Beograd, 3.6.2023, foto: Peščanik
Beograd, 3.6.2023, foto: Peščanik

Svom nekadašnjem kuriru Aleksandru, Šešelj je posvetio najmanje dve kupusare. Napisane su u haškoj robijašnici, u nameri da se iz mračnog uma objasni mračna suština čoveka koji je izdao svog političkog tvorca i premetnuo se u nešto drugo. Jedna je napisana pod naslovom: Sanaderova mačkica Aleksandar Vučić.

Niko ko drži do sebe nije čitao to smeće, pa nije ni poznato u kojim je oblastima života A. Vučić bio pussycat kod Ive Sanadera. Mnogo je zanimljivije drugo delo, Srpski baron Minhauzen Aleksandar Vučić, ošljarska kompilacija o besprizornom lažovu, koga politički babo poznaje bolje od bilo koga.

Prošle su godine, vojvoda se iz Haga nije vratio kao pobednik nego kao zločinac, i sa takvim ugledom je kod svog pastorka i u njegovom svetu postao neka vrsta počasnog građanina.

Minhauzenu je ostalo samo da ga drži u visokim sferama hedonizma i omogući pristup televizijama koje od nitkova stvaraju zvezde. U ta merila V.Š. se idealno uklopio i postao sastavni deo Milomira Marića. Njih dvojica odavno čine jedno telo koje očarava srpski svet.

U brizi da njegov proizvod ne bude ugrožen na vrhu vlasti, imao je odgovor sui generis na masovne proteste u Srbiji: protiv Vučića se pobunio ološ!

Vrlo je verovatno da Šešeljevo mišljenje nema skoro nikakav značaj niti odjek. Malo ljudi u Srbiji mari za njegove prostačke ispade. Teško onome koga taj uzme u zaštitu. Ali njegova agresivna mržnja prema svemu što se opire radikalskom primitivizmu, ima smisla u poslednjoj odbrani tog estetskog okvira kao političkog poretka.

Odmah zatim javio se Mile Dodik, višegodišnji čir na sedećem tkivu Srbije, gost koji nikada ne odlazi. Čovek sa najmanje dve rezervne otadžbine. Glasač i žitelj svake od njih, prenosilac svoje separatističke opsesije na teret ovih prostora koje osvaja svojim vašarskim šarmom i neotesanom pojavnošću.

On tvrdi da pouzdano zna kako proteste u Beogradu organizuje britanska tajna služba, i da ovde neće biti mira dok se ne razbije njihovo obaveštajno jezgro.

Šta Mile zna, niko ne zna. Šta je on nama, osim što je neprijatni posetilac u nastojanju da postane domaćin – još manje. Ljudi su uvereni da je ovde, a izgleda i tamo odakle dolazi, potpuno suvišan i pohaban. Ali takvi nikada ne odustaju. Posle nekih natuknica da više nije u milosti srpskog monarha, Mile je odlučio da pomogne dramatičnim upozorenjima na špijunažu.

Inače su kod ljudi malih znanja i skromne pameti, špijuni i strane službe odgovor na sve. Mile je negde naslutio Britance, jer ko bi to mogao da uradi sem njih. Rusi sigurno nisu, oni su sasvim drugačiji, njihovi su špijuni po Miletovim saznanjima duševni ljudi. A inače ih nema kod nas niti kod njega. Niko, za sve ove godine nije uhvatio nijednog.

Britanci idu po kućama i izvode Beograđane na ulice, pa ih teraju da kače ružne lutke na štapove i tako ruše državu. Što je više nevidljivih Britanaca među nama, to je više ljudi koji misle da Vučić mora da ode, da je gotov i da sa njim nikakvih pregovora nema.

Britanci dovode narod u zabludu da ova vlast nije dobra, svaka druga vlast bila bi po volji MI5, a posebno MI6 – rušilačkih tajnih službi koje ne vole Mileta i Aleksandra jer ovi vole Srbiju i Srpsku, a posebno Rusiju. To je ta jednačina Miletovog špijunskog rodoljublja, koju on raspiruje na obe strane Drine.

Na Rusiji počinje i okončava se patriotska i svaka druga logika Putinovog vazala Mileta Dodika. Misli se da bi on mnogo više voleo Srbiju da mu nije Rusije, i Vučića da nije Vladimira.

Mile ne krije da u sebi nosi temeljne radikalske vrednosti uz odlike ruskog medveda, pa se njegova simbioza sa Šešeljem može računati kao đavolja stvar, unija povratnika iz praistorije koja metastazira na telu Srbije. Takvi poput njih, uz izbezumljenog Vučića, razlog su za proteste i nastojanje da se i uz socijalne nemire otklone uslovi koji proizvode takve i dovode ih na vrh smrtonosne piramide.

Ne postoji bilo šta dobro što bi oni sačuvali od sebe. Ko bi još živeo u svetu čiji su simboli Voja i Mile, a božija ikona Vučić, kabadahija koji bi svoju apsolutnu vlast branio iz otvorene porodične grobnice?

Šta je ološ, ružnoća i smeće iz Šešeljeve vizure? To je verovatno sve što ne liči na njega i Mileta, a teško onome što liči.

Miletova paranoja je prostačka agresija neželjenog gosta, stranca koji tvrdi da je rođak, i traži da mu se za to stalno plaća.

Još ne znamo pouzdano šta sve rade nedokučive sile, ali Nešto nam je ovde dovelo i Šešelja i Dodika.

Peščanik.net, 09.06.2023.


The following two tabs change content below.
Ljubodrag Stojadinović (1947, Niš), gde se školovao do velike mature u gimnaziji „Svetozar Marković“. Studirao u Skoplju, i magistrirao na Institutu za sociološka i političko pravna istraživanja, odsek za masovne komunikacije i informisanje u globalnom društvu (Univerzitet Kiril i Metodi 1987). Završio visoke vojne škole i službovao u mnogim garnizonima bivše Jugoslavije, kao profesionalni oficir. Zbog javnog sukoba sa političkim i vojnim vrhom tadašnjeg oblika Jugoslavije, i radikalskim liderima i zbog delikta mišljenja – odlukom vojnodisciplinskog suda od 1. marta 1995. kažnjen gubitkom službe u činu pukovnika. Bio je komentator i urednik u Narodnoj Armiji, Ošišanom ježu, Glasu javnosti, NIN-u i Politici. Objavljivao priče i književne eseje u Beogradskom književnom časopisu, Poljima i Gradini. Dobitnik više novinarskih nagrada, i nagrada za književno stvaralaštvo, i učesnik u više književnih projekata. Nosilac je najvišeg srpskog odlikovanja za satiru, Zlatni jež. Zastupljen u više domaćih i stranih antologija kratkih i satiričnih priča. Prevođen na više jezika. Objavio: Klavir pun čvaraka, Nojev izbor, Više od igre (zbirke satiričnih priča); Muzej starih cokula (zbirka vojničkih priča); Film, Krivolak i Lakši oblik smrti (romani); Ratko Mladić: Između mita i Haga, Život posle kraja, General sunce (publicističke knjige); Jana na Zvezdari (priče za decu); Masovno komuniciranje, izvori i recipijenti dezinformacije u globalnom sistemu (zbirka tekstova o komunikacijama). Zastupljen u Enciklopediji Niša, tom za kulturu (književnost). Za Peščanik piše od 2016. godine. U decembru 2021. izbor tih tekstova je objavljen u knjizi „Oči slepog vođe“.

Latest posts by Ljubodrag Stojadinović (see all)