Foto: Predrag Trokicić
Foto: Predrag Trokicić

Nije bilo teško pogoditi da će jedna regresivna kulturna politika, koja se sa naizmeničnim intenzitetom vodi u ovoj zemlji već decenijama, doživeti svoje dno u danima poslednjeg talasa radikalizacije. Mada, bolje je reći, u danima Vučića, baš kao što je i sam predložio. I on je u tome potpuno u pravu, jer kao što brine o Kosovu i kaldrmi, on isto tako vodi računa o kulturi, posebno o filmskim projektima, kao što je to bio slučaj sa porodičnim biznisom glumca Lazara Ristovskog, čiji je istorijski filmski spektakl Kralj Petar Prvi (u režiji Petra Ristovskog) ovih dana tajnim glasanjem Stručnog odbora Akademije filmske umetnosti i nauke Srbije (AFUN) izabran „za srpskog kandidata za nominaciju za Oskara za najbolji strani film“.

Naime, ovde se radi o jednom edukativnom projektu koji je otvoreno demonstrirao poželjan oblik saradnje između kulturnih poslenika i vlasti, što je krunisano amblematičnim zagrljajem glumca Ristovskog i predsedničkog kandidata Vučića tokom kampanje u proleće 2017. Ispostavilo se da je vlasnik produkcijske kuće „Zillion film“, koji je već duži niz godina bio u pregovorima sa RTS-om oko snimanja filma i serije po delu Milovana Vitezovića Čarape kralja Petra, ispravno shvatio poruku vlasti pa je odlučio da svoju podršku predsedničkom kandidatu unovči na najbolji mogući način, tako što će za svoj film obezbediti ne samo finansijsku, već i potpunu infrastrukturnu podršku predsednika i njegove partije, od razvoja scenarija, preko produkcije do plasmana u „beli svet“. S druge strane, javni nastupi i umetnički rad režisera Gorana Markovića išli su u potpuno drugačijem smeru, što je na kraju dovelo do udara partijskih klonova na ličnost i delo ovog umetnika. Tako su filmovi Kralj Petar Prvi i Delirijum tremens postali antipodi ne samo po poetici i temi, uloženim sredstvima i odnosu prema istorijskoj i političkoj stvarnosti, već i po odnosu države i njenih institucija prema ovim ostvarenjima i njihovim autorima.

Bilo je jasno da nakon predsedničke kampanje u proleće 2017, rad produkcijske kuće „Zillion film“ nikada više neće biti isti. I zaista, ubrzo je Ristovski dobio sredstva za pokretanje Ravno Selo Film Festivala, kao i podršku za projekat Čarape kralja Petra od Filmskog centra Srbije. Međutim to nije bilo dovoljno, pa je razvijen novi model netransparentnog finansiranja kulturnih projekata od nacionalnog značaja. Prema jednoj (neopreznoj) izjavi samog Lazara Ristovskog, do realizacije ovog projekta ne bi došlo „bez Vučićeve podrške“ nakon čije intervencije je RTS „shvatio da mora finansijski da podrži ovaj film (sa milion evra)“. Ovo je, naravno, negirao direktor RTS-a Dragan Bujošević, naglašavajući da je taj projekat zatekao kada je imenovan na tu funkciju. Hteo je da kaže kako se podrazumevalo da je o svemu tome odlučivalo neko stručno telo ili komisija, a ne on ili predsednik, koji s tim ne bi trebalo da ima veze.

Svakako da ovakav istorijski spektakl nije bilo moguće snimiti samo sa novcem iz FCS-a i RTS-a, zbog čega je aktiviran model avansnog finansiranja iz neočekivanih izvora, pre svega iz budžeta lokalnih samouprava. Do javnosti su procurele vesti iz Valjeva, gde je potpisan ugovor o „poslovno-tehničkoj saradnji“ sa produkcijskom kućom „Zillion film“, na osnovu kojeg joj je uplaćen iznos od 2,85 miliona dinara, i to sa budžetske pozicije „ostale stručne usluge“. U Čačku je pokrenut drugi mehanizam, pa je iz gradskog budžeta avansno uplaćeno skoro milion dinara za đačke bioskopske karte mnogo pre završetka filma. Oba modela su najverovatnije patentirana u svim onim naprednjačkim opštinama gde je film sniman, dok se ne može utvrditi tačan broj „prodatih karata“ niti iznos koji je preusmeren iz gradskih budžeta na ime predfinansiranja đačkih bioskopskih ulaznica. Mnoge škole u Beogradu i Srbiji su na osnovu tih „ugovora“ kasnije vodile svoje đake na projekcije ovog spektakla, takoreći po direktivi predsednika i vladajuće stranke. Sličan oblik finansiranja filma sproveden je po javnim preduzećima, što je naposletku rezultiralo medijskim spinom o enormnoj gledanosti. Naime, nakon samo dve nedelje od premijere filma u decembru 2018, Ristovski je slavodobitno objavio veliku pobedu, rekavši da će za koji dan nagraditi stohiljaditog gledaoca Kralja Petra Prvog. Takođe, nakon finansijske naprednjačke epopeje, ovo ostvarenje je proglašeno i za „produkciono najveći srpski film“ (2,3 miliona eura).

Na nedavnom glasanju AFUN, film Petra Ristovskog dobio je 10 glasova, dok su filmovi Gorana Markovića Delirijum tremens i Miroslava Terzića Šavovi dobili po 5 glasova, a film Teret Ognjena Glavonića samo jedan glas. Moglo bi se reći da je broj glasova padao u obrnutoj srazmeri sa porastom važnosti teme za savremeno društvo u Srbiji. Jedna istorijska tema, obrađena u duhu hardcore nacionalne patetike, sa mnogo pirotehnike i malo smisla, odnela je prevagu nad temama odnosa glume i bolesti, odnosno pomerene granice fikcije i realnosti, te prve obrade teme nestalih beba, ili odgovornosti za ratne zločine. Kako je ovo bilo moguće kada su tri preostala filma već izazvala interesovanje publike i svetskih filmskih festivala. Stručni odbor AFUN glasao je tajno, potpisi na listićima su nakon prebrojavanja zapečaćeni i ne može se više doći do podataka o tome ko je kako glasao. Posle objavljivanja rezultata vladao je tajac u sali, dok su se sekretar Udruženja i predsednik žirija potrudili da objasne nezavisne pozicije svakog od članova Akademije. Naposletku je filmska kritičarka dr Ivana Kronja, jedna od članica AFUN, pokušala da opravda kompetentnost žirija, navodeći da „članovi odbora poznaju i prate i strane festivale, imaju u vidu i cene uspehe domaćeg filma na međunarodnim festivalima“, ali da je izabrani film, za razliku od ostalih kandidata, „dao neki doprinos u domenu scenografije, kostima, glume, pa čak i kamere“. Posebno je izdvojila sinematičnost poslednje scene u Kralju Petru Prvom. U prevodu, ovo bi trebalo da znači, mogu žiriji berlinskih i venecijanskih festivala da pričaju šta hoće, ali mi ovde dobro znamo šta je uspešan partijski film. A kada je reč o sinematičnosti scena koje je odigrao Lazar Ristovski, onda bi svakako trebalo izdvojiti onu oskarovsku, u kojoj je glumac u hladno proleće 2017. pozvao biračko telo, sasvim u duhu filmskog kralja Petra, na progon mrsomuda i političkih protivnika Aleksandra Vučića do sudnjeg dana. Razume se, poslednji naprednjački juriš izvršen je unutar Stručnog odbora AFUN, kada je bezimenih deset heroja poginulo za predsednika i partiju. Slava im!

Peščanik.net, 21.09.2019.


The following two tabs change content below.
Saša Ilić, rođen 1972. u Jagodini, diplomirao na Filološkom fakultetu u Beogradu. Objavio 3 knjige priča: Predosećanje građanskog rata (2000), Dušanovac. Pošta (2015), Lov na ježeve (2015) i 3 romana: Berlinsko okno (2005), Pad Kolumbije (2010) i Pas i kontrabas (2019) za koji je dobio NIN-ovu nagradu. Jedan je od pokretača i urednik književnog podlistka Beton u dnevnom listu Danas od osnivanja 2006. do oktobra 2013. U decembru iste godine osnovao je sa Alidom Bremer list Beton International, koji periodično izlazi na nemačkom jeziku kao podlistak Tageszeitunga i Frankfurtera Rundschaua. Jedan je od urednika Međunarodnog književnog festivala POLIP u Prištini. Njegova proza dostupna je u prevodu na albanski, francuski, makedonski i nemački jezik.

Latest posts by Saša Ilić (see all)