mete za gađanje u napuštenom dvorištu

Foto: Predrag Trokicić

U nedelju, 11. novembra 2018, nekadašnji predsednik vlade Makedonije Nikola Gruevski preko Albanije, Crne Gore i Srbije stiže iz Skoplja u Budimpeštu ne bi li pobegao od dvogodišnje kazne zatvora na koju je pravosnažno osuđen. U ponedeljak 12. novembra popodne makedonska policija objavljuje poternicu za Gruevskim. U utorak 13. novembra Gruevski se javlja iz Budimpešte i kaže da je u Mađarskoj zatražio azil jer mu se u Makedoniji pretilo smrću. Počinju spekulacije. U sredu 14. novembra na Peščaniku izlazi tekst u kome se nedvosmisleno tvrdi da je Gruevski u Mađarsku stigao preko Srbije. U četvrtak 15. novembra stiže vest da je Gruevski iz Makedonije ušao prvo u Albaniju, pa onda i u Crnu Goru. Ostalo je da se spekuliše kako je iz Crne Gore dospeo u Mađarsku. U petak 16. novembra spekulacije postaju izlišne: policija Crne Gore daje tačna vremena kada je Gruevski prešao granicu Crne Gore sa Albanijom, i par sati kasnije sa Srbijom. U ponedeljak 19. novembra, međutim, javni servis i dalje insistira na „brojnim spekulacijama“ o tome kako je Gruevski stigao u Mađarsku.

Takođe juče 19. novembra Vučić: „Gruevski [je] 11. novembra napustio Makedoniju i identifikujući se ličnom kartom, u pratnji dva mađarska državljanina ušao na teritoriju Albanije, odakle je preko graničnog prelaza Božaj prešao u Crnu Goru. Gruevski je odatle 12. novembra nešto pre 22.30 preko graničnog prelaza Gostun uz ličnu kartu ušao u Srbiju, odakle je otišao u Mađarsku preko graničnog prelaza Horgoš, gde se legitimisao ličnom kartom i pasavanom (propusnica) koji je dobio u Albaniji“. I još: „Tek 13. novembra u 19.35 od strane Interpol Skoplje dostavlja nam se međunarodna poternica. Šta očekujete? Da hapsimo ljude za kojima nije ni potraga raspisana? A kamoli međunarodna poternica“. Kraj vesti: „… pitao je Vučić i dodao da je ono što je kazao prava istina o tome kako je Gruevski otišao u Mađarsku“. Moguće je da je reč o lapsusu ili pogrešci u tekstu vesti, ali tek da zabeležimo: Gruevski, kako kaže izveštaj crnogorske policije, iz Crne Gore u Srbiju prelazi 11. novembra uveče.

Nećemo ovde loviti Vučića u lažima, to je zaludan iako preterano lak posao. Od toga je važnije nešto drugo: bila su potrebna tri puna dana da istina iz Albanije i Crne Gore postane punovažna i u Srbiji. Pritom, za razliku od Albanije i Crne Gore, istinu u Srbiji nisu overile odgovarajuće službe, u konkretnom slučaju domaća policija, nego Vučić lično. Tek kad on kaže da je nešto prava istina, to i postane istina. (Mada, kako vidimo, tada tek počinju prave sumnje, recimo oko datuma.) Ruku na srce, javio je i javni servis, pod senzacionalističkim i delimično obmanjujućim naslovom „Nikola Gruevski: bekstvo ili otmica“, još 16. novembra da je crnogorska policija „navela da je Gruevski 11. novembra iz te države ušao u Srbiju“. Ali, narednih dana Srbija je u vestima o Gruevskom na javnom servisu ponovo nestala, da bi je u priču konačno i zauvek vratio tek Vučić. Pitanje je zašto Vučić nije dozvolio policiji da radi svoj posao: dakle, zašto nije bilo moguće da se domaća policija oglasi kao i crnogorska i dâ tačna vremena kada je Gruevski ušao u zemlju i iz nje izašao?

Kao i sve druge Vučićeve „istine“ i ova sad samo potpiruje spekulacije. Recimo, šta bi to mogao biti „pasavan“, da ne kažem propusnica? Beskrajno je zabavna ta Vučićeva sklonost da zaseni prostotu raznim „pasavanima“. Ali, dok se mi zabavljamo „pasavanima“, ostaje u senci pitanje: zašto bi dokument mađarskih vlasti bio obavezujući za srpske vlasti. Ako je Gruevski sa „pasavanom“ i mogao da uđe u Mađarsku, što je stvar tamošnjih vlasti (i opozicije), zašto bi mu „pasavan“ bio dovoljan da pređe granicu Srbije prema Mađarskoj, pošto mu lična karta svakako nije bilo dovoljna, a znamo da mu je makedonski pasoš bio oduzet još početkom jula 2017.

Dalje, ako crnogorska policija može, istina sa par dana zakašnjenja, da pruži tačne podatke o tome gde je i kad Gruevski prelazio crnogorsku granicu, zašto je srpska policija sa tim oklevala još nekoliko dana, e da bi konačno umesto nje sa (pogrešnim?) podacima izašao Vučić. Ako prelazak Gruevskog preko Albanije i Crne Gore za te zemlje nije velika stvar, pa se time rutinski bavi policija, zašto to postaje velika tema u Srbiji, i to tako velika da nas Vučić, u svojstvu predsednika države, lično izvesti o tome. Ili treba obrnuti perspektivu pa pitati: ima li u Srbiji išta dovoljno sitno a da se Vučić, i samo on, time ne pozabavi. Sve što je domaća policija u prvim danima „kontoverze“ imala da kaže o Gruevskom svelo se na to da on nije imao ni pasoš ni ličnu kartu Srbije.

Za razliku od izbeglica koje na granici Mađarske dočekuje bodljikava žica, Gruevski je iz jedne u drugu balkansku zemlju prelazio lako i bezbedno, a režim u samoj Mađarskoj dočekao ga je raširenih ruku, kao migranta sa statusom VIP-a. Kako smo to čuli od jednog ovdašnjeg navodno dobro informisanog kvaziopozicionara, sličan tretman Gruevski je imao i dok je prolazio kroz Srbiju (u registru kvaziopozicionara: bajoneti srpskih četnika čuvali su Gruevskog od crnogorske do mađarske granice). Zato bi jedan smer spekulacija oko „rute“ Gruevskog morao voditi i ka narodnjačkoj internacionali, to jest savezu evropskih narodnjačkih partija – spone koja povezuje Gruevskog, Vučića i Orbana. Kada se uskoro bude podvukla crta ispod političke karijere Angele Merkel, onda bi se na strani minusa moralo naći i to što je ona svoju Hrišćansko-demokratsku uniju i svoj lični ugled preko saveza evropskih narodnjačkih partija raširila kao kišobran ispod kog se formirao čitav niz kriminalnih – ili, ako hoćete, mafijaških – režima u našem kraju Evrope. Iz tog našeg, specifičnog domaćeg ugla, evropski narodnjački savez liči na mafijaški kartel, a države pod njegovom stegom na sigurne kuće za kriminalce.

Peščanik.net, 20.11.2018.

Srodni link: Mijat Lakićević – Brza pruga za Gruevskog


The following two tabs change content below.
Dejan Ilić (1965, Zemun), urednik izdavačke kuće FABRIKA KNJIGA i časopisa REČ. Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu, magistrirao na Programu za studije roda i kulture na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti i doktorirao na istom univerzitetu na Odseku za rodne studije. Objavio je zbirke eseja „Osam i po ogleda iz razumevanja“ (2008), „Tranziciona pravda i tumačenje književnosti: srpski primer“ (2011), „Škola za 'petparačke' priče: predlozi za drugačiji kurikulum“ (2016), „Dva lica patriotizma“ (2016), „Fantastična škola. Novi prilozi za drugačiji kurikulum: SF, horror, fantastika“ (2020) i „Srbija u kontinuitetu“ (2020).

Latest posts by Dejan Ilić (see all)