Dosta će biti da se uputi pogled u naše dvorište i vidjeti na što se svela nekoć slavna jugoslavenska diplomacija koja je izmislila Nesvrstane i koju su gradili Vladimir Velebit, Koča Popović, Raif Dizdarević i Budimir Lončar
Kad čovjek vidi na kakvu su vrstu realitija spali hrvatsko-srpski odnosi, a posebno kad vidi koje figure sudjeluju u tom šouu za rast broja klikova, odnosno tko su glavni akteri međudržavnih prepucavanja, tek onda može shvatiti koliko su se srozali politički i javni život, kao i ova društva u cjelini.
Jer, na stranu sve opravdane primjedbe na socijalističko razdoblje i nedostatak političkih sloboda, pa čak i na dosadni birokratski jezik umirućega samoupravnog marksizma, kad sve to skupa stavimo u kontekst Gordana Grlića Radmana, hrvatskog ministra vanjskih poslova, Aleksandra Vulina, Vučićevog all round playera za sve šta je potrebno, Ivice Dačića, čovjeka koji je naslijedio Miloševića na čelu SPS-a, samog Vučića ili odlazeće premijerke Srbije Ane Brnabić, socijalistički funkcioneri sada izgledaju i zvuče u odnosu na njih kao svjetski znanstvenici i državnici.
Posljedica je to činjenice da se ovdašnja društva već tri i po desetljeća tako temeljito urušavaju, dok su ozbiljni mediji i ljudi potisnuti u getoizirane oaze, nakon čega smo dobili razinu rasprava iz lokalne birtije i dobacivanja s navijačkih tribina od ljudi koji vode države.
To je prvi i ključni dojam još jedne diplomatske krize između Hrvatske i Srbije, potaknute izjavom Grlića Radmana o tome kako je Vučić trabant Rusije, nakon čega je uslijedila kanonada o Hrvatskoj kao vječnoj slugi nacista i okupatora, kao suštinski ustaškoj državi, sve uz prosvjedne diplomatske note. Ukratko, za razumijevanje činjenice koliko je svijet otišao kvragu u posljednje vrijeme, nije nužno pratiti agresiju Rusije na Ukrajinu sa svim posljedicama po suvremeni svijet i diplomaciju ili teroriziranje Gaze od Izraela. Dosta će biti da se uputi pogled u naše dvorište i vidjeti na što se svela nekoć slavna jugoslavenska diplomacija koja je izmislila Nesvrstane i koju su gradili Vladimir Velebit, Koča Popović, Raif Dizdarević i Budimir Lončar.
Na Gordana Grlića Radmana, čovjeka koji svake godine u Stocu postavi vijenac ubijenima nakon 1945, dok šuti o zločinima u tom istom gradu u organizaciji vlastite stranke i ideologije od prije nepunih trideset godina, te na Ivicu Dačića, velikog pravednika i antifašistu koji je čitav rat i devedesete proveo kao glasnogovornik Miloševićeve partije.
Razlozi zbog kojih su se odnosi između Hrvatske i Srbije toliko unazadili i vratili na razdoblje prije prvog poslijeratnog zatopljenja nakon 2000. godine su na ovom slučaju savršeno vidljivi. S jedne strane, to je tako jer državna politika radi sve da tako i bude, a s druge, zato što se nije dogodilo ni s od suočavanja s prošlošću i sa zločinačkim projektima iz devedesetih godina.
Odgojene su tako generacije mladih ljudi koje ne znaju za drugo osim da kroz neprijateljske naočale gledaju one na drugoj strani granice i koliko god turistički odlasci u Beograd s jedne i na dalmatinsku i istarsku obalu s druge strane proizvodili pozitivne efekte, koliko god filmovi, serije i muzičari pomagali graditi nove mostove, a na koncu ili čak na prvom mjestu, koliko god da su stara prijateljstva i obiteljske veze suštinski preživjeli lom iz devedesetih te, poput trgovine, nastavili povezivati ove države i narode, to jednostavno ne može biti dovoljno pored ovakvih politika i čelnih ljudi država.
Gdje je u svemu tome Bosna i Hercegovina? S jedne strane, na mjestu točno između te dvije vatre, koje se onda logično prelijevaju u nju, a s druge strane, i u ulozi ishodišta glavnih likova, Grlića Radmana iz duvanjskog kraja i Vučića iz bugojanskog.
Da smo onog mitskog malog čovjeka kad mu se rat sručio na glavu početkom devedesetih pitali o tome kako zamišlja poslijeratnu stvarnost, vjerujem da bi pomislio na sve osim na ovo u čemu živimo, a to su beskonačna neprovarena prošlost, pad svih standarda i suštinski nedostatak srama u javnom prostoru.
Oslobođenje, 01.03.2024.
Peščanik.net, 05.03.2024.
