Foto: Predrag Trokicić
Foto: Predrag Trokicić

Vladar je telefonirao Dijani Hrka i taj poziv je već dostigao dimenzije javne afere. Nije poznato o čemu su razgovarali. Dijana nije zadovoljna sadržajem tog odbojnog dijaloga. Ne mora da objašnjava zbog čega nije zadovoljna. Niko nije očekivao da bude očarana glasom i tonom koje je zaista teško podneti.

Taj poziv je za sagovornike imao različiti značaj. To je bila prilika da se poglavar pokaže kao humani altruista i brižan otac nacije i bar malo osenči u svetlije nijanse svoju tamnu biografiju. Za Dijanu to je svakako bio namet na muku i dodatna tegoba u njenom velikom iskušenju. Njegov ton je mogao da bude samo neprekidna, neprijatna tirada, sa malo ili nimalo prostora za sagovornika.

Ne bi bilo teško da se rekonstruiše taj monolog upućen ženi koja satrta od tuge štrajkuje glađu i pritom ne odustaje. Njega nije nimalo potresla njena sudbina, kao ni bilo čija. Njegova rulja se danima podsmeva Dijani na način svojstven rulji. On se boji za ishod svoje vladavine, ličnu sudbinu, rejting ili bar počasno mesto među crvima koje vodi. I među njima njegov je ugled počeo da se osipa.

Takav razgovor je svakako oštetio poglavicu a Dijanu nije pokolebao i bio je predmet praćenja ili prisluškivanja. Ili je jednostavno presretnut, kako se obično govori jezikom doušnika ili u svetu telefonskih špijuna. To sigurno nije bio slučajni lov, jer njegov ishod ukazuje na brojne mozaike ovdašnje verzije orvelijanstva.

Tuđi razgovori se mogu prisluškivati po odluci suda. Ili samovoljno, iz patološke radoznalosti, osvete, besa, zabave ili drugog trivijalnog razloga koji nije jednostavno objasniti. U ekspanziji haotične vladajuće samovolje, niko i ne traži sudsku odluku za praćenje tuđih, uglavnom privatnih razgovora. Svi slušaju i snimaju sve, iz toga se stvara baza sa ogromnim ucenjivačkim potencijalom.

Mnogi su političari u usponu okončali svoje karijere kad im je predočena slika o njima na koju oni nisu smeli javno da pristanu.

Pre nekoliko godina, afera špijuniranja nastala je u samom vrhu. Nebojša Stefanović i Dijana Hrkalović osumnjičeni su da su pratili i snimali telefonske razgovore svog vođe. I to sa kriminalcima čije su veze praćene, pa i sa onima koji su kasnije uhvaćeni u mlevenju ljudskog mesa.

Bio je to bizarni rimejk slučaja Leke Rankovića i špijunskih mušica u Titovoj spavaćoj sobi. Nebojša iz Beograda je sklonjen, ali ne preterano daleko. I dalje podržava svog tvorca retkim izlivima ljubavi i snažne podrške, uživajući poput Medvedeva u „zlatnom kavezu“ i rezultatima svog minulog rada. Dijana Hrkalović se vratila učestalim udvoričkim ekspresijama i pogrdama na račun protivnika njenog kralja. Tako ga je nazvala jednom prilikom i ostala na slobodi.

Razgovor poglavice sa Dijanom Hrka neko je neovlašćeno snimao. Tu osobito važnu informaciju prvi je saopštio vladar lično. Tako je javila i vojna služba bezbednosti koja je do saznanja o neovlašćenom snimanju došla neovlašćenim snimanjem. To bi izgledalo ovako: Neko je snimao one koji su snimali razgovor, posebno trenutak kad je razgovor sniman na drugoj strani slušalice. Služba je snimala sve one koji su snimali, a nadzorni organi za praćenje aktivnosti vladara, zaduženi za njegovu bezbednost, snimali su sve to. Navrh toga postoji i master snimak tog čitavog mučnog procesa.

Služba bezbednosti vojske Srbije – VBA, umešala se u poslove koji nisu njeni. Ona ne ide, ili ne bi smela da ide dalje od bezbednosne zaštite Ministarstva odbrane i Vojske Srbije. Ali, ta zaštita se sastoji od ribarenja ljudskih duša, odnosno traganja za neprijateljem u svojim redovima. U praćenju i prevaspitavanju oficira koji javno ili na mrežama podržavaju proteste.

Izvan toga, neprijatelj je neuhvatljiv, makar služba još nije otkrila nijednog. Novica Antić je najbolji primer za to. Bio je, i još je izložen progonu vojne službe bezbednosti, iz razloga koji ne mogu biti racionalno objašnjeni. Tako je služba tajnim snimanjem otkrila da je inače tajni razgovor na liniji vladalac-Hrka, tajno sniman i spreman da se stavi na uvid javnosti. Ali je za tajno snimanje javno prozvana samo Dijana Hrka.

Moguće je da bi taj razgovor bio važan za objavljivanje, čak i ako je u monologu bilo uobičajenih sumanutosti. A svakako ih je bilo. No ne verujem da bi bilo kome koristilo to ponovno izlaganje tiradi koja je u suštini besmislena, toksična i opasno dosadna.

Uplitanje VBA može da ima više objašnjenja: na primer, oni su od razgovora sa ženom koja je izgubila sina i štrajkuje glađu tražeći neke odgovore i rešenja, štitili lice koje se lažno predstavlja kao „vrhovni komandant“. Ali i u tom poslu, koji je potpuno besmislen, inače je angažovana BIA sa svojim ljudima i sredstvima.

Samovoljni podvig VBA, koja je svojom budnošću spasila maršala, jeste pokušaj širenja uticaja, po ugledu na nekadašnji KOS – koji je imao pouzdanu supremaciju nad službama. To je iskazivanje vernosti koja nadilazi potrebe vladareve paranoje i stalnog straha od smaknuća. Postoje zlokobne indikacije o postavljenim temeljima za jedinstvenu političku policiju koja ima samo jedan posao: da čuva vlast pojedinca, nezavisno od cene. Iz razloga koji službi nisu sasvim poznati niti ih naslućuje.

Iz nove afere sa višestrukim prisluškivanjem, može da se iščita ćud Službe koja ne može da krene dalje od svog zlokobnog arhaičnog porekla. Bez ideje da rešava probleme koji i nisu njeni, ona nastoji da bude potrebna. Da bi to zaista postala, mora da bude primećena.

U ovom slučaju, otkrila je da bi Dijana Hrka mogla da ugrozi „vrhovnog“ tako što je snimala neželjeni razgovor. Posle Novice Antića, koji je zatečen kako radi u vojnom sindikatu i zbog toga godinama hapšen i proganjan – ovo jeste podvig.

Peščanik.net, 14.11.2025.

NADSTREŠNICA

The following two tabs change content below.
Ljubodrag Stojadinović (1947, Niš), gde se školovao do velike mature u gimnaziji „Svetozar Marković“. Studirao u Skoplju, i magistrirao na Institutu za sociološka i političko pravna istraživanja, odsek za masovne komunikacije i informisanje u globalnom društvu (Univerzitet Kiril i Metodi 1987). Završio visoke vojne škole i službovao u mnogim garnizonima bivše Jugoslavije, kao profesionalni oficir. Zbog javnog sukoba sa političkim i vojnim vrhom tadašnjeg oblika Jugoslavije, i radikalskim liderima i zbog delikta mišljenja – odlukom vojnodisciplinskog suda od 1. marta 1995. kažnjen gubitkom službe u činu pukovnika. Bio je komentator i urednik u Narodnoj Armiji, Ošišanom ježu, Glasu javnosti, NIN-u i Politici. Objavljivao priče i književne eseje u Beogradskom književnom časopisu, Poljima i Gradini. Dobitnik više novinarskih nagrada, i nagrada za književno stvaralaštvo, i učesnik u više književnih projekata. Nosilac je najvišeg srpskog odlikovanja za satiru, Zlatni jež. Zastupljen u više domaćih i stranih antologija kratkih i satiričnih priča. Prevođen na više jezika. Objavio: Klavir pun čvaraka, Nojev izbor, Više od igre (zbirke satiričnih priča); Muzej starih cokula (zbirka vojničkih priča); Film, Krivolak i Lakši oblik smrti (romani); Ratko Mladić: Između mita i Haga, Život posle kraja, General sunce (publicističke knjige); Jana na Zvezdari (priče za decu); Masovno komuniciranje, izvori i recipijenti dezinformacije u globalnom sistemu (zbirka tekstova o komunikacijama). Zastupljen u Enciklopediji Niša, tom za kulturu (književnost). Za Peščanik piše od 2016. godine. U decembru 2021. izbor tih tekstova je objavljen u knjizi „Oči slepog vođe“.

Latest posts by Ljubodrag Stojadinović (see all)