Iscepani plakati sa likom Šešelja

Foto: Peščanik

Vojislav Šešelj iznova je bljesnuo kao zvijezda hrvatske političke scene. Budući da se stvar periodično ponavlja, bit će da je riječ o trendu, ili dugoročnoj strategiji, o nečemu poput svrsishodnog ustašiziranja četništva, a tempo udara najmarljiviji hrvatski neonacist Velimir Bujanec. Bliska suradnja ustaša i četnika nipošto nije nova pojava, u pretprošlome ratu ona je bila takoreći organska, no ono što karakterizira suvremenu verziju tog fenomena jest upadljivi nedostatak simboličke težine i profilirana identiteta njihova zajedničkog neprijatelja. Na aktualnome političkom i ideološkom ratištu tako imamo realne četnike, realne ustaše i izmišljene partizane.

U posljednjoj rundi obračuna ovdašnjega šovinističkog šljama s predsjednicom Kolindom Grabar-Kitarović – koja je taj tabor prije neki mjesec teatralno napustila i priklonila se „umjerenome“ vodstvu HDZ-a, želeći osigurati stranačku podršku za sljedeći mandat, a ovaj na to uzvratio osvetničkim raskopavanjem crijeva – Bujanec je servirao sočnu diskreditaciju: uoči prošlih predsjedničkih izbora upravo je buduća državnica sa svojim izbornim štabom odlučila da agilni ustaško u televizijskoj emisiji ugosti Vojislava Šešelja od kojeg se očekivalo da pohvali tadašnjega predsjednika Ivu Josipovića i tako mu nanese političku štetu. Bujanec to u Novom listu precizira ovako:

„Na jednom od srpskih portala pročitao sam izjavu Vojislava Šešelja u kojoj je on pohvalio Ivu Josipovića i došao sam na ideju da se on telefonski uključi u moju emisiju. Smatrao sam da bi to bilo vrijedno, korisno i profesionalno da se u Hrvatskoj dozna da Šešelj, zbog nekog razloga, hvali Josipovića. Ljude iz izbornog stožera Kolinde Grabar-Kitarović izvijestio sam o toj ideji. Ne znam u kojoj je mjeri ona sudjelovala u radu svog stožera, ali znam da su pojedinci iz njega s kojima sam komunicirao imali različita mišljenja o pozivu Šešelju.“

Ustaško naglašava da dvojbe nisu bile moralne prirode, već su se ticale procjena političke koristi. „Na kraju je u njenom izbornom stožeru prevladao stav da bi, ako sam u stanju izvesti podvig da u emisiji razgovaram sa Šešeljem na način da on pohvali Josipovića, to pomoglo Kolindi Grabar-Kitarović i da zato to pokušam. I ja sam to napravio.“

Tako je pun pladanj krvavih iznutrica iz predsjedničke rezidencije stigao pred hrvatsku javnost. I umjesto da staloženo uživa u izloženom obilju, kada već nema snage upitati se koji su dublji razlozi što je proustaška politika u izbornoj utrci uživala jaku podršku četničkih snaga, onaj dio javnosti koji sebe deklarira „građanskim“, „centrističkim“ ili pitomo „patriotskim“ odao se nesuzdržanom zgražanju. Navukao je masku šoka i nevjerice. Šešelj?! Strašno!

Gluplji među analitičarima ustvrdili su kako je Kolindi Grabar-Kitarović, budući da je na izborima tijesno pobijedila, „presudne glasove donio Šešelj“ (što je omiljena legenda i samoga samoproglašenog vojvode, koji se u više navrata hvalio da je „doveo Kolindicu na vlast“). Moralnu paniku „normalne Hrvatske“, konsternirane toplom vodom nacionalističkog savezništva, najjezgrovitije je pak izrazio komentator Novog lista, isti koji je dva dana ranije objavio Bujančevo „zapanjujuće otkriće“: „Da je Hrvatska normalna zemlja, Kolinda Grabar-Kitarović bi odustala od kandidature za novi mandat!“ K tome bi se, ovako jezivo „osramoćena“, morala pod hitno „ispričati Hrvatima“.

Zaista? A kakvi bi bili gabariti te „normalnosti“? Ako je, naime, buduća predsjednica poduzela neoprostivu skarednost angažirajući srpskoga ratnog zločinca da pohvalama diskreditira njenog protukandidata, pa bi se zbog toga trebala ukloniti iz političkog života, što da činimo s pohvalama koje su Kolindi Grabar-Kitarović udjeljivali hrvatski ratni zločinci, a i ona njima? Zašto se i u tim prilikama nije recitirao refren „da je Hrvatska normalna zemlja…“? U kojoj je mišjoj rupi tavorila ta „normalnost“ dok je, na primjer, Tomislav Merčep sjedio u počasnoj loži na predsjedničinoj svečanoj inauguraciji? I zbog čega su, uostalom, lažne pohvale četnika Šešelja imale biti pogubnije od stvarnih izljeva ljubavi kojima je ustaša Bujanec obasipao svoju tadašnju mezimicu?

Glasnici hrvatske građanske normalnosti i zlatne političke sredine, međutim, proživljavaju istu intelektualnu dramu kakvu je Bujanec evidentirao kod pripadnika predsjedničina izbornog štaba: dvojbe nisu moralne prirode, već se tiču nacionalnog integriteta. Zločinci i fašisti, dakle, ne predstavljaju problem, uz uvjet da nisu obilježeni srpskom etiketom. Merčep u počasnoj loži (ili Bujanec u počasnoj straži) ne izaziva ni približno isti zazor kao Šešelj u izbornoj kampanji, mada su obojica bili podjednako predani klanju, jer je onaj koji sjedi Hrvat, a onaj koji sere Srbin, te je jasno da svojim pohvalama prvi legitimira, a drugi derogira političko hrvatstvo. „Normalna Hrvatska“ za kojom su dramatično zavapili uznemireni centristi, drugim riječima, bila bi do detalja ista nacionalistička jazbina kakva je i danas.

Ipak, najtužnija rola u ovoj priči pripada političkoj žrtvi i moralnom pobjedniku skandala, Ivi Josipoviću. „Sram vas bilo, predsjednice!“ trijumfalno je poručio preko istog onog novinara Novog lista, zgađen otkrićem da je izborni aparat Kolinde Grabar-Kitarović „surađivao s Bujancem u dovlačenju četnika i zločinca u njenu predsjedničku kampanju“. A zatim je otišao korak dalje i cmizdravim tonom očitao lekciju „novinarima i medijima koje svrstavamo u mainstream, ili čak lijeve“, pitajući ih doslovno: „Gdje ste bili 2014. godine?“ Gdje ste bili, neprincipijelna piskarala, kada je trebalo otkriti istinu o zavjeri protiv „lijevog predsjedničkog kandidata“ i raskrinkati prljavu operaciju koja je dovodila u pitanje njegovo iskreno domoljublje?

Da bi se razumjela težina toga jecaja, valja aktivirati pamćenje. Dva mjeseca prije nego se u studenome 2014. u Bujančevoj emisiji ukazao Šešelj i svojom ga pohvalom ozloglasio kao lošeg Hrvata, Josipović je smijenio svoga savjetnika Dejana Jovića radi članka u kojem je ovaj konstatirao da referendum o nezavisnosti Hrvatske nije održan u uvjetima koji se mogu smatrati liberalnim i demokratskim, a u obrazloženju šup-karte tadašnji je predsjednik rekao kako je iznošenje takvih stavova „štetno“, kako za Hrvatsku, tako i za fikciju što se vodi pod šifrom „nacionalni interes“. Otpisao ga je, ukratko, zbog izdaje političkog hrvatstva.

U korpusu „normalne Hrvatske“ – ali (pažnja!) ne one koju promoviraju ovlašno uljuđeni patrioti iz medijskog mainstreama – samo je zbog te geste besramnog udvaranja političkoj rulji izgubio više glasova nego što je imao vlasi u frizuri, i bilo je odmah prilično jasno da je utabao stazu ka vlastitom debaklu, da će stradati od kriterija što ga je, želeći utažiti puku glad za vlašću, energično prihvatio i podržao. Jedan marginalni kroničar, opisujući kako se predizborna kampanja pretvara u seriju bizarnih egzorcističkih seansi, s mističnim kultom državnosti u središtu, gdje politički protivnici dokazuju tko u većoj mjeri pridonosi raskuživanju nacionalnog staništa od nepodnošljiva „protuhrvatskog“ zadaha, odmah je po Jovićevoj smjeni zabilježio:

„Tekući šef države u tome je osobito degutantan, i to na potencijalno tragičan način, jer kao oportunist koji pokazuje privrženost imaginarnoj ‘volji naroda’ – a preko toga i apstrakciji obogotvorene države – bez imalo zazora, tek da bi oprao ruke, preuzima koncept fundamentalističkog hrvatstva i rabi tvrdu nacionalističku matricu koja će mu, bude li sreće, i samome doći glave.“

I eto, bilo je sreće. Nije četnički nitkov doveo Kolindu Grabar-Kitarović na vlast, već je to učinio Ivo Josipović, vitlajući istim tvrdim principom zbog kojeg je njegova protukandidatkinja angažirala Vojislava Šešelja da ga „hvali“.

„Lijevi predsjednički kandidat“, reprezentant lijevog hrvatskog buncanja i lijevog hrvatskog kukavičluka, koje uvijek i iznova zavodnički namiguje svojim krvnicima, nije to osvijestio do danas, a razlog ne leži samo u ponoru unutrašnje praznine, nego prije svega u latentnom nepovjerenju prema onim građanima što ih je naumio politički zastupati, odnosno prema „normalnoj Hrvatskoj“. Shvati to već jednom, Lignjo: višak, a ne manjak hrvatstva koštao te funkcije!

Peščanik.net, 20.04.2019.

The following two tabs change content below.
Viktor Ivančić
Rođen u Sarajevu 1960, osn. i srednju školu završio u Splitu, u novinarstvo ulazi kao student elektrotehnike. Za studentski list FESB 1984. dobija nagradu 7 sekretara SKOJ-a. Urednik i jedan od osnivača nedeljnika Feral Tribune, u čijoj biblioteci je objavio „Bilježnicu Robija K.“ (1994, 1996, 1997. i 2001) i studiju „Točka na U“ (1998, 2000). Izabrane tekstove objavio 2003. u „Lomača za protuhrvatski blud“ i „Šamaranje vjetra“. Prvi roman „Vita activa“ objavio 2005, od kada Fabrika knjiga objavljuje: „Robi K.“ (2006) u dva toma; „Robi K. Treći juriš!“ (2011); zbirke ogleda „Animal Croatica“ (2007), „Zašto ne pišem i drugi eseji“ (2010), „Jugoslavija živi vječno“ (2011) i „Sviranje srednjem kursu“ (2015, u saradnji sa Peščanikom); romane „Vita activa“ (2005, drugo izdanje ) i „Planinski zrak“ (2009), te zbirku priča „Radnici i seljaci“ (2014, u saradnji sa Peščanikom). 2018. sa Hrvojem Polanom i Nemanjom Stjepanovićem piše fotomonografiju „Iza sedam logora – od zločina kulture do kulture zločina“ u izdanju forumZFD-a. 2018. Fabrika knjiga u 5 svezaka objavljuje „Robi K. 1984-2018“ (zajedno sa Peščanikom i riječkim Ex librisom), a 2019. troknjižje „Radnici i seljaci, Planinski zrak i Vita aktiva“. Redovno piše za tjednik Srpskog narodnog vijeća Novosti i za Peščanik. Živi u Splitu.