Foto: Ivana Tutunović Karić
Foto: Ivana Tutunović Karić

Nedavno smo obeležili najvažniji državni praznik Republike, Sretenje – Dan državnosti. Tako je praznik imenovan u samom zakonu koji reguliše ovu oblast od 2001. godine. Državni praznici su deo zvanične kulture sećanja, njen najoficijelniji sadržaj i srž identitetskih politika. Činjenica da lista praznika Republike Srbije umnogome podseća na crkveni kalendar puno govori o privilegovanom statusu političkog pravoslavlja, što je u velikoj meri refleks epohe kada je važeći zakon usvajan (silom prilika tolerišu se, otuda, i verski blagdani drugih religija – Ramazan, katolički Božić, Jom Kipur). Praznični kalendar Srbije ustanovljen 2001. od tada nije bitno menjan, uprkos noveliranju 2007. i 2011.

Zanimljivo je da ondašnju političku elitu, kao ni današnju, nije mnogo zanimao, primera radi, datum sticanja nezavisnosti 1878. godine. Prezir koji postoji prema sticanju nezavisnosti 1878. godine zaslužuje posebnu analizu, kao da se tada ništa značajno nije dogodilo: ukratko, Srbija koja je tada priznata kao samostalna država, zapravo je teritorijalno bila daleko ispod očekivanja i ondašnje, ali i potonje elite, tako da se o nekakvom značaju sticanja nezavisnosti jedva i moglo govoriti. Od pokliča „Mihailu slavni, car Dušanu ravni“ došlo se do sticanja nezavisnosti pod knezom Milanom Obrenovićem u očito previše skromnim državnim okvirima, koji nikoga nisu mogli zadovoljiti, što je stvorilo i do danas održalo svojevrsnu odbojnost i prema samom činu sticanja nezavisnosti.

Istorijski tok bio je takav da je Srbija umnogome svoje istorijski značajne događaje proživljavala u ratnom kontekstu. Naglašavajući da bi kultura sećanja morala da bude daleko kompleksnija i, poželjno je, ne isključivo vezana za ratove, zbog ograničenog prostora ovog teksta baviću se ovde isključivo ratnim temama, što će biti dovoljno za ilustraciju poente na koju želim da ukažem.

Tako, na primer, događaji vezani za Prvi svetski rat nisu bili zanimljivi zakonodavcu te 2001. godine, jer su, možebiti, suviše „zaudarali“ po Jugoslaviji. Tek je 2011. godine uveden kao praznik Dan primirja u Prvom svetskom ratu, 11. novembar, što je, u suštini, internacionalni praznik. O samoj Srbiji u Prvom svetskom ratu praznični kalendar, zanimljivo, ćuti.

Razume se da u ondašnjoj društvenoj klimi zakonodavcu naročito nije bilo stalo do obeležavanja pobede partizana i oslobođenja zemlje u Drugom svetskom ratu, a skaska o dva antifašistička pokreta tada još uvek nije uhvatila dubljeg korena. Sa tom temom ne može na kraj da izađe ni današnja „dvostruko antifašistička“ Srbija. Otuda u zemlji koja je kroz ratni napor Narodnooslobodilačkog pokreta pobedi nad fašizmom dala ogroman doprinos obeležavanja tog pobedničkog doprinosa nema: iz bogatog kalendara pobedonosnih istorijskih događaja vezanih za Drugi svetski rat, koji su doprineli slamanju fašizma, izabran je da se obeležava 9. maj (1945), koji sa Srbijom jedva da ima veze, kako zbog toga što je Srbija oslobođena još 1944, tako i zbog toga što je rat u samoj Jugoslaviji, usled okupatorsko-kvislinške fanatične rešenosti da se protiv partizana bore do poslednjih atoma snage, trajao do 15. maja (dakle nedelju dana duže nego u ostatku Evrope). Tako se došlo do rešenja da se u Srbiji u praznično-komemorativnom duhu obeležavaju isključivo žrtve – Dan sećanja na žrtve holokausta, genocida i drugih žrtava fašizma u Drugom svetskom ratu – 22. aprila, i Dan sećanja na srpske žrtve u Drugom svetskom ratu – 21. oktobra. Ovaj fokus isključivo na žrtve (od kojih su neke birokratski bezosećajno imenovane kao „i druge“), ali ne i na pobedu sasvim je u duhu suštinske nelagode koja je vladala i danas vlada u odnosu prema činjenici ko je te 1945. godine zapravo pobedio i zašto.

Tako je dve sopstvene velike epopeje u Prvom i Drugom svetskom ratu Srbija vezala za međunarodne praznike, što bi u oba slučaja nesumnjivo i trebalo da bude istaknuto, ali kao prateći sadržaj prazničnom obeležavanju sopstvenog istorijskog iskustva. Ono, međutim, uporno izostaje. To se naročito odnosi na Drugi svetski rat jer država Srbija ne sme do kraja da stane iza konfabulacije o dva antifašizma, a još manje da se ograniči na jedan jedini koji joj suštinski godi, prija i pripada – onaj prevarni, ravnogorski, pa u tenziji između iskonstruisanog četničkog i stvarnog partizanskog antifašizma bira da u domenu prazničnog obeležavanja ćuti o „oba“. A o stepenu ulizištva prema Rusiji kroz usiljeno obeležavanje oslobođenja Beograda 1944. mogla bi se napisati naročito tužna istorija zloupotrebe, bedastoće i beščašća. Koliki je stepen jadnosti tog aspekta kulture sećanja svedoči i činjenica da se u Srbiji ni zvanično ni nezvanično ne obeležava niti jedan datum iz NOB-a do 1944. u kojem nisu učestvovali Rusi (iako nisu svi crvenoarmejci bili Rusi, što samo doprinosi gorkom utisku te nedostojne šarade).

Bilokakobilo, nemoćna da prepozna bilo kakav smisao u svom 20. veku, Srbija (odnosno ondašnji zakonodavac) se opredelila 2001. za relativno bezbednu dvovekovnu distancu, smatrajući da nespornog sadržaja za praznično obeležavanje ima tek u događajima iz 19. veka. Pominju se u zakonu, doduše, još i srednjovekovne teme – Sveti Sava (Dan duhovnosti) i Kosovski boj (Vidovdan) – ali donekle sporedno, kao praznici koji se obeležavaju radno. Tako su kao jedini događaji iz istorije Srbije koji se praznično obeležavaju u „punom kapacitetu“ (neradni dani, državne svečanosti i dr.) izdvojeni Prvi srpski ustanak 1804. i usvajanje prvog ustava Kneževine Srbije 1835. godine. Kako bih otklonio eventualno nesporazum sa čitaocima, naročito bih podvukao da ovi događaji uopšte nisu sporni kao centralni deo praznične kulture države Srbije – naprotiv: reč je o istinski važnim događajima. Do sada je u tekstu jedino problematizovano pitanje zašto nisu prisutni i drugi sadržaji i to na način koji bi dostojno obeležio važne događaje iz novije istorije.

Ako su sami događaji (ustanak i ustav) nesporni, sporno je to što ih je savremeni zakonodavac vezao za crkveni praznik Sretenje, držeći se Julijanskog kalendara, koji danas koristi Srpska pravoslavna crkva. O tome sam već pisao na stranicama Peščanika, pa ću samo podsetiti da je prava godišnjica Prvog srpskog ustanka 14, a ne 15. februar i da je 1804. godine, tog 14. februara zaista bilo Sretenje, ali to danas više nije tako zbog „šetajućih“ razlika između Julijanskog i Gregorijanskog kalendara. I nije tačno da je ustav usvojen na Sretenje, kako tvrdi zakonodavac: ustavotvorna skupština je zaista svoj rad započela na Sretenje 1835, ali je ustav usvojen dan kasnije. Datumi koje bi trebalo obeležavati nisu, dakle, 15. i 16, već 14. i 15. februar. To nije nikakva omaška zakonodavca, već svestan izbor da se Dan državnosti veže za crkveni praznik Sretenje, jer koga briga za jedan dan pomeranja istorijskih događaja, ako treba „ispoštovati“ crkvu!?

Pogledajmo sada malo detaljnije i u problematiku percepcije Sretenjskog ustava iz 1835. godine, svesno zaobilazeći niz doktrinarnih pitanja koja se tiču karaktera tog dokumenta, u pravnoteorijskom smislu. Ustav je bio hvale vredan napor jednog relativno uskog kruga političkih činilaca Kneževine Srbije, koji je uspeo da se nametne kao faktor odlučivanja, paralelan neprikosnovenom knezu Milošu. Sam Miloš uviđao je potrebu, ako ne i neophodnost donošenja ustava, tako da su se ova dva paralelna faktora našla na istom zadatku, ma koliko njihove pozicije bile različite. O toj različitosti pozicija govori, uostalom, i činjenica da se upravo u to vreme ustaljeni termin konštitucija zamenjuje pojmom ustav. Terminološka razlika otkriva i dublji smisao: fokus je sa gotovo birokratskog terena konstituisanja vlasti pomeren na činjenicu njenog ograničavanja (od reči ustava, brana). Trebalo je, dakle, ustaviti u svemu autonomnu vladalačku vlast i volju jednim aktom koji bi, razume se, odigrao i ulogu uređenja vlasti i garancije prava, što je nedvosmisleno konstitucionalna materija. Uz sav oprez koji se mora izraziti u svakom pojednostavljenju, može se bezbedno zaključiti da ova terminološka alternacija sublimira činjenicu da Sretenjski ustav nije bio izraz vladareve dobre volje, već je bio delo odnosa snaga, pri čemu vladaru nije ostavljen „džentlmenski“ izlaz da ustav podari, da ovaj bude oktroisan, kao što je u nekim slučajevima drugde u Evropi činjeno. Otuda nije dakle reč o neutralnom nazivu akta, konštituciji već o jednom gotovo protestnom nazivu – ustav.

Drugo zanimljivo pitanje tiče se jednog kompleksnog odnosa političke norme i društvene stvarnosti. Taj odnos se, pre svega, svodi na pitanje koliko je tako slobodouman akt („francuski rasad u balkanskoj šumi“) bio moguć u društvenim okolnostima ondašnje Srbije. Naime, nešto pre donošenja Sretenjskog ustava u Srbiji je otpočeo i paralelno se odvijao jedan drugi legislativni napor, a to je prvi pokušaj donošenja Građanskog zakonika. Ambicija mlade kneževine bila je da donese zakonik po ugledu na francuski Code Civil. Pošto u Srbiji nije bilo dobrih poznavalaca francuskog jezika pala je odluka da se za osnovu Srpskog građanskog zakonika uzme nemački prevod francuskog Code Civil. Prevođenje na srpski jezik nemačkog prevoda francuskog građanskog zakonika bilo je povereno Grku Georgiju Zaharijadesu, koji, avaj, nije dobro znao ni nemački, a još manje srpski. Kako piše Slobodan Jovanović, Zaharijades, ali i njegovi saradnici, ondašnji redaktori „prevoda“ na „srpski jezik“ Francuskog građanskog zakonika, pojam servituti (službenosti) prevodili su kao ropstvo, a pojam hipoteka kao apoteka. Otuda ni ne čudi što je, saslušavši prevedeni deo teksta, knez Miloš mogao jedno da zaključi o prevodu da je „s početka i kojekako“, ali da je potom: „sve gore i gore, da ja ne znam ili su ti ljudi, koji su te zakone pisali bili pijani ili sasvim ludi!“

Ova odista neslavna epizoda sa prevođenjem Code Civil za potrebe izrade Srpskog građanskog zakonika navedena je u cilju jedne šire kontekstualizacije samog Sretenjskog ustava i to prvenstveno sa stanovišta pitanja o pravnoj kulturi zemlje u kojoj je jedan takav istinski liberalan ustav usvojen i u kojoj je trebalo da zaživi. Sa jedne strane, stoji stanovište da su moderne institucije suštinski bile nemoguće u društvu koje nije moglo da ih apsorbuje. Ipak, lično sam skloniji da verujem da svi ovi napori zaslužuju simpatiju savremenog posmatrača, da za demokratiju, za progresivne ideje nikada nije prerano, pa da i pogreške na putu njihovog usvajanja čine da se uspešnije (bolje pre nego kasnije) savladaju zadaci političke modernizacije. Jer, kada uopšte društvo postaje „zrelo“ za demokratiju, za institucije, za progresivne ideje? Sa druge strane, potrebno je imati u vidu i ova komična iskustva, koja vraćaju „na zemlju“ usijane glave koje su u istorijskim oblacima, savršeno neosetljive ili čak cinično manipulativne u odnosu na flagrantnu savremenu suprotnost idealima koji se navodno ističu slavljenjem Sretenjskog ustava.

Značaj ovog istorijskog događaja zapravo je ismejan i obesmišljen načinom na koji se u savremenoj Srbiji na njega referiše, na koji je on kontekstualizovan: naime, Sretenjski ustav služi isključivo kao ključni dokaz nekakve „naše“ superiornosti, državotvornosti, naročito u odnosu na „druge“ koji, eto, ne samo da nisu imali jedan takav akt, nego nisu imali ni državu. Koliko je to, zapravo, jedini sadržaj savremenog zazivanja Sretenjskog ustava svedoči i činjenica da od ideala ustavnosti u savremenoj Srbiji nije ostao ni kamen na kamenu, a ona suštinska pouka važnog istorijskog iskustva ostala je sasvim skrajnuta.

Šta je, dakle, nama Sretenje? Prvo, zahvaljujući tome što zaista obeležava istinski važne događaje, pa makar i hronološki i sadržajno pogrešno, ovaj praznik suštinski znači njihovu zloupotrebu: značaj ovih istorijskih događaja treba da prikrije izostanak svega drugog što bi se u prazničnom kalendaru moralo pronaći. To je tužna slika zemlje koja, uprkos busanju u prsa i pozivanju na „slavnu istoriju“, sa ovom nikako ne uspeva da izađe na kraj: jedan istorijski okvir joj je tesan, drugi proizvedeno kontroverzan, treći nelagodan iz nekog trećeg mušičavog razloga i tako redom.

Drugo, odgovor na pitanje iz naslova ovog teksta zavisi i od odgovora na nekoliko neposrednijih pitanja: zašto se društvo zadovoljava da „slavnom prošlošću“ prikriva svoje savremene nedostatke? Kakvo je to društvo koje akt kakav je Sretenjski ustav meri gotovo isključivo u odnosu prema drugima, a ne prema sopstvenoj savremenosti? Da li je dovoljno da je Srbija jednom u istoriji imala generaciju ljudi željnih pravde i uređenog državnog sistema, pa je njihovim naporom ispunjen taj istorijski zadatak kojem više nema šta da se doda? Da li je time što je država istakla Sretenjski ustav u prvi plan, kao jedan od ključnih toposa svoje istorije, jednostavno ukinuta građanska sloboda i dužnost da tu državu neprestano preispituje koliko se te tradicije istinski pridržava?

Činjenica da je Sretenjski ustav poživeo tek nekoliko nedelja i da je bio ukinut voljom tadašnjih velikih sila (naročito je Rusija bila protivna njegovom oživotvorenju) ne utiče suštinski na simbolično mesto koje ovaj akt može da zauzme u kulturi sećanja: može, ali se to, uprkos tiradi o tom aktu, ne dešava. Ako bi istinski poštovao tradiciju srpske državnosti i zaista do nje držao, svaki bi šef države u Srbiji morao imati jedan dublji odnos poštovanja prema ovakvom istorijskom poreklu ustavne vlade u Srbiji, bez obzira na diskontinuitete. To, naravno, nije slučaj. Time se, zapravo, iskazuje duboki prezir od strane samog „državnog vrha“ prema tradiciji koja se tobože poštuje, dok ništa u savremenoj Srbiji nije u duhu ni na tragu Sretenjskog ustava, ako se ideali njegovih tvoraca shvate kao principi: ondašnji ustav bio jedan od najprogresivnijih, dok je savremeni ustav Srbije jedna abominacija ustavnosti, sa tendencijom da se učini još gorim. Ondašnji, manjim delom pismeni, a većim delom nepismeni ustavotvorci umeli su da ustave razobručenu vlast jednog Miloša Velikog, a današnji predstavnici naroda i državni funkcioneri gamižu pod nogama AV-a. Ondašnji politički ljudi imali su ideal Srbije kao bastiona slobode, a danas njihovi daleki naslednici na raznim položajima u društvu sami doprinose da se svaki oblik slobode tretira kao ustupak koji vlast nevoljno i, valjda, nepotrebno čini. Imajući sve ovo u vidu, država u kojoj je sporna i za prazničnu kulturu sećanja nezanimljiva čitava njena istorija posle 1804. odnosno 1835. godine (a izostanak svega toga iz praznične kulture sećanja svedoči upravo o tome da je sve to odnekud za Srbiju sporno), odnosno država koja suštinski izneverava čak i tu jedinu tradiciju za koju tobože vezuje svoje ishodište pokazuje da je jedna istorijska improvizacija, bez ikakvog pojma o sebi i bez ikakve istorijske subjektivizacije.

Peščanik.net, 19.02.2020.

Srodni link: Dubravka Stojanović – Na Sretenje


The following two tabs change content below.
Srđan Milošević, istoričar i pravnik. Diplomirao i doktorirao na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Beogradu, na Odeljenju za istoriju. Studije prava završio na Pravnom fakultetu Univerziteta UNION u Beogradu. U više navrata boravio na stručnim usavršavanjima u okviru programa Instituta za studije kulture u Lajpcigu kao i Instituta Imre Kertes u Jeni. Bavi se pravno-istorijskim, ekonomsko-istorijskim i socijalno-istorijskim temama, sa fokusom na istoriji Jugoslavije i Srbije u 20. veku. Član je međunarodne Mreže za teoriju istorije, kao i Srpskog udruženja za pravnu teoriju i filozofiju i Centra za ekonomsku istoriju. Jedan je od osnivača i predsednik Centra za istorijske studije i dijalog (CISiD). Član je Skupštine udruženja Peščanik. Pored većeg broja naučnih i stručnih radova autor je knjige Istorija pred sudom: Interpretacija prošlosti i pravni aspekti u rehabilitaciji kneza Pavla Karađorđevića, Fabrika knjiga, 2013.