Srebrenička ulica u Beogradu, foto: Ivana Karić
Srebrenička ulica u Beogradu, foto: Ivana Karić

Ozbiljne nevolje sustigle su pisca Petera Handkea, kome je uručena Nobelova nagrada za književnost, dok su ispred Koncertne hale u Stokholmu organizovana dva skupa: jedan u znak protesta protiv ovakve odluke Nobelovog komiteta, a drugi u znak podrške. Prvi je organizovala Teufika Šabanović, čiji su članovi porodice stradali u srebreničkom genocidu. Ovom prilikom pridružilo joj se Udruženje Majke enklave Srebrenica i Žepa, kao i još neka udruženja iz BiH. Drugi skup je inicirala Božica Živković Rajilić, predsednica Udruženja žena žrtava rata Republike Srpske. Handke je za to vreme, krijući svoj teški bagaž iz devedesetih ispod crnog fraka, ušetao u Konserthuset i sačekao svoj red za izlazak na podijum. Da je imao malo više kuraži u tom trenutku, on bi se iskrao sa te ceremonije i pogledao svet očima nekog od svojih književnih junaka iz perioda pre pada Berlinskog zida, pri čemu bi mogao da na ulicama Stokholma vidi upravo ono što je prizivao samo dan ranije. Naime, tada je pokajnički izjavio kako bi najviše voleo da pomiri stavove onih koji ga veličaju i napadaju, odnosno da sretne jednu majku iz Kravice i jednu iz Srebrenice, ali je ubrzo dodao kako je to naivna ideja koju je nemoguće realizovati. No da je Handkea na ovoj ceremoniji igrao, recimo, Bruno Ganc, i da se sve odvijalo u režiji Vima Vendersa, tako nešto bi se i dogodilo i svet bi možda gledao proces jednog pokajanja, usled kog bi pisac odbacio svoju anđeosku (književnu) egzistenciju i opredelio se za put običnog malog čoveka kome je pomirenje među ljudima, daleko od očiju gnusnih medija, važnije od svega što su mu kritičari spočitavali decenijama. Ali pošto ovo nije bio Vendersov film, već Handke njim samim, scenario se odvijao već utvrđenim „anđeoskim“ tokom.

Zato je poslednji državljanin Miloševićeve SRJ ostao da sasluša laudaciju profesora Olsona iz Švedske akademije, da bi zatim odšetao do podijuma, rukovao se sa kraljem Karlom XVI Gustavom, predao papirić sa svojim IBANOM, koji je pronašao u zadnji čas, i osmehnuo se publici. Samo sat vremena pre toga je pregledao čestitke koje su mu stizale neprestano, pre svega sa periferije koju je, baš kako je to naglasio Nobelov komitet, „svojom jezičkom domišljatošću istražio“, kao da je znao da će mu baš ona jednog dana doneti najveće priznanje ali i najveću muku. A sve je valjda počelo sa oduševljenjem srpskog ministra odbrane Aleksandra Vulina, koji mu je među prvima čestitao, dajući celom ovom slučaju specifičnu „srpsku“ vizuru, pri čemu je naveo da je Handke od „moćnih dobio nagradu za pripovedačku veštinu, od Srba nagradu za hrabrost“. Nešto slično je juče rekao i Aleksandar Vučić u svojoj čestitki. „Ova nagrada jeste nagrada za Vaš izuzetan književni rad, za Vaše znanje i stvaralaštvo, ali isto tako i za neprikosnovene moralne odlike, za hrabrost i dostojanstvo, kojima se borite za svoje ideale vrhunskog intelektualca“, poentirao je predsednik Srbije. I Vulin i Vučić su procenili da je delo Petera Handkea odlukom Nobelovog komiteta verifikovano ne samo kao estetska vrednost po sebi, već kao celovito „književno, intelektualno i humanističko“ delo koje jednim svojim aspektom na svetskoj sceni zastupa i njihov politički interes, proistekao iz dubinskog kontinuiteta sa Miloševićevom politikom. To je uostalom potvrdio i ministar kulture Vladan Vukosavljeveć koji je u društvu sa Emirom Kusturicom nedavno odneo Handkeu na poklon ćiriličnu rakiju od šljive, kao meru srpskog identiteta.

Ni intelektualna scena u Srbiji nije ostala skrštenih ruku, već je u susret Handkeovoj nagradi priredila pravi kulturni spektakl na kanalima RTS-a, u režiji Vladimira Kecmanovića i Muharema Bazdulja, ali sa mnogo manje intelektualnosti nego što su je pokazali predsednik i njegovi ministri. Tako su se u pompezno najavljivanoj emisiji sreli Goran Gocić i Ljubiša Ristić, iznevši nečuvenu apologiju Miloševićeve politike preko odbrane Handkeove „estetike“. Gocić je to potom pedantno elaborirao u Politici, poredeći ovog pisca sa Bajronom, Hemingvejem, Sartrom i Savonarolom, želeći zapravo da pokaže kako je Handkeovo opredeljivanje za Miloševićevu opciju u jugoslovenskom ratu bila demonstracija intelektualnog integriteta.

Ubrzo se oglasila i „grupa srpskih intelektualaca koja je uputila apel Nobelovom komitetu, domaćoj i inostranoj javnosti“, osudivši „političku kampanju protiv književne odluke, a posebno protiv neknjiževnih javnih stavova austrijskog pisca“. Zapravo, ova grupa javnih delatnika je plasirala svoj proglas zasnovan na negaciji genocida u Srebrenici, koji strukturno i idejno podseća na diskurs Srđe Trifkovića, inače jednog od potpisnika ovog apela. U kontekstu sa čestitkama i združenim delovanjem medijskih radnika, ovaj proglas je samo dovršio neiskazanu misao Vučića i Vulina, odnosno razlog zbog čega im je važan ovaj pisac, ali ne njegov književni opus, već ono što on na svetskoj sceni simbolizuje, a što se konstituiše upravo diskursom koji kod austrijskog pisca kritikuje ono što domaća javnost u Srbiji brani po svaku cenu. A to je Handke kao Miloševićeva sablast. Kada bi ta dimenzija nestala, istog časa bi se ugasilo i interesovanje za njega u beogradskim političkim i intelektualnim krugovima, ukinuli bi mu status počasnog građanina Beograda i pocepali onaj pasoš SRJ, jer takav, nikakav, tek neki autor Golmanovog straha od penala ili pisac scenarija za Nebo nad Berlinom ovde gotovo nikome nije ni potreban. Te stoga nije pitanje da li je Handke trebalo da dobije Nobela za svoja književna dela, već da li je kao Miloševićeva sablast mogao da ponese to odličije. Njegovi kritičari i branitelji uglavnom su usmereni na tu dimenziju, dok se Nobelov komitet pravi kao da nikada za nju nije ni čuo. No jedno je sigurno, pisac koji se u jednom trenutku svog života stavio na stranu progonitelja, makar to bilo iz puke radoznalosti prema periferiji ili zarad ruženja svoje publike, nikada ne sme biti nagrađen, makar mu ta kolajna bila dodeljena samo za poeziju za decu.

Peščanik.net, 11.12.2019.

HANDKE

The following two tabs change content below.
Saša Ilić, rođen 1972. u Jagodini, diplomirao na Filološkom fakultetu u Beogradu. Objavio 3 knjige priča: Predosećanje građanskog rata (2000), Dušanovac. Pošta (2015), Lov na ježeve (2015) i 3 romana: Berlinsko okno (2005), Pad Kolumbije (2010) i Pas i kontrabas (2019) za koji je dobio NIN-ovu nagradu. Jedan je od pokretača i urednik književnog podlistka Beton u dnevnom listu Danas od osnivanja 2006. do oktobra 2013. U decembru iste godine osnovao je sa Alidom Bremer list Beton International, koji periodično izlazi na nemačkom jeziku kao podlistak Tageszeitunga i Frankfurtera Rundschaua. Jedan je od urednika Međunarodnog književnog festivala POLIP u Prištini. Njegova proza dostupna je u prevodu na albanski, francuski, makedonski i nemački jezik.

Latest posts by Saša Ilić (see all)