Fotografije čitateljki, Neda Radulović-Viswanatha

Fotografije čitateljki, Neda Radulović-Viswanatha

Država se u ovom trenutku ponaša kao da je na sebe preuzela ulogu makroa i tako posreduje između muškaraca i žena u Srbiji. To nije neočekivano. Samovoljno upravljanje državom oslonjeno na silu jedino može da podstiče nasilje i štiti nasilnike. Stoga najave predsednika vlade u vezi sa nasiljem nad ženama da će uskoro biti drugačije nisu uverljive.

Pre nedelju dana predsednik vlade je posle sastanka sa nadležnim ministrima i predstavnicima stručnih grupa izneo niz novih mera za sprečavanje i kažnjavanje nasilja nad ženama. Nekoliko dana kasnije, Tanja Ignjatović je svaku od tih mera prokomentarisala i iznela razloge za sumnju u to da će one biti delotvorne. Povrh svega, Ignjatović je objasnila da i postojeće mere mogu biti efikasne, ako se primene.

Manevar predsednika vlade sa samim sastankom i posle sastanka bio je očekivan i proziran. Na kritike da država ne preduzima ništa protiv nasilja nad ženama, on je pokušao da odgovori slikom o nedovoljno razvijenim pravnim instrumentima, bez kojih nema efikasnog reagovanja na taj problem. Dakle, država nije odgovorna, ali će ipak reagovati i postaviti odgovarajući pravni okvir za buduće delovanje.

To, međutim, nije tačno. Naprotiv, država jeste odgovorna jer su njeni organi delovali upravo protiv ranije donetih zakona i time praktično podsticali nasilnike na nova zlodela. To se dobro vidi na primeru tužilačkog oportuniteta, o kome je ovde govorila Vanja Macanović. Naime, tužioci imaju pravo da odlože krivično gonjenje za dela za koja je zaprećena kazna do 5 godina zatvora, ako osumnjičeni uplate određeni iznos u humanitarne svrhe ili se neko vreme posvete društveno korisnom radu.

Tužilaštva su ovaj institut počela da koriste od 2012. godine (prva godina vlasti SNS-a). Do 2014. su mogla da primene ovu meru samo uz saglasnost žrtve. Od 2015. godine (četvrta godina vlasti SNS-a) tužilaštvo više nema obavezu da pozove oštećenu i pita je za saglasnost. Macanović objašnjava:

„Vi sada imate tužilaca u Srbiji koji nisu ni videli žrtvu, a odlučuju o tome da primenjuju ovaj institut i u velikom broju slučajeva je bilo nalagano učiniocima nasilja da plate određeni iznos u humanitarne svrhe, što nam govori da tužilaštvo na mala vrata ponovo uvodi novčanu kaznu, koju smo 2009. izbacile kao sankciju za ovo krivično delo.“

Mimo tužilačkog oportuniteta, o kome predsednik vlade ništa nije rekao, baš kao ni njegov ministar pravde, iako je to očiti primer naopakog ponašanja države u slučajevima nasilja nad ženama, reči je bilo o uvođenju još jedne nove mere – obaveznog psiho-socijalnog tretmana nasilnika. Predsednik vlade je međutim prećutao intenciju da se ova mera koristi umesto mere kažnjavanja nasilnika.

Na ova dva primera vidi se kako predsednik vlade govori jedno – najavljuje „obračun“ protiv nasilja nad ženama – a u stvari radi nešto sasvim drugo – širi prostor za nasilje i zaštitu nasilnika. Reč je tu i o jednoj primitivnoj ekonomskoj logici. Preventivno delovanje protiv nasilja nad ženama i gonjenje nasilnika po službenoj dužnosti državu može samo da košta. S druge strane, od naplaćivanja kazni od nasilnika za učinjeno nasilje država može samo da prihoduje.

Prema uvrnutoj logici štednje kojoj je privržen predsednik vlade, ne samo što država ostvaruje uštedu, nego i prihoduje primenom ovakvih instituta. S druge strane, trošak i šteta prebacuju se na privatna lica – to jest na same žene. Iz tog ugla, žene postaju resurs za državnu ekonomiju. Umesto da ih štiti, država njima raspolaže i nudi ih na korišćenje (nasilnicima) u očekivanju adekvatne zarade.

Konačna slika izgleda onda ovako: država se ponaša kao da su žene u njenom vlasništvu. Od nasilnika se naplaćuju novčane kazne, a širi sistem zaštite uglavnom ne deluje sve dok se ne dogodi ubistvo, kada je već kasno za bilo kakvu reakciju. Kada se dogodi ubistvo, država negira da je odgovorna i saziva ad hoc sastanke na kojima se predstavlja kao zaštitnik i spasilac. Tako se krije da nije poštovala postojeće zakone.

Umesto žena, na slici mogu stajati i deca (iz ugla [dualnog] obrazovanja) i radnici (iz ugla uslova pod kojima rade i izostanka njihove pravne zaštite), a da to ne naruši istinitost slike.

Peščanik.net, 22.07.2016.

Srodni linkovi:

Ana Jovanović – Nasilje nad ženama kao zabava ili od ranije poznat medijima

Lepa Mlađenović – Svakog olimpijskog dana…

Tanja Ignjatović – Koliko vrede životi žena

Tanja Ignjatović – Napad na nasilje!

Ana Jovanović – Nezapamćene priče o bivšima

VIDEO – Srpski jin i jang + transkript

Autonomni ženski centar – Policija i femicid

Mreža Žene protiv nasilja – Srpski mediji i femicid

FEMINIZAM

The following two tabs change content below.
Dejan Ilić (1965, Zemun), urednik izdavačke kuće FABRIKA KNJIGA i časopisa REČ. Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu, magistrirao na Programu za studije roda i kulture na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti i doktorirao na istom univerzitetu na Odseku za rodne studije. Objavio je zbirke eseja „Osam i po ogleda iz razumevanja“ (2008), „Tranziciona pravda i tumačenje književnosti: srpski primer“ (2011), „Škola za 'petparačke' priče: predlozi za drugačiji kurikulum“ (2016), „Dva lica patriotizma“ (2016), „Fantastična škola. Novi prilozi za drugačiji kurikulum: SF, horror, fantastika“ (2020) i „Srbija u kontinuitetu“ (2020).

Latest posts by Dejan Ilić (see all)