Foto: Predrag Trokicić
Foto: Predrag Trokicić

Svako razuman, verujem, uradio bi isto što i košarkaš Nikola Mirotić – spakovao bi kofere i pobegao odavde glavom bez obzira. I što više garancija dobija za bezbednost, sve bi brže bežao. Sve to ako je zaista tačno ono što stoji u izjavi košarkaškog kluba Partizan: sam Vučić je, kaže se u izjavi, Mirotiću jamčio da mu život u Beogradu neće biti u opasnosti ako potpiše i igra za ovaj klub. Mislim, razmislite i sami, gde na svetu predsednik države jamči bilo kome da neće biti upucan, na primer. Dobro, ima takvih država i predsednika, ili ih je barem bilo, samo što one svakako nisu bile pristojne, pa je i to razlog da se iz njih ode, ako se može.

U jednom komentaru kaže se da Mirotiću svakako nije prvi put da mu stižu navijačke pretnje, zbog kojih je, sam Mirotić je to rekao, ovaj put odlučio da ne igra u Partizanu, iako je sve već bilo dogovoreno, i ne zadržava se više u Beogradu i Srbiji. Komentator daje primer: kada je Mirotić prelazio iz madridskog Reala u Barselonu, bio je zasut pogrdama i pretnjama navijača iz Madrida. Ali, komentator se nije dosetio da proveri da li je i tada Mirotiću sigurnost u Barseloni garantovao ondašnji predsednik Španije, ko god da je to bio u tom trenutku. U tome je stvar, da se Vučić nije umešao, možda bi Mirotić i ostao. Ovako izgleda, kako to stoji i u španskoj štampi, da je Vučić oterao Mirotića.

Hoću da kažem, za razliku od Srbije, Španiju tada a ni danas ne vodi navijač. I pošto je to tako, onda garancije ne daje, recimo, predsednik vlade Španije ili kralj lično, nego onaj u administraciji te države čiji je to posao. Ili ih ne daje uopšte, pošto se podrazumeva da se čuvaju životi žitelja zemlje. Da je neko onomad u Španiji, kao danas u Srbiji, javno ponudio garancije Mirotiću, verujem da bi on tada hitno napustio i Barselonu. Jer, u tome je stvar, u zemlji u kojoj institucije funkcionišu, nisu potrebne posebne garancije ni za koga, a pogotovo ne za sportiste. Ozbiljne zemlje se ne boje navijača a njihovi predsednici se ne hvale posebnim navijačkim vezama i poreklom, kao što to ovde radi Vučić.

Sve je Mirotiću bilo jasno čim je čuo da se i Vučić zainteresovao za njegovu bezbednost. Pametnom čoveku dosta, spakovao se i otišao, to jest javno izgovorio da nema ništa od igranja za Partizan. Partizanovo saopštenje i neukusno dodvoravanje Vučiću (pod uslovom da zapravo nije reč o čistom strahu od Vučića) moglo je samo da ga dodatno uveri da je doneo najispravniju moguću odluku. Da dobro čita prilike u Srbiji Mirotić je pak pokazao i tako što je u svojoj izjavi posebno naglasio da mu pretnje nisu stizale od navijača Zvezde, pa dakle ni od Vučića. Kao da je rekao – evo, odlazim, ostavite me sad konačno na miru.

Ima još jedan zanimljiv aspekt u čitavoj ovoj političkoj priči (jeste, priča je politička i nimalo sportska): Mirotić je izričito rekao da neće ostati u Partizanu i Beogradu jer su pretili njemu i njegovoj porodici. Na to dobija odgovor i od Partizana i od ovdašnjih medija – šta si se uplašio, pa sam Vučić ti je nudio zaštitu (jeste, niko nije ni pomislio da kaže da nije normalno da Vučić ikoga u Srbiji štiti, izuzev onomad Radoičića, al to je neka druga priča). A ko ćuti? Tačno – policija. Možda ja to samo zamišljam, ali zar nije normalno da ako neko javno kaže da mu je sigurnost u ovoj zemlji ugrožena, policija uzme podatke, proveri pretnje i utvrdi ko ih je i odakle poslao.

E sad, Mirotić zna, kao što i mi znamo, da ovde policija ima zadatak du čuva jednu i samo jednu osobu. Ali od čega, to već nije tako jasno. Kojom se brzinom zataškavaju sudski procesi i sklanjaju dokazi, izgleda po svemu da na stvari nije pretnja po život te osobe nego zaštita od polaganja računa. Mirotića za to ne mora biti briga, ali je dovoljno da je primetio da je policija ostala upadljivo nema na njegove izjave o pretnjama koje je dobio. I da ponovimo, umesto policije, u vezi s pretnjama oglasio se zaštitnički sam Vučić. Mirotić je sabrao dva i dva, spakovao se i otišao. Ako neko sad misli da ja insuiniram da mu je Vučić pretio, grdno se vara. Hoću samo da kažem da niko normalan ne bi hteo da živi u zemlji u kojoj samo predsednik može da ga zaštiti od pretnji.

Peščanik.net, 25.07.2023.


The following two tabs change content below.
Dejan Ilić (1965, Zemun), urednik izdavačke kuće FABRIKA KNJIGA i časopisa REČ. Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu, magistrirao na Programu za studije roda i kulture na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti i doktorirao na istom univerzitetu na Odseku za rodne studije. Objavio je zbirke eseja „Osam i po ogleda iz razumevanja“ (2008), „Tranziciona pravda i tumačenje književnosti: srpski primer“ (2011), „Škola za 'petparačke' priče: predlozi za drugačiji kurikulum“ (2016), „Dva lica patriotizma“ (2016), „Fantastična škola. Novi prilozi za drugačiji kurikulum: SF, horror, fantastika“ (2020) i „Srbija u kontinuitetu“ (2020).

Latest posts by Dejan Ilić (see all)