Foto: Peščanik
Foto: Peščanik

U početku Vučićeve vladavine beše borba protiv korupcije. I ona beše razglašena. Ali kako vreme proticaše, beše sve manje borbe a sve više korupcije, i ona beše jedino videlo revnosnim vršiocima vlasti. I kako korupcija obuzimaše sve, tako se menjaše i govor naprednjački o počecima vladavine. Naposletku, izađe jedan od onih što ga je Vučić uzeo k sebi, Nikola Selaković, imenom i prezimenom, i reče: Braćo i sestre, u početku bejahu svetinje! I dođe hudi čas da se vrazi na njih podignu, ali i da se Njegov davnašnji san ostvari, da se saberu oni koji će zaštititi „sve ono što naš narod svetinjama zove, tamo gde su ugrožene fizički, a bogme i pravno, po pitanju identiteta, originalnosti, nastanka i porekla“.

Ovako bi nekako trebalo da glasi vest koja je objavljena paralelno sa informacijama o formiranju lokalnih vlasti, ali i licitaciji oko premijerskog i ministarskih mesta u novoj vladi Srbije. Ova vest, međutim, vezana je isključivo za prošireno polje delovanja Nikole Selakovića, generalnog sekretara predsednika Republike, jer u opisu njegovog radnog mesta zapravo stoji da on: 1) upravlja Generalnim sekretarijatom predsednika Republike, te da se stara o tome da on radi blagovremeno i tačno sarađuje s drugim državnim organima; 2) da u vođenju Generalnog sekretarijata ima ista ovlašćenja kao i ministar u svom resoru, te da se stara o trošenju sredstava za rad predsednika Republike i Sekretarijata, kao i da 3) se stara o sistematizaciji radnih mesta u okviru Generalnog sekretarijata. Takođe, piše i to da ga na tu funkciju imenuje predsednik lično, kao i da mu mandat prestaje ukoliko podnese ostavku, ili ga razreši predsednik ili onda kada novi predsednik Republike položi zakletvu. Kao što se jasno može videti iz priloženog, ni u jednom retku ovog opisa radnog mesta Generalnog sekretara ne stoji da se on brine o kulturnoj politici, identitetskim pitanjima naroda, te njegovim svetinjama, strahovima i nadama, a još manje da je nadležan da formira timove za odbranu ovih fikcionalnih kategorija, koje su poslednjih meseci u zemlji i regionu postale glavni pogon za pokretanje masa na demonstracije, odnosno „litije“, koje su dobile i svoju motorizovanu verziju, poznatiju kao „auto-litije“.

Za nekog ko ne živi u ovim krajevima, svi ti termini nisu lako razumljivi, a naročito bi ih teško mogli razumeti sindikalni aktivisti iz sveta koji bi došli da se osvedoče o radu na terenu. Zaista, kako to objasniti recimo jednom aktivisti iz „protesta žutih prsluka“, koji su bili isprovocirani povećanjem poreza na gorivo. Pa ovde se porezi povećavaju na dnevnoj bazi, vrše se nezapamćene pljačke budžetskog novca, sistemski se smanjuju plate i penzije, daju masovni otkazi, predsednik uzurpira sve nivoe vlasti, limitiraju se radnička prava ali ništa od toga ne pokreće masovne proteste kao što to mogu da pokrenu državno i crkveno dirigovani razlozi. Dakle, sve je prihvatljivo, samo nije ono što vlast plasira kao neprihvatljivo, a to je ovoga puta „ugrožavanje svetinja“, dakle udar na sam „identitet“, kako je to plastično opisao Gensek predsednika Republike.

Jedan od takvih udara prepoznat je na trasi izgradnje autoputa Dečani-Plav, koji je trebalo da prođe preko zaštićene teritorije manastira Visoki Dečani. Bio je to dovoljan razlog za duboka promišljanja na Andrićevom vencu, odakle se izašlo sa idejom o formiranju Specijalnog tima za odbranu svetinja. Ništa sofisticiranije nisu Vučić i Selaković uspeli da smisle od ovog odbrambenog tela, koje bi trebalo da se formira odmah nakon konstituisanja vlade, a koje bi činili predstavnici SPC-a, vladajućeg političkog establišmenta, kao i „raznih stručnjaka po pozivu, jer nije svaka svetinja ista“. Ova ideja, inače predstavljena kao davnašnji Vučićev san, lansirana je u medijima kao spasonosno rešenje za nagomilane „probleme oko srpskih svetinja“ diljem „srpskog kulturnog prostora“. Kreirana u apsolutnoj sinergiji sa strategijama ministarstva kulture, ova Vučićeva ideja pronašla je plodno tlo u tabloidima koji su odmah podigli pompu oko ovog „projekta“, kao da se radi o ključnom aspektu u budućim pregovorima sa predstavnicima vlasti Kosova.

S druge strane, Sava Janjić, iguman manastira Visoki Dečani, pomislio je da se tu ne radi ni o kakvom „udaru na sprske svetinje“, pa je ponudio racionalno rešenje o izgradnji obilaznice oko specijalne zaštićene zone manastira Visoki Dečani, rešenje s kojim se 2014. saglasio i tadašnji premijer Kosova Hašim Tači. Ovakav pristup rešavanju problema, međutim, apsolutno je stran Vučiću i njegovoj administraciji, što su oni demonstrirali toliko puta do sada. Bilo da su u pitanju pregovori oko Kosova, pomirenje u regionu, donošenje Deklaracije o odbrani srpskog jezika i kulture, izgradnji nesuvislih memorijalnih i spomeničkih ambijentalnih celina, u većini poslova je ključnu ulogu odigrao upravo Nikola Selaković, koji je samoinicijativno izvršio prenamenu mesta Generalnog sekretara predsednika Republike u službenika za komemoracije, identitetska i boračka pitanja, naročito kada je reč o borbi protiv stranih proizvoda na domaćem tržištu.

Ideja o formiranju tela kao što je Specijalni tim za odbranu svetinja nije nova. Bilo je mnogo takvih timova nakon jeseni 1986, kada se odlazilo na stratišta iz Drugog svetskog rata i sa tih mesta se proizvodio diskurs nacionalističkog resantimana. Ovoga puta su tu svetinje koje treba da posluže kao kohezivni element u sprovođenju jedne neuspešne politike, koja za poslednjih osam godina nije postigla ništa na poboljšanju odnosa u regionu, već je naprotiv, samo doprinosila pojačanju tenzija. Zato Specijalni tim za odbranu svetinja, kao što ne pripada domenu rada Generalnog sekretara pa ni predsednika Republike, isto tako ne spada ni u logičan sled poteza za rešavanje konkretnih problema, bilo da se radi o infrastrukturnim ili pitanjima zaštite kulturnih spomenika. On je samo još jedan propagandni oblak koji treba da sakrije neuspehe Vučićeve kosovske politike, kao što Selakovićev prostački spomenik Stefanu Nemanji treba da skrene pažnju sa nezavršene Železničke stanice Prokop iz koje i dalje štrče zarđali šipovi, kao dokaz o žilavosti korupcije, jedine istinske svetinje vlasti.

Peščanik.net, 20.08.2020.

KOSOVO

The following two tabs change content below.
Saša Ilić, rođen 1972. u Jagodini, diplomirao na Filološkom fakultetu u Beogradu. Objavio 3 knjige priča: Predosećanje građanskog rata (2000), Dušanovac. Pošta (2015), Lov na ježeve (2015) i 3 romana: Berlinsko okno (2005), Pad Kolumbije (2010) i Pas i kontrabas (2019) za koji je dobio NIN-ovu nagradu. Jedan je od pokretača i urednik književnog podlistka Beton u dnevnom listu Danas od osnivanja 2006. do oktobra 2013. U decembru iste godine osnovao je sa Alidom Bremer list Beton International, koji periodično izlazi na nemačkom jeziku kao podlistak Tageszeitunga i Frankfurtera Rundschaua. Jedan je od urednika Međunarodnog književnog festivala POLIP u Prištini. Njegova proza dostupna je u prevodu na albanski, francuski, makedonski i nemački jezik.

Latest posts by Saša Ilić (see all)