Fotografije čitateljki, Alisa Koljenšić Radić

Fotografije čitateljki, Alisa Koljenšić Radić

Povodom 14 slučajeva ubistva, u kojima su živote izgubile žene koje su bile žrtve nasilja svojih partnera (aktuelnih ili bivših), a koje su se prethodno obraćale institucijama tražeći zaštitu, Zaštitnik građana je izdao zbirnu preporuku nadležnim ministarstvima, policijskim upravama, centrima za socijalni rad i zdravstvenim ustanovama, koja je 28.07.2016. predstavljena na konferenciji za medije.

Na problem ubistva žena (femicid) od strane partnera i muških srodnika, godinama unazad ukazivao je i Autonomni ženski centar (AŽC). Prvi put, 2003. godine je organizovana kampanja “Zašto ih nema među nama?”, koja je skrenula pažnju javnosti i odgovornih na propuste koje čine profesionalci u javnim službama. Od 2011, u svim slučajevima ubistva, kada se iz medijskih izveštaja moglo videti da se žrtva prethodno obraćala institucijama, upućivan je apel Zaštitniku građana da iskoristi svoja ovlašćenja. Jer, situacija se nije menjala i broj ubijenih žena ostajao je visok (svakih deset do petnaest dana ubijena je jedna žena), i neprecizan, jer o tome nije bilo ni zvaničnih podataka.

Naprotiv, policijske evidencije su godinama unazad registrovale manji broj ubijenih žena nego što su, na osnovu medijskih izveštaja, navodile ženske organizacije. Ova je greška nastajala jer policija nije evidentirala slučajeve u kojima je učinilac, nakon ubistva, izvršio samoubistvo (jer nema krivičnog gonjenja!). Istovremeno, sigurne smo da je broj ubijenih žena veći, jer ženskim organizacijama nisu dostupni svi medijski izveštaji, ili mediji ne objave informaciju o svakom ubistvu. Posebno je za žene iz marginalizovanih i izolovanih grupa moguće da njihova smrt (pod sumnjivim okolnostima) prođe neregistrovana kao ubistvo. Isto se odnosi i na žene koje su umrle nakon teškog prebijanja ili godina trpljenja brutalnog fizičkog nasilja, o čemu nemamo informacija.

Šta je pokazao zbirni izveštaj o propustima u radu nadležnih službi i državnih organa koji imaju mandat da organizuju i vrše nadzor njihovog rada? Da je ubica u svakom pojedinačnom slučaju odgovoran za izvršenje ubistva, ali da je u 12 od 14 slučajeva napravljen propust u postupanju profesionalaca na različitim pozicijama odgovornosti, što bi, da je urađeno drugačije, možda promenilo ishod. Međutim, ono što ozbiljno uznemiruje, što ukazuje na (dubok) sistemski problem, jeste činjenica da se ponavljaju “tipični propusti” i da pravila za postupanje postoje, ali se ne primenjuju.

Iz slučaja u slučaj, godinama unazad, greške su slične, bez obzira na to što je preporuka Zaštitnika građana u svakom konkretnom slučaju stizala, ne samo postupajućoj službi, nego i nadležnom ministarstvu, od koga se (valjda) očekuje da preduzme sistemske mere. U čemu su grešili profesionalci? Najčešće nisu razmenjivali informaciju o prijavi nasilja, ili je ona bila nepotpuna; nisu prepoznavali da se radi o nasilju, čak i kad je bilo fizičko, nego su ga karakterisali kao “bračni sukob/svađu”; nisu procenjivali bezbednosne rizike, ili su ih pogrešno tumačili (što je gotovo redovan slučaj kod procene rizika od napuštanja partnera). Bilo je slučajeva u kojima nije utvrđivano postojanje oružja, ili nije oduzimano oružje, slučajeva “ležernog i nemarnog odnosa” prema ključnim podacima, upućivanja žrtve da podnese (privatnu) prijavu/tužbu, iako se radi o postupcima koji se vode po službenoj dužnosti, ali i nedozvoljenog uticaja na porodicu žrtve….

S druge strane, za sve analizirane situacije postojala su zakonska rešenja, pravila i uputstva o postupanju, ali ona nisu poštovana, što nas stavlja pred pitanje – kako je to moguće? Zar nije (samo) jedan slučaj ubistva žene, koja je prethodno tražila zaštitu od policije ili centra za socijalni rad ili zdravstvene ustanove, dovoljan za analizu propusta? Zar to ne predstavlja obavezu svake od službi, i svih nadležnih ministarstava, da na osnovu tog iskustva formulišu pravila (ako ne postoje, ili nisu dovoljno eksplicitna), koja će „od sutra“ da primenjuju svi profesionalci, u svakom slučaju prijavljenog nasilja? I ne samo to, o primeni pravila mora da postoji “pisani trag”, postupanje mora biti praćeno i kontrolisano, da bi se na osnovu takvog rada mogla očekivati promena. Ako toga nema, ako nema ni analize, ni utvrđivanja propusta, ni primene preporuka koje je uputio Zaštitnik građana, šta je moguće očekivati? Da će se (iste) greške ponavljati, da će žene gubiti živote, bez javne odgovornosti za to!?

Zbirni izveštaj o propustima službi u slučajevima ubistva žena suočio nas je i sa zapanjujućom činjenicom o tome kako je sistem neosetljiv na prava i potrebe građana – žena, žrtava nasilja i svih koji su s njima povezani. Nije bilo ni izvinjenja žrtvama i porodicama, ni nadoknade štete koja je nastala nečinjenjem zaštite, ni lične ni profesionalne odgovornosti za neprofesionalni rad. I više od toga – kod nas je moguće da apsolutno svaki profesionalac ima lično tumačenje zakona, pravilnika, protokola, bilo kog dokumenta koji utvrđuje profesionalne obaveze i stručno postupanje. Iako je to nedopustivo, moguće je da baš svaki profesionalac u lancu postupanja ispred službenih normi stavi lični stav o tome: šta je nasilje, a šta nije; šta je bezbednosni rizik, a šta nije; šta ne mora da uradi, iako piše da mora; šta može da kaže žrtvi, iako to ne sme da kaže; šta su rešenja za nasilja, iako to nisu; i sve to bez valjanih i potpunih informacija, bez postupka procene, izvan pravila struke, te protivno uputstvima o postupanju.

Da ne zvučim nekorektno, za profesionalan rad, a posebno složen, težak rad, koji se tiče života ljudi, nužne su organizacijske pretpostavke, dovoljan broj izvršilaca, dobro obučeni ljudi i specijalizovana znanja. Nije dovoljno promeniti zakone, doneti nove pravilnike, propisati protokole i prepustiti profesionalcima “na prvoj liniji rada” da se nose sa sistemskim problemima i iznalaze rešenja za njih. I u tim okolnostima, u sistemu postoje ljudi koji svakodnevno rade po najvišim standardima profesije i odgovorno, što potvrđuje da je takav odnos moguć. Ali sistem ne može da počiva na dobrom radu (malog broja) pojedinaca, sistem mora da garantuje standard, jednaka prava, pristup i mogućnosti za svakog građanina – za svaku ženu sa iskustvom nasilja.

Konferencija za štampu Zaštitnika građana, na žalost, poslužila je udruženjima očeva da pokušaju da uzurpiraju javni prostor i vreme namenjeno izveštavanju o preporukama koje mogu da smanje broj ubistava žena. Nametanjem vlastitih tema (o “nepravdi” kojoj su izloženi muškarci od strane žena), pokušano je, tipično, relativiziranje, umanjivanje, izvrtanje argumenata, te su se iznosile nepotvrđene činjenice i poricala istina. Sve u skladu sa dominantnim karakteristikama učinilaca nasilja – nepoštovanje žena, uz uverenje da imaju pravo i da su u pravu.

I konačno, zbog svega što nam se događa, na šta ne vidimo jasan (osim deklarativnog) odgovor države, ženske organizacije iz Mreže žene protiv nasilja će zajedno sa građanima i građankama uputiti peticiju Vladi da se 18. maj proglasi Danom sećanja na ubijene žene žrtve nasilja, da bi država bila u obavezi, da bar jednom godišnje izvesti o tome šta je preduzimala da se femicid smanji. Istovremeno, AŽC razmatra mogućnost da se obrati UN Komitetu protiv diskriminacije žena tužbom protiv države!

Autorka je programska koordinatorka Autonomnog ženskog centra.

Peščanik.net, 30.07.2016.

Srodni linkovi:

Ana Jovanović – Nasilje nad ženama kao zabava ili od ranije poznat medijima

Lepa Mlađenović – Svakog olimpijskog dana…

Dejan Ilić – Slika za izložbu

Tanja Ignjatović – Napad na nasilje!

Ana Jovanović – Nezapamćene priče o bivšima

VIDEO – Srpski jin i jang + transkript

Autonomni ženski centar – Policija i femicid

Mreža Žene protiv nasilja – Srpski mediji i femicid

FEMINIZAM