Letak sa uputstvom za zaštitu od korona virusa na kome stoje dve muve
Foto: Predrag Trokicić

Baš šteta što optimizam ove vlasti nije zarazan kao korona. Pa da nas vlast sad postizborno zarazi optimizmom kao što nas je predizborno zarazila koronom. Pa da poverujemo kako su nam bolnice lepše od svih bolnica u Nemačkoj (a moje selo lepše od Pariza) i počnemo da na ovu pošast gledamo sa vedrije strane jer ipak nas je umrlo manje nego što je pobijeno u Srebrenici, a ove, sve brojnije, žrtve u Novom Pazaru, Tutinu, Sjenici čine davnašnju pretnju tada mlađahnog radikala („stotinu Muslimana za jednog Srbina“) sve aktuelnijom.

Tako zaraženi optimizmom lakše bismo poverovali i u ovu nedavnu tvrdnju predsednika države da „nijedna srpska glava nije stradala zbog naše politike“. I počeli da tražimo prirodne uzroke ovolike smrtnosti. Možda ne baš onako kako je to uradila premijerka u svom primeru (zarazila se koronom pa je pokosio autobus) ali svakako kao što je to rađeno za onolike ranije smrti. Naravno da su podavljeni Obrenovčani mahom umrli prirodnom smrću jer šta je prirodnije nego da umreš kad ti se pluća napune vodom. Ili kad helikopter tresne o tlo, posebno kad pilota proglasiš pijanim, a ministre koji su kumovali sletanju nevinim. Nesrećni čuvar iz Savamale i nesrećni prodavac bostana takođe su umrli prirodnom smrću jer prirodno je da ti srce prepukne posle brutalnog maltretiranja. Prilično je prirodno i da je ona žena umrla od siline udarca, ali je to sad teško dokazati bez verodostojnih snimaka sa naplatne rampe Doljevac. A tek je Oliver Ivanović umro prirodnom smrću (zato se vlast valjda više i ne raspituje o toj istrazi) jer bi bilo prilično neprirodno da preživiš kad te izrešetaju onolikim mecima.

Kad tako pogledamo stvari ispada da je u Srbiji najprirodnije umreti – neprirodno je preživeti. Ali to nije ono što sam htela da kažem. Htela sam da kažem da kad ovako optimistično poređate sve nabrojane prirodne uzroke smrti – zaključak se sam nameće. Ljudi ne umiru od korone. Umiru od prestanka disanja. Kao što je umro i Džordž Flojd koji je čak nekoliko minuta obaveštavao policajca da ne može da diše zbog kolena na svom grkljanu. Ali to što je umro „prirodnom smrću“ ipak nije sprečilo hiljade ljudi da gromoglasno izađu na proteste širom Amerike, a bogami i Evrope. Ne i Srbije, naravno, jer mi se nismo zarazili optimizmom. Ovde se protestuje samo protiv lupanja u šerpe pa i to ne po ulicama nego po krovovima, sa bakljama koje obezbeđuje vlast.

Kažem vam, problem je do nas što uporno odbijamo da se zarazimo optimizmom a navalili smo da se zaražavamo koronom samo da razljutimo vlast pa da mora da se opet izdire na nas što smo neodgovorni. I problem je što u svakoj stvari tražimo odgovornost ove vlasti, a ne shvatamo da ono „svako je nevin dok se ne dokaže suprotno“ važi samo u pravu ali ne i u politici. Jer u politici važi da je svako nevin dok – je na vlasti. Nevinost je u zakonu pretpostavka, a u vlasti – aksiom.

Peščanik.net, 06.07.2020.

KORONA

The following two tabs change content below.
Nadežda Milenković, kreativna direktorka, školovala se da radi sa delinkventima, a završila kao „samohrana majka srpskog advertajzinga“. Smislila neke od najboljih slogana: „Ili jesi ili nisi“ (Lav pivo) , „Izgleda šašavo, ali mene leđa više ne bole“ (Kosmodisk), „Ako vam je dobro, onda ništa“ (Peščanik)... Radila u reklamnim agencijama: Mark-plan, Sači, Mekken, Komunis. Sve manje radi komercijalne kampanje i okreće se goodvertisingu. Na Fakultetu za medije i komunikacije vodila master kurs: Idejologija. Autorka bestseler knjige „Kako da najlakše upropastite rođeno dete“, dugogodišnje rubrike „Pun kufer marketinga“ u nedeljniku Vreme i kolumne ponedeljkom na portalu Peščanik. Poslednja knjiga: „Ponedeljak može da počne“, 2020.

Latest posts by Nadežda Milenković (see all)