Ovih dana čitam, slušam i gledam Zagorku, Vesnu, Srđu, Muharema, Vaskovića, čitam Peščanik, klikam na portale, gledam regionalne TV-stanice, čitam New York Times, Economist, Guardian, a imam i privilegiju da razgovaram s prijateljima Brankom i Zlatkom, misaonim bićima velikog kapaciteta.
Da bih maloprije, šetajući Vilsonovim, shvatila da želim napisati svoj zaključak o izborima u Srbiji, i ovog puta ga ne zadržati za sebe (kako radim 20 godina). Samo zato što se bojim da u cijelom mehanizmu analiza i događaja ne promakne da se dogodilo nešto jako pozitivno. Da smo upravo, poslije toliko godina, svjedočili preokretu: glas građanina je dobio na težini. Sada svi znamo da to nije samo teoretsko uputstvo: vi birate i vaš glas se pika. Kad su me u Tokiju novinari pitali o strahu, rekla sam da je sloboda od straha poštovanje pravila. A Branka juče reče (citirajući), da je demokratija poštovanje pravila igre.
Neću govoriti o dva predsjednička kandidata, samo napominjem da tokom izbora u USA čak i manji saobraćajni prekršaj iz mladosti ili neka neprilična fotografija prisile kandidata da odustane od izbora. Ovdje se desilo da je jedan od kandidata imao vrlo upitan dosije, ali kandidata niko nije osporavao i potpuno legalno je učestvovao u izborima, i pobijedio. Njegova pobjeda nije šok, zar mogućnost da pobijedi nije bila velika kad je već bio u utrci?
Ali, ono što smatram dragocjenom tačkom preokreta je to da smo ovog puta prisustvovali posebnom fenomenu: Bijeli glas i Neizlazeći glas su najslobodniji glasovi ikad. Oni su odjednom narasli i pokazali slobodu od straha. Građani su odlučili da se ne boje, iako ih od kraja komunizma tlače ucjenom koja je u različitim periodima poprimala različite oblike i metode, i konsekventno proizvela tolike žrtve.
Ti Bijeli i Neizlazeći glasovi dali su ogromnu težinu i ukazali jednom zauvijek da niko ne može beskonačno vladati a da prezire glasače. To smatram najdemokratskijim događajem u našem malom vijeku pokušaja demokratije, gdje se individua pika. I ako Bijeli ili Neizlazeći glasovi misle da svoj potpis ne mogu staviti niti uz jedno ime na listi, a posebno ne uz ono koje ih je iznevjerilo, smatram da počinje proces demokratizacije društva. Sada će svi političari imati case study za nauk, kao napomenu na svom početnom ili seniorskom političkom putu: GLAS građanina ima težinu. I da niko u ringišpilu moći ne smije da padne u aroganciju i to zaboravi.
Predlažem da Bijeli glasovi i Neizlazeći glasovi uđu u edukacijske metode političke filozofije.
građanka Suada Kapić
Peščanik.net, 23.05.2012.
BELI GLAS
