na izborni proces, već i procesuiranje odgovornih za tragediju u Novom Sadu, ali i svih drugih gorućih, a tekućih slučajeva. Za tako nešto neophodna je momentalna smena Zagorke Dolovac i Nenada Stefanovića, glavnih i odgovornih ljudi zbog kojih Srbija već godinama nema instituciju tužilaštva, već samo pojedince u okviru ove institucije.
Novi izbori koje bi Vučić u svakom trenutku mogao da raspiše pod postojećim uslovima, deluju kao logičan i najlakši izlaz iz postojeće krize za njega. Verujem da bi, u drugim okolnostima, ponovo našao političke aktere koji bi bili spremni da takvu trku sa unapred poznatim ishodom trče sa njim.
Ono što sada u bitnome menja situaciju jeste činjenica da se studenti ne bi „upecali“ na ovu ponudu i što bi se protesti izvesno nastavili, pa čak i intenzivirali i proširili uz druge vidove građanske neposlušnosti, uz jasno distanciranje od ovakvog izbornog procesa. Ukoliko studenti i u ovome budu ujedinjeni i jasno kažu – ne damo legitimitet, potpuno je jasno da je malo verovatno naći nekoga ko je spreman da igra ulogu Vuka Draškovića iz 2000. godine. Okolnosti naravno nisu iste (jer je on odlučio da ide odvojeno od ostatka opozicije), ali ishod bi gotovo izvesno bio takav.
Autor je advokat, predsednik UO Regulatornog instituta za obnovljivu energiju i životnu sredinu (RERI).
Peščanik.net, 25.12.2024.
NADSTREŠNICA