Fotografije čitalaca, Predrag Trokicić
Fotografije čitalaca, Predrag Trokicić

O predlogu novog Zakona o obrazovanju do sada se nije dovoljno javno govorilo. Ta tema je pak bitna za javnost i treba pokrenuti raspravu o ovom predlogu iz dva ključna razloga: prvo, pomenuti zakon predviđa drastičnu izmenu načina finansiranja studiranja; i drugo – izuzev nekoliko kratkih medijskih najava, predlog nisu javno objasnile ni državne institucije, ni uprave fakulteta, kao što se o njemu nisu izjasnili ni studentski parlamenti. Juče je otkazana tribina na kojoj je trebalo da bude reči o predlogu novog zakona. Tribinu je praktično zabranio Filozofski fakultet Univerziteta u Novom Sadu i time pokazao da ima obrazovnih ustanova koje otvoreno sprečavaju raspravu o pitanjima koja se tiču i studenata i šire javnosti.

Prema Strategiji razvoja obrazovanja u Srbiji do 2020. godine predviđeno je ponovno uvođenje sufinansiranja. U Strategiji stoji da „postojeći sistem finansiranja visokog obrazovanja ne rešava probleme ni ravnopravnosti u dostupnosti obrazovanja, ni efikasnosti studiranja, ni kvaliteta studija, niti podržava studiranje u onim oblastima koje su posebno važne za razvoj privrede i društva u Republici Srbiji“. Te nedostatke treba da ispravi tzv. sufinansiranje. Model podrazumeva raspodelu državne i studentske participacije. Najveći broj studenata dobiće status sufinansirajućih: njima će deo školarine pokrivati država, dok će drugi deo plaćati oni sami. Za to će moći da koriste kredite koje će subvencionisati država.

To znači i manji broj stipendija. Pre dve godine, uslov za stipendiju bio je prosek ocena 8,5, da bi onda bio podignut na 9. Smanjivanje broja budžetskih studenata vodi ka povećanju broja studenata koji moraju da uzmu kredit, a to opet uvećava finansijski pritisak na studente. Moglo bi se reći da „dužničko ropstvo“ postaje i kod nas (kao recimo u Sjedinjenim Državama, gde raste otpor takvom zaduživanju) pretpostavka školovanja. Ideja je da se formiraju linearne rang liste na kojima bi se najbolje plasirani kvalifikovali da budu studenti na budžetu, dok se ostali uvode u program participacije u plaćanju školarine.

Iznos učešća utvrđivao bi se na osnovu mesta koje student zauzme na rang listi (studenti na višim mestima na listi plaćali bi manju participaciju; oni pri dnu bi, naravno, plaćali najviše). Na taj način, kaže se, trebalo bi ublažiti jaz koji pravi „binarna“ podela na studente na budžetu i one samofinansirajuće. To predviđa i akcioni plan za sprovođenje strategije razvoja obrazovanja, usvojen 2015. godine kao prethodnica zakonu koji treba da se donese ove godine.

Sufinansiranje tako predstavlja izmenu načina finansiranja studija i za razliku od podele na budžetske i samofinansirajuće studente, predviđa uvođenje linearnog finansijskog rangiranja studenata shodno njihovoj „efikasnosti“ studiranja. Ono predviđa drastično smanjivanje budžetskih mesta kao i širenje baze studenata koji će biti primorani da studije plaćaju iz svog džepa. U sistemu sufinansiranja, samo „najbolje“ rangirani studenti će biti oslobođeni školarine, dok će ostali plaćati od 10 do 90 odsto iznosa koji plaćaju samofinansirajući studenti. Vlada Republike Srbije je do sad više puta smanjila procenat budžeta koji se izdvaja za visoko obrazovanje, a ovim zakonom će se gotovo svim studentima na teret staviti dodatno finansiranje studija.

***

Već smo čuli kako će, prema izjavi ministra Verbića, novi zakon dovesti do poboljšanja položaja većine studenata, pre svega u smislu ravnopravnijeg uvažavanja njihovog socijalnog statusa (pri tom se nikako ne vidi kako bi lista koja vrednuje isključivo uspeh na studijama, kao jedino merilo za utvrđivanje visine participacije, mogla da pomogne da se uvaži socijalni status studenata). Treba podsetiti na slične izjave ministra Verbića, koji često govori o nekakvoj „pravednosti“ i „jednakosti“, a pri tom se zalaže za ukidanje same mogućnosti opšte dostupnog obrazovanja. Zato ima razloga da se sumnja i u njegovo zalaganje za bolji položaj samih studenata. Ostaje nejasno i sledeće  ̶  šta je ministarstvo prosvete i vladu do sada sprečavalo i šta ih danas sprečava da uvedu pogodnosti i poboljšaju položaj studenata? Nije li očigledno da su takve izjave samo pokušaj da se „kupe“ studenti, kako bi lakše prihvatili ono što je na više načina pogubno za njih?

***

Šta stoji iza praznih reči o „ispravljanju neravnopravnosti“, „boljem kvalitetu studiranja“, te „uvažavanju socijalnog statusa studenata“? Stoje, naravno, „mere štednje“.

Predlog novog zakona čini besmislenim svaki razgovor o novom ulaganju u obrazovanje (kao što to čine i aktuelni predlozi za finansiranje naučnog rada). Predloženi zakon pravi osnovu da se ulaganje praktično smanji, ako ne baš i ukine. Sufinansirajućim modelom se jasno uspostavlja finansiranje zasnovano na sve manjim davanjima države, a na štetu studenata čijim će se novcem namirivati razni, često nedefinisani i netransparentni, troškovi. Menja se i sâmo shvatanje obrazovanja: ova „reforma“ visoko školstvo sasvim podređuje ekonomskim datostima. Posebna finansijska motivacija pružaće se znanjima koja su navodno konkurentna na tržištu rada.

Narativ koji se uporno nameće – da konkurencija i borba na tržištu znanja stvaraju kreativne, inovativne i nadasve uspešne ljude – sada dobija i svoj odgovarajući pravno-finansijski model. Student će biti primoran da sledi samo ličnu korist, a to vodi ka ponašanju koje će za cilj imati da se na svaki način spreče drugi studenti-konkurenti da se nađu ispred njega u trci za (sve manja) budžetska sredstva. Tako se otežavaju uslovi studiranja. Umesto kooperativnog sticanja i stvaranja znanja, nameće se međusobno suparništvo. Kolege predstavljaju potencijalne troškove. Kao konkurenti oni nas mogu koštati jednog dela školarine, ili čak celog njenog iznosa, u sveopštoj trci ka dnu.

Naravno, pored rasprave o predlogu novog Zakona o visokom obrazovanju, treba javno postaviti i pitanje o obrazovanju uopšte – šta je cilj obrazovnog sistema u Srbiji? Šta su moguće i prihvatljive alternative sadašnjem sistemu obrazovanja? Da li je kvalitet obrazovanja zaista manje bitan od toga kako se obrazovanje finansira? To su teme koje se tiču opšteg dobra i zato se o njima mora javno razgovarati.

Peščanik.net, 17.05.2016.

Srodni link: Jovana Đurović – Humanistika i „mere štednje“

RAZGOVOR O OBRAZOVANJU