Foto: Predrag Trokicić
Foto: Predrag Trokicić

Nije uopšte potrebno tumačiti. Predsednik Rusije je Generalnom sekretaru Ujedinjenih nacija objasnio zašto smatra da je ruska vojna intervencija u Ukrajini u saglasnosti sa međunarodnim pravom. Što je ovaj drugi gotovo ispod glasa osporio. Objašnjenje je poučno.

Dakle zašto je, po Putinu, agresija zapravo intervencija? Uzeću, modifikovan, primer koji je iznet pred Međunarodnim sudom pravde u slučaju Kosova. Neka grupa građana Čečenije ili neke druge ruske oblasti usvoji deklaraciju, proglas, o nezavisnosti od Rusije i neka sprovede referendum, recimo kao Kosovo 1991, i zatraži da ga druge zemlje priznaju. I netom posle priznanja, recimo od neke veće sile, zatraži vojnu pomoć kako bi se odbranili od Rusije koja će, u skladu sa svojim ustavom, upotrebiti silu da onemogući osamostaljene jedne svoje oblasti, kao što je i učinila u slučaju Čečenije. Mogu li se secesionisti i njihovi strani saveznici pozvati na odluku Međunarodnog suda pravde u slučaju Kosova?

Mogu utoliko što je Sud presudio da samo proglašenje nezavisnosti ne krši međunarodno pravo, mada naravno krši, ako krši, domaće pravo ukoliko u njemu nema prava na otcepljenje. Priznanje nezavisnosti je takođe pravo svake zemlje. Ali upotreba sile kako bi se neka teritorija u nekoj zemlji osamostalila – nije.

Kako sve primere imamo iz sopstvene istorije, kosovski referendum iz 1991, koji je očigledno Putinu nepoznat, nije doveo ni do međunarodnog priznanja niti do strane intervencije, a jeste do dodatne upotrebe sile srpskih vlasti kako bi se osamostaljenje onemogućilo. I kosovski referendum i proglašenje nezavisnosti te 1991. nisu kršili međunarodno pravo, ali ni srpske vlasti nisu kršile međunarodno pravo braneći sopstvenu teritoriju, a druge zemlje bi, da su se vojno umešale u spor, svakako kršile međunarodno pravo.

E sada, Putin kaže kako, zapravo, ukrajinske oblasti koje su proglasile nezavisnost i koje je Rusija priznala nisu morale da traže saglasnost ukrajinskih vlasti da proglase samostalnost i da ih je, nekoliko godina kasnije, Rusija priznala i odmah je posle toga i napala Ukrajinu kako bi, navodno, odbranila osamostaljene ukrajinske pokrajine od napora ukrajinskih vlasti da u skladu sa svojim ustavom, koji ne dozvoljava secesiju, povrate kontrolu nad sopstvenom teritorijom.

I da drugo sledi iz prvog, to jest da ako se prvim, proglašenjem nezavisnosti, ne krši međunarodno pravo, ne krši se ni drugim, dakle ruskom vojnom intervencijom, da se najpre omogući to proglašenje i da se potom silom odbiju ukrajinski napori da povrati sopstvenu teritoriju.

Ovo je zanimljivo utoliko što je sam Putin u svom eseju o Rusiji i Ukrajini iz prošle godine okrivio Lenjina za osamostaljenje Ukrajine, jer je ustav Sovjetskog Saveza dozvoljavao samoopredeljenje republika članica sve do otcepljenja. A da nije, valja razumeti, do osamostaljenja Ukrajine ne bi došlo, kao što se nije osamostalila ni Čečenija, jer bi Rusija silom osporila takva nastojanja. Ustav Ruske federacije iz vremena Sovjetskog saveza nije poznavao pravo na samoopredeljenje do otcepljenja, a ne poznaje ga ni novi ustav iz 1993.

U neskladu sa tim, Putin se u razgovoru sa Guterešom poziva na presudu Međunarodnog suda pravde u slučaju Kosova da proglašenje nezavisnosti nije protivno međunarodnom pravu, ali strana vojna intervencija kod tog proglašenja i potom kako bi se odbili napori Ukrajine, ili bilo koje zemlje, da održi ili povrati kontrolu nad sopstvenom teritorijom – jeste kršenje međunarodnog prava, što presuda Međunarodnog suda pravde nikako ne poriče, jer naravno priznaje suverenitet svake zemlje.

Što Gutereš i kaže, doduše ispod glasa, jer na pitanje da li se slaže sa Putinovim tumačenjem kaže „to nije stanovište Ujedinjenih nacija“, što će reći ni vas u tim istim Ujedinjenim nacijama gde je Rusija stalna članica Saveta bezbednosti.

I to je manje-više to. Putin se poziva na presudu Međunarodnog suda pravde u slučaju Kosova kako bi Generalnom sekretaru Ujedinjenih nacija objasnio zašto Rusija ne krši međunarodno pravo napadajući Ukrajinu. Što je, međutim, neposredno suprotno presudi Međunarodnog suda pravde i odlukama Saveta bezbednosti, koje su naravno najvažniji izvor međunarodnog prava.

U srpskoj javnosti se, kao i obično, pre tumači nego što se uči, a verovatno je najgore ono tumačenje po kojem je navodno Putin samo hteo da ukaže na licemerje, na dvostruke aršine Zapada. Predsednik Rusije će objasniti Generalnom sekretaru Ujedinjenih nacija kako je Zapad licemeran, pa ako može Zapad može i Rusija da bude licemerna. I to bi trebalo da je opravdanje ruske agresije na Ukrajinu?

Ima naravno uvek i tumačenja po kojima bi sve to moglo da se iskoristi. Jer ako važi za Krim i Donbas i već sve ostale ukrajinske oblasti koje će se osamostaliti ruskim osvajanjem, može onda i Republika Srpska i sever Kosova. Ništa od toga nije u skladu sa presudom Međunarodnog suda pravde niti je u skladu sa odlukama Ujedinjenih nacija, što Gutereš i kaže.

A u samoj presudi Međunarodnog suda pravde u slučaju Kosova detaljno se objašnjava uloga Ujedinjenih nacija, i naravno same Rusije, u čitavom postupku osamostaljenja Kosova. Ništa u tom procesu nije ni na koji način uporedivo sa ruskom vojnom intervencijom u Ukrajini.

Zapravo, problem sa kojim se Putin suočio u Ukrajini, što je i on sam na određeni način u tom istom razgovoru izneo, jeste da bi Donbas, pre nego Krim, svakako mogao da prođe kao srpske otcepljene teritorije u Hrvatskoj. Dok u Bosni i Hercegovini međunarodni sporazum na kojem se zemlja zasniva ne dozvoljava otcepljenje bilo kome. Otuda ovaj neuspešni, a zabrinjavajući, pokušaj opravdanja.

Putin i Rusija krše međunarodno pravo agresijom na Ukrajinu i pozivanje na presudu Međunarodnog suda pravde u slučaju Kosova je način, neosnovan, da se to ospori. Neuspešno i istovremeno veoma nepromišljeno.

Jer, ostavimo po strani Kosovo i neizvesnost koju ovakvo tumačenje međunarodnog prava donosi po politički položaj Srbije, kako bi to tumačenje međunarodnog prava trebalo da razume Kina? Da Tajvan može da proglasi samostalnost u skladu sa međunarodnim pravom i, što je ključno, može, takođe u skladu sa međunarodnim pravom, da zatraži da zemlje koje bi bile spremne da ga priznaju pošalju vojsku kako bi ga odbranile od kineskog pokušaja da ga političkim i vojnim sredstvima u tome onemogući. Naravno, to bi važilo i za sve ruske oblasti i praktično svuda u svetu.

To bi bilo isto kao kada bi se reklo da se sa kakvog-takvog međunarodnog pravnog sistema prelazi u međunarodnu anarhiju.

Peščanik.net, 30.04.2022.

UKRAJINA

The following two tabs change content below.
Vladimir Gligorov (Beograd, 24. septembar 1945 – Beč, 27. oktobar 2022), ekonomista i politikolog. Magistrirao je 1973. u Beogradu, doktorirao 1977. na Kolumbiji u Njujorku. Radio je na Fakultetu političkih nauka i u Institutu ekonomskih nauka u Beogradu, a od 1994. u Bečkom institutu za međunarodne ekonomske studije (wiiw). Ekspert za pitanja tranzicije balkanskih ekonomija. Jedan od 13 osnivača Demokratske stranke 1989. Autor ekonomskog programa Liberalno-demokratske partije (LDP). Njegov otac je bio prvi predsednik Republike Makedonije, Kiro Gligorov. Bio je stalni saradnik Oksford analitike, pisao za Vol strit žurnal i imao redovne kolumne u više medija u jugoistočnoj Evropi. U poslednje dve decenije Vladimir Gligorov je na Peščaniku objavio 1.086 postova, od čega dve knjige ( Talog za koju je dobio nagradu „Desimir Tošić“ za najbolju publicističku knjigu 2010. i Zašto se zemlje raspadaju) i preko 600 tekstova pisanih za nas. Blizu 50 puta je učestvovao u našim radio i video emisijama. Bibliografija