O novom talasu nasilja nad ženama u Srbiji govore: Dubravka Stojanović, Nadežda Milenković; Tanja Ignjatović i Vanja Macanović iz Autonomnog ženskog centra.

Svetlana Lukić: Tri-četiri dana bila su dovoljna da iz medija i javnosti nestane priča o petostrukom ubistvu u Žitištu. Naravno, ako ne računamo tabloide koji se hrane isključivo ljudskim životima. Povodom ovog masakra koji je počeo ubistvom bivše žene oglasili su se jedino ministar Stefanović, da bi nam rekao da policija ne snosi nikakvu odgovornost za upotrebljeni kalašnjikov, i ministarstvo za socijalnu politiku koje nam je saopštilo da nikakvu odgovornost ne snosi ni Centar za socijalni rad. Onda su usledile priče psihologa koji su nam objašnjavali šta je patološka ljubomora, i tu negde je sve završeno.

Prvi srpski domaćin, koji se svakoga dana izjašnjava o svemu, koji izjavljuje saučešće predsednicima zemalja koje prstom na globusu ne bi mogao da nađe, nije imao šta da kaže. Recimo, da je nedopustivo da u Srbiji 50% žena doživi neko nasilje od svojih partnera, da je u sramotnom porastu nasilje nad starim ljudima, tačnije starim ženama, da se pod hitno mora smanjiti količina oružja u ilegalnom posedu, da će se preispitati rad centara za socijalni rad, pooštriti kaznena politika protiv nasilnika, ili bilo šta. Ovako, kao da se ništa nije desilo, kao da je to bizarni, izolovani slučaj, kao da svake godine u Srbiji između 30 i 40 žena ne izgubi život od svog bivšeg ili sadašnjeg muža ili partnera. Svaku priliku koristimo da pričamo o svetlim tradicijama srpskog naroda, o tradicionalnom srpskom gostoprimstvu, da smo tradicionalno slobodarski narod, i slično, a niko nam ne kaže da je jedna od naših tradicija nasilje nad sopstvenom nejači, kako žene i decu vole da zovu patrioti.

U današnjem Peščaniku slušate istoričarku Dubravku Stojanović, Tanju Ignjatović i Vanju Macanović iz Autonomnog ženskog centra i stručnjakinju za marketing Nadeždu Milenković. Najpre govori Dubravka Stojanović.

Dubravka Stojanović: Mi smo, dok su trajali ratovi, 1992-93, pokrenuli projekat „Srbija u modernizacijskim procesima”. Latinka Perović je bila pokretač i šefica tog projekta i urednica 5 zbornika koje smo objavile. Ispitivale smo u čemu je tu problem. Mi smo pošle od toga da je rat posledica otpora, pokušaja da do modernizacije ne dođe i da je on prosto jedno sredstvo da se modernizacija društva ne desi. I onda smo u stvari shvatile da je pravi lakmus i da je pravo merilo upravo položaj žena i dece i tome smo posvetile poseban zbornik, zato što smo shvatile da bez obzira kakve vi institucije napravili i kakve povoljne zakone – to su najosetljiviji delovi društva i tu može najbolje da se proveri da li je do promene stvarno i došlo.

Kad smo time počeli da se bavimo, došli smo do šokantnih podataka koje niko od nas kao istoričara nije znao ranije, jer uopšte taj problem niko nije video, pa nije to pitanje ni postavio. Tu je pre svega ogromna zasluga naših koleginica s Pravnog fakulteta, na prvom mestu Olge Popović-Obradović i Marije Draškić, koje su počele da ispituju pre svega srpski građanski zakonik i šta se dešavalo sa položajem žena u tom zakoniku.

Prvo što je tu važno da se kaže je da su u zemlji u kojoj se neprestano menjaju zakonici i zakoni, ove tačke građanskog zakonika bile najdugotrajnije u čitavoj srpskoj istoriji. One su bile na snazi punih 100 godina, od usvajanja Srpskog građanskog zakonika 1844. do 1945. Te tačke koje se odnose na položaj žena bile su na snazi 101 godinu, bez obzira šta se u međuvremenu desilo, svetski ratovi, građanski ratovi, lokalni ratovi. Nema šta se nije desilo u tih 100 godina, a baš te tačke koje su se odnosile na položaj pre svega žena ostale su nepromenjene. Druga važna stvar je bila da je – ono što smo znali – Srpski građanski zakonik 1844. gotovo u potpunosti preveden austrijski građanski zakonik iz tog vremena, ali su one uočile da je baš u tim tačkama došlo do najvećih izmena.

Sve drugo je moglo da se primeni, prevede, u redu je to sve bilo, ali je posebna pažnja posvećena naročito položaju žena, i to posebno položaju udatih žena, koje su bile smeštene u jednu vrlo neobičnu kategoriju sa raznim licima, probisvetima, raspikućama, sumasišavšima, maloletnim muškarcima, čini mi se, do 7 godina. Bila je to takva pravna kategorija u koju su spadale udate žene. To je bila kategorija lica koje bez potpisa muža nije moglo da primi ni poklon, da ne govorim da nije mogla da radi, da ne govorim da nije mogla da se razvede, da prilikom razvoda koji bi muž tražio nije mogla da dobije decu.

Naše koleginice s Pravnog fakulteta pravile su uporedno istraživanje u trenutku kad je nastala Jugoslavija, da vidimo s čim smo mi onda, kad su ženska prava u pitanju, ušli u tu Jugoslaviju. Pokazalo se, ne samo ovi delovi koji su bili u Austrougarskoj, u kojoj su te stvari bile daleko bolje postavljene, nego čak recimo Crna Gora koja je imala običajno pravo, ili muslimanski delovi koji su ušli u Jugoslaviju, koji su bili zasnovani na šerijatskom pravu, imali su daleko bolji položaj žena. Tim ženama i po šerijatskom i po običajnom pravu se vraćao miraz u slučaju da ili suprug umre ili da dođe do razvoda. To je bilo običajno pravo.

Po Srpskom građanskom zakoniku to je ulazilo u imanje muža, a imanje muža žena ili ćerke nisu uopšte mogle da naslede. Tako je bilo namešteno da je dvanaesto koleno imalo prednost u odnosu na žene i decu, što je recimo, takođe smo istraživali, dovodilo do ogromnih zločina u porodici, jer ako umre muž i vi onda ubijete tu ženu i te ćerke, to imanje onda prelazi braći i svim tim iz 12. kolena i tako dalje. Samo ta tačka građanskog zakonika je proizvodila nasilje i krivična dela, jer se na taj način rešavalo pitanje nasleđa.

Druga stvar koja je takođe određivala i koja je apsolutno paradoksalna, ali po mom mišljenju i paradigmatična, jeste zakon o radu, koji je predviđao da na određene pozicije mogu da se zapošljavaju samo oni koji su odslužili vojsku. Paradoks je u tome što je srpska država vrlo rano počela da školuje i da stipendira studiranje devojčica u inostranstvu, i to je ono što će vam svaki moj kolega odmah zalepiti, kaže „ne, mi smo bili prva država koja je stipendirala školovanje devojaka u inostranstvu”, što je tačno, ali onda morate odmah da pogledate susedni zakon, šta se dešava kada se one vrate, kao inženjeri, profesori, lekari: one mogu da budu samo arhitektonski crtači, medicinske sestre, učiteljice, taj niži status, i to nikada nije promenjeno. Ove prve školovane žene kojima se sad povremeno dičimo uzalud su tražile da steknu pravo da rade kao inženjeri, lekari i tako dalje.

I imamo velike rasprave u tadašnjoj skupštini šta s njima da se radi. Te rasprave su fantastične, zato što je to jedna društvena ideologija, koja mislim da je ostala nepromenjena, jer su poslanici govorili da bi to narušilo srpsku porodicu, da srpska porodica, sad citiram: „nije ista kao sve druge porodice u svetu”, da ona nije ista zato što, sad opet citiram: „Srbin još uvek nije ujedinjen”, i da pošto taj proces zamišljenog ujedinjenja, tj. stvaranja te velike srpske sanjane države još uvek traje – a traje, kao što znamo, još uvek, već smo u trećem veku trajanja tog dugog procesa – mi ne možemo da, po njihovom mišljenju, razrušimo porodicu jer, pa ponovo citiram: „srpske majke imaju zadatak da pevaju kosovske pesme budućim osvetnicima Kosova”.

Taj nacionalni argument se uvek zasnivao na patrijarhalnom ključnom argumentu da se taj poredak, ta hijerarhija nikako ne sme narušiti, jer u tom trenutku to postaje neko drugo društvo, ili, što bi s reklo, Srbi će se rasrbiti i oni više neće moći, opet citiram: „na bojno polje izvesti vojnike kakve želimo”. Ono što je vidljivo iz svih tih rasprava, i iz svega onoga što mi danas živimo, to je da žene imaju položaj manjine, bez obzira što one to procentualno, naravno, nisu. One su manjina kao slabiji deo društva i zato je ona veoma bitna da se nad njom dokazuje moć. Ja mislim da je to jedan od ključeva razumevanja tog nasilja. Taj baja ne može da se dokaže sam sebi ako tu ženu ne prebije, ona je njegov drugi, te žene i ta deca u društvu su ti drugi prema kojima mi gradimo sopstvenu snagu i sopstvenu moć, koja onda održava tu patrijarhalnu piramidu, a ta patrijarhalna piramida obećava veliku Srbiju.

Sad sam stvarno radikalizovala stvari, ali mislim da je to ta suština do koje smo mi došli istražujući rasprave iz 19. veka, rasprave koje ni na koji način nisu okončane. Samo ću još nešto da kažem pre nego što pređemo na druga i konkretnija pitanja, a to je da se mi i dalje pravimo kao da se ovde ništa nije desilo. Mi se pravimo da se ratovi devedesetih nisu desili, mi se pravimo da se ti zločini nisu desili i da to nije promenilo društvo. To je potpuno unakazilo društvo iznutra, to je srušilo elementarni moral, to je srušilo osnovne kočnice u ljudima. Ja mislim da je ovo slika tog raspada društva, da je taj raspad društva direktna posledica tog rata, da se to pojačalo ekonomskom krizom, ali ono što je za mene tema, to je taj raspad društva, kojeg smo mi svi svesni, a koje u stvari nismo dovoljno dijagnosticirali i kojim se niko ne bavi.

Svetlana Lukić: Dubravka, htela sam da prokomentarišeš samo još jednu stvar, a to su oni frapantni podaci o dužini životnog veka muškaraca i žena u 19. veku.

Dubravka Stojanović: Ti podaci su suprotni svim svetskim i demografskim trendovima. Govorimo o demografiji na nekom globalnom nivou i o egzaktnim stvarima. Dve egzaktne stvari stoje od 19. veka, a to je da žene u svetu duže žive i da u principu ima nešto malo više žena nego muškaraca. Srbija je slučaj gde su oba demografska globalna trenda bila obrnuta, sve do verovatno perioda socijalizma: žene se živele kraće, i to 10 godina kraće. Imamo te podatke za početak 20. veka koji zovemo „zlatno doba Srbije”, gde su žene živele 45 godina prosečno, a tada se u Evropi živelo 55 godina prosečno, a gde su samohrane majke živele 35 godina prosečno. I to su podaci za Beograd. Naravno, na tu prosečnu dužinu života uticala je i ogromna smrtnost na porođaju, ali i to je deo te priče.

Nadežda Milenković: U doba o kojem govori nije bilo elektronskih medija, ali ono što se kroz medije nastavilo do danas je posvemašnje nipodaštavanje žena u javnom govoru, javnoj sferi, maltene svuda. Nekad je to, uslovno rečeno, dobronamerno, odnosno bez zle namere. Na primer, na javnom servisu ima jedan vrlo pristojan porodični kviz, Slagalica, koji vode dve žene. Međutim, kad dođe žena da se takmiči, odjednom te voditeljke govore „Večeras imamo jednu damu” i onda pitaju muškarca s druge strane „Hoćete li biti džentlmen?”. I sad, ako pobedi džentlmen, onda ga ukori voditeljka „Pa niste bili džentlmen”, a ako izgubi, onda „Bili ste džentlmen”. Ti zapravo kažeš da ako je žena pobedila u znanju i visprenosti, to je zato što je muškarac pustio, bio je džentlmen.

Postoje i ovi koji to rade namerno, zlonamerno, tendenciozno, merkantilistički – ljudi koji prave reklame. Tu imaš tip žene koja je neurotična domaćica. To su one „moje belo nije dovoljno belo” i kao sad čupa kosu, ali sa razdaljine, da ne pokvari fruzuru za TV. Mislim, niko ne poznaje takvu ženu, ona ne postoji. To čak da je parodija, onda bi bilo super. I naravno na drugom polu je žena-meso. Šljapni je na bilbord, tako. Šta reklamira – nema veze.

To je nipodaštavanje muškaraca. Ti u stvari kažeš muškarcu „Ja mislim da si ti jedan buzdovan, pa kad ti zamašem ženom, ti ćeš da kupiš šta ti ja kažem”. Pritom to nije tačno. Kao na sajmu automobila, sad će kao neko da iskešira 60 hiljada evra jer je ona lepa devojka tamo na haubi i misli da će da je dobije uz auto. Ali jeste strašno, jer šalješ stalno tu poruku „žena za bolje nije”. Da ne pričam o rijaliti šouovima, tabloidima – to je mučno uopšte izgovarati.

A tu postoji i potvrdu višeg suda, crkve, koja kaže isto to, da „žena nije dostojna”, ne samo da vrši božju službu, to se podrazumeva, nego nije dostojna da uđe deo crkve, tamo iza oltara. I patrijarh Pavle je rekao da žena ”onih dana” ne treba da ulazi u crkvu jer je nečista. Znači, nije nečist muškarac koji može da uđe sa krvavim nožem. Kad zatvoriš krug, ti vidiš da muškarac koji odrasta u ovom društvu dobija samo to da kad se oženi on u stvari uknjiži ženu kao svoju pokretnu imovinu. I zato se ovo i desilo. To se ono “dok nas smrt ne rastavi” shvata kao “ja ću nju da ubijem”, jer on čovek ni razvod ne priznaje. On zapravo nikad nigde nije čuo da to nije tako.

Svetlana Lukić: 2002. smo dobili tretiranje nasilja u porodici kao krivično delo. 2009. je izbačena novčana kazna za nasilnika. Sada vidim da je preko ozloglašenog tužilačkog oportuniteta to na mala vrata vraćeno.

Vanja Macanović: Jedna grupa profesora Pravnog fakulteta se bori da to više ne bude krivično delo. Tako da ste stalno u borbi da vam ministarstvo pravde ne smanji dostignuti nivo prava. Ako pratite izjave određenih profesora Pravnog fakulteta, vi možete da vidite taj trend da nasilje u porodici ne treba da bude krivično delo koje se goni po službenoj dužnosti, jer šta ima država da se meša u privatne odnose. Ja sam lično kao advokatica prisustvovala seminarima koje drži Pravosudna akademija i na kojima predaju profesori Pravnog fakulteta, koji onda profesionalcima pričaju o tome kako te mere zaštite ničemu ne služe. To je poruka koja se šalje.

Ako oni takvu poruku šalju advokatima, šta onda govore na predavanjima mladim studentima, budućim profesionalcima koji treba da postupaju u ovoj oblasti? To je ono što je jako opasno. Zato imamo ovo što imamo sa tim tužilačkim oportunitetom. To znači da tužilaštva imaju mogućnost da za određena takozvana blaža krivična dela, gde je kazna zatvora bila zaprećena do tri godine, a sada je do 5 godina, da odlože krivično gonjenje na period od 6 meseci, ako osumnjičeni uplati određeni iznos u humanitarne svrhe, ili obavi društveno koristan rad, ili se podvrgne psihosocijalnom tretmanu, ili nadoknadi štetu žrtvi, ili joj se izvini, ili joj plati alimentaciju.

Tužilaštva su to počela da primenjuju, i u period 2012-14. su imala obavezu da zovu žrtvu i da je pitaju za mišljenje. Međutim, sa ovim novim zakonikom o krivičnom postupku, ukinuta je obaveza tužilaštva da pozove oštećenu i pita je za saglasnost. Vi sada imate tužilaca u Srbiji koji bez da su videli žrtvu odlučuju o tome da primenjuju ovaj institut i u velikom broju slučajeva je bilo nalagano učiniocima nasilja da plate određeni iznos u humanitarne svrhe, što nam govori da tužilaštvo na mala vrata ponovo uvodi novčanu kaznu, koju smo 2009. izbacile kao sankciju za ovo krivično delo.

Ono što je problem sa novčanom kaznom jeste što nju ne plaća nasilnik, nego je plaća žrtva i deca iz istog kućnog budžeta, i što onda on njoj kaže „prijavi me i sledeći put, pa ponovo plati”. I nikad je niko nije pitao da li se ona sa tim slaže, da li će to da poveća njenu nebezbednost u porodici, da li će ona zbog toga da dobije nove batine, zato što je iz kućnog budžeta moralo da se da 30-40-50 hiljada. Nedavno sam čula da je beogradsko tužilaštvo naredilo meru društveno-korisnog rada od 130 sati za teške telesne povrede.

Mi smo imali jedan slučaj, koji je Zaštitnik građana ispitivao, u pitanju je ubistvo žene, gde je tužilaštvo u jednom gradu u Srbiji isto tako odlučilo da primeni oportunitet, i ta žena i njen novi partner su bili ubijeni od strane njenog bivšeg partnera na spavanju. To je jedan ozbiljan propust, slično ovome, i centra, i policije, i tužilaštva u neispitivanju svih okolnosti slučaja. Iako je Zaštitnik građana u tom slučaju obavestio Republičko javno tužilaštvo da tu postoji problem, mi ne vidimo dve godine nakon tog slučaja da je Republičko javno tužilaštvo izdalo bilo kakvo uputstvo tužilaštvima u Srbiji da ne primenjuju plaćanje novčanog iznosa u humanitarne svrhe kada su u pitanju slučajevi nasilja u porodici.

Svetlana Lukić: Molim vas za vaš komentar na to što imamo veliki broj slučajeva gde su ubistva izvršili bivši policajci.

Vanja Macanović: Mi se godinama zalažemo za to da se uvedu posebne procedure prijavljivanja, naročito kada su u pitanju pripadnici policije i pripadnici vojske koji su učinioci nasilja u porodici, takođe i svi oni koji nose oružje, zato što to što neko nosi oružje stvara dodatni strah i kontrolu žrtve, pa se ona ne usuđuje da ga prijavi. Mnoge žene čiji su muževi pripadnici vojske ili poliicije nam kažu „ali kako ja da odem u policijsku stanicu? Ako ja odem, on odmah zna”.

Imate slučaj u Bogatiću u kome imate ženu koja radi u istoj policijskoj stanici gde i njen bivši suprug, od koga se razvela upravo zbog toga što je on vršio ozbiljno nasilje prema njoj, što je do te mere pretukao da je otac zatekao bukvalno svu krvavu, da je taj slučaj predat tužilaštvu u Šapcu i da je ono odlučilo da primeni oportunitet i naložilo mu da se podvrgne psihosocijalnom tretmanu nasilnika, a to sprovodi psiholog u upravi policije u Šapcu. Vi vidite povezanost policije i tužilaštva da se taj slučaj zataška. I onda dolazimo, godinu dana posle toga, znači kad su njih dvoje već razvedeni, da on preti, više puta, i govori kako će da je ubije i na kraju on dolazi u tu policijsku stanicu, puca u nju – ona je srećom izbegla da bude ubijena, ali je bila ranjena – i u još jednog policijskog službenika i oni ga tada savladaju. Onda vi vidite iz izjava i u novinama i oca te žene, koliko su puta oni to prijavljivali i načelniku te policijske stanice u Bogatiću i upravi policije u Šapcu.

Kada je donošen novi zakon o oružju i municiji, bila je rasprava o tome na koji način će da se vrše provere ko sme da nosi oružje, naročito kod privatnih obezbeđenja, o tome kakve provere oni prolaze. Vi sad imate ponovo akciju MUP-a, da se preda ilegalno oružje do 1. novembra. Kao što sam rekla, Žitište je malo mesto. Zna se ko je došao sa ratišta. Ne mora da se radi velika racija po svi kućama. Važno je da kad god se prijavi nasilje, obavezno pitanje bude da li je bio na ratištu ili je neko od članova porodice bio na ratištu, pa da to bude osnov za pretres kuće nasilnika.

Srbija je poslala izveštaj UN komitetu za eliminaciju svih oblika diskriminacije žena, i tu je dostavila tabelu republičkog javnog tužilaštva o tome kako se postupa u situacijama nasilja u porodici od strane tužilaštva. Oni su dostavili koliki je bio broj prijava za 2013. i 2014. godinu i koliki je bio broj odbačenih prijava u istom periodu, i onda vidite da je u 2013. bilo 36% odbačenih prijava, a u 2014, kada je počela primena tog instituta odlaganja krivičnog gonjenja, imate 51% odbačenih krivičnih prijava za nasilje u porodici. Znate, kakvu poruku ova država onda šalje: nećemo da se bavimo slučajevima nasilja u porodici, zato što oni zahtevaju da im posvetimo mnogo vremena. Ono što je za nas zapanjujuće je da država to sve mirno priznaje.

Dubravka Stojanović: Postoji u antropologiji nešto što se zove kulturna intimnost. To su neki znaci koje vi šaljete i koje to društvo prepoznaje, i onda ih ceni ili ne ceni. Ono što mi možemo da vidimo od trenutka kada izađete na ulicu, kao znak kulturne intimnosti, to je da se nasilje, bahatost i agresivnost cene, i tako se ponašaju svi. Tako će se ponašati prema vama činovnik u opštini, on će poslati poruku da je država takva, bahata, nasilna, moćna i silna. Tako će se ponašati škola, dakle to je druga stepenica. Imamo prvo porodicu, gde će vas on prebiti, taj tata i taj brat. Onda imamo školu, koja je kod nas autoritarna ustanova. Svaka institucija reprodukuje tog siledžiju. I to ide do vrha vlasti. I od vrha vlasti na dole, i od dole do vrha vlasti, svi se oni međusobno, kulturno, intimno dogovore da je to, brate, stvar koja je na ceni.

Svetlana Lukić: Ministarka Zorana Mihajlović je rekla da „kad se mi naučimo u porodici da poštujemo ženu i da ne tučemo ženu”, to će se, citiram, „preliti i na društvo”. Pazite, to kaže žena koja je predsednica Koordinacionog tela za ravnopravnost polova. Da li su žene u politici doprinele nečemu ili su se jednostavno saobrazile stereotipu koji od njih prave muškarci?

Nadežda Milenković: Ja mislim da su to dve grupe, u stvari, jedne koje su se saobrazile, i to je kao u konc-logoru: ti sad znaš ta pravila, mi znamo pravila i sad ja neću da izazivam. Neke od njih postaju kao u konc-logoru kapoi, pa postaju gore od ovih stražara, jer sad imaju jedan deo moći koji im je dao stražar, pa se onda one ponašaju još strašnije, i imaš jedan mali broj žena koje su se osmelile da imaju nešto da kažu u ovom društvu što nije saobrazno ovom. I onda se one dezavuišu. Pod jedan, godine: znači to najveća uvreda – baba. Bolje da ćuti, šta sad ona više ima da kaže? Pa imaš fizički izgled: ako je ružna, to priča jer je ružna, to ti je jasno. I obrnuto, ako je lepa – ha, ha, tek sad znam zašto to priča, ona bi se… I imaš četvrti kriterijum, takozvani seksualni status, odnosno ako si u minusu, po njihovoj proceni, treba ti seks, nju treba neko dobro da…, pa bi onda bila mirna. Može da bude i: nemaš decu, e, lako je tebi. Znači, žena koja radi kao veštak iz organizacije protiv seksualnog zlostavljanja dece, kao veštak se pojavljuje na sudu i onaj tamo zapisničar je pita: „jel ste udati”. Pa kao šta te briga? Mislim, kakav je to podatak? Ja sam veštak, došla sam da svedočim kao sudski veštak.

Žena kad nasledi, pa proda, moja prijateljica, tražili su joj da donese nevenčani list, odnosno da donese dokaz da nije venčana. Ako si udata, kako ti da prodaš, zašto ne bi prodao muž? To da ne smeš da biješ decu, da je to zabranjeno, u šta se to pretvorilo? Da, onda će da joj oduzmu decu i da ih daju gej parovima, pa da ih nose na Mars. Kad je bila prvi put ta tema na TV-u, bio je Utisak nedelje i bile su dve žene koje se profesionalno bave decom, porodicom, građanskim zakonikom i jedan čovek koji se time ne bavi profesionalno. One su zagovarali stavove da ne smeš da biješ dete, ne. I on, naravno, osu paljbu. I sad, kraj, javljaju se gledaoci, njih 10, svi su govorili „pozdrav, Olja, vama i vašem gostu”, znači svi, pritom se javljaju i žene.

Ti u stvari imaš takav društveni dogovor, koji retko ko hoće da probije. Žene političarke retko, jer one već žive u nasilnim porodicama koje se zovu partije. Mi smo gledali uživo prenos prvog među nejednakima, kad je vikao „tišina tamo”, „ostavi telefon”, „jel sam ja rekao”, „ćuti, sedi”, „gde si pošao”, „što kasniš?”… Ti već imaš tog jednog pater familiasa u najgorem izdanju. Ako se on tako ponaša kad ga kamere snimaju… naravno, ponaša se tako zato što misli da ostavlja dobar utisak.

Dubravka Stojanović: I ostavlja.

Tanja Ignjatović: I ostavlja.

Nadežda Milenković: Naravno, pošto on zna u kojem društvu živi, a mi očito ne znamo pa smo sele sad nešto i kao iščuđavamo se, ali zamisli kako se on ponaša, odnosno te partijske vođe kako se ponašaju bez kamera. Što si rekla, nije se javio premijer; pa niko se drugi nije javio. Ni neka žena iz politike. Evo, jedan od problema je ovaj. To je na nivou komentara na internetu koji su bili u fazonu „pa što je morao da pobije one nedužne ljude”. Ne ovu ženu, takođe nedužnu. A ovo je, brate, legitimno: žena te ostavi, sad oni nemaju kalašnjikov, ali ako bude neka služba na iznajmljivanje, „bijem po kućama i kafićima”, jer, kao, to je normalno. Šta radiš sa ženom? Radiš to.

Tanja Ignjatović: Sada da se vratimo na izjave ministara. Da, možda policija nije ništa pogrešila jer nije ni znala, ali da li je moguće da mi živimo u društvu u kome policija ne zna ko ima pun tavan oružja? Možda Centar za socijalni rad ništa nije pogrešio – mada znamo da je pogrešio, ali ne mogu da verujem da čitamo izjave ministra i sekretara da nije pogrešio – ali šta da uradimo da nam se to ne ponovi sledeće godine? Mene takođe brine i to kada – a to sam čula na više mesta, ne samo od gospođe Mihajlović – kako se to izliva iz porodice. E, pa ne bih rekla da se izliva iz porodice, rekla bih da se na dramatičan način uliva u porodicu, da se spolja preliva, da se dozvoljava da je porodica mesto gde ovo može da se dešava, zato što je to ventil koji država dozvoljava. U porodici može to da se radi, i to će biti ventil za sve ono što ne možemo da rešimo, što frustrira i te muškarce koji su pritisnuti ovim užasnim modelom da moraju da budu heroji, junačine, da ne mogu da kažu „ovo je neizdrživo, ovo je teško”, da ne mogu da lociraju gde je problem njihove frustracije, koji ostaju bez posla, koji ne mogu da se kompenzuju zato što su izgubili ono što društvo od njih očekuje, a to je da je on kao glava porodice hranitelj koji može da obezbedi porodicu.

Mi smo prošle godine, kad se desila Kanjiža, imali sastanak tri ministra. Nijedna od stvari koje su oni ponudili uopšte nije bila rešenje, ni za ekstremno nasilje sa ubistvom, niti za nasilje uopšte. Sada nismo imali to sedenje ministara, pa dogovor, pa „biće od sutra”. Pre godinu dana ste rekli, pa od toga što ste vi rekli niste ništa uradili. A sada niko nije ni odgovoran. Po svemu što sam videla u komentarima građana država se pravi da se to nije desilo, građani pišu najstrašnije stvari o ženama generalno – ne samo o ovoj ženi, nego o ženama generalno. Mi vidimo, zapravo, da će se to desiti ponovo, ali ne vidim kako ćemo to da zaustavimo ako nećemo da se suočimo sa time. To je isto kao onaj nasilnik koji će biti poslat na tretman i koji nije sposoban da kaže „jeste, ja sam nasilnik. Ja tučem ženu, ja vidim strah u očima svog deteta, sad hoću da se menjam”. E, ako to ne izgovorimo, mi imamo ozbiljan problem. Mi se onda nikada nećemo promeniti.

Svetlana Lukić: Bio je ovo Peščanik. Slušali ste Dubravku Stojanović, Nadeždu Milenković, Tanju Ignjatović i Vanju Macanović. Pozdravljaju vas Svetlana Vuković i Svetlana Lukić.

Peščanik.net, 16.07.2016.

Srodni linkovi:

Ana Jovanović – Nasilje nad ženama kao zabava ili od ranije poznat medijima

Lepa Mlađenović – Svakog olimpijskog dana…

Tanja Ignjatović – Koliko vrede životi žena

Dejan Ilić – Slika za izložbu

Tanja Ignjatović – Napad na nasilje!

Ana Jovanović – Nezapamćene priče o bivšima

Autonomni ženski centar – Policija i femicid

Mreža Žene protiv nasilja – Srpski mediji i femicid

FEMINIZAM