Prilagođena verzija intervjua koji sam dao francuskom portalu „Atlantico“.
Nakon što je porazio Kamalu Harris, Donald Trump se sprema za povratak u Belu kuću. Izjavili ste posle izbora da su zapadne elite bile zbunjene takvim ishodom jednako kao komunističke elite istočne Evrope kada se pojavio Gorbačov i počeo da sprovodi reforme koje će dovesti do raspada Sovjetskog Saveza. Zašto mislite da su njih dvojica uporedivi?
Hteo sam da kažem, kao što ste i sami primetili, da su elite u Istočnoj Evropi prema Gorbačovu osećale nešto slično onome što elite u Evropi danas osećaju prema Trumpu. I Gorbačov i Trump su uveli potpuno disonantne tonove u ono što se u prethodnim decenijama smatralo uobičajenim i prihvatljivim u istočnoevropskim zemljama satelitima, odnosno zapadnim savezničkim zemljama. Istočnoevropske elite su bile naviknute da iz Moskve stižu signali kojima se ističe „neuništivo“ jedinstvo socijalističkog bloka i potvrđuje da socijalistički blok, kao politički najnapredniji deo sveta, niže uspehe jedan za drugim. Što ne znači da je to bila istina.
To samo znači da su iz Moskve dolazile takve poruke, što su istočne elite i očekivale. Po potrebi su mogle da se donekle prilagode, u zavisnosti od tipa rukovodstva u SSSR-u. Svakako niko od njih nije očekivao da se pojavi generalni sekretar Komunističke partije koji će se distancirati od svega što je njegova partija činila unutar i van Sovjetskog Saveza i čak objaviti da opstanak socijalističkog bloka sada zavisi isključivo od volje zemalja članica. Gorbačov se proslavio izjavom da istočnoevropske zemlje treba da pođu „svojim putem“, citirajući stihove iz pesme Frenka Sinatre.
Isto tako, (zapadno)evropske elite su posle 1945. navikle na određenu vrstu poruka iz Vašingtona; te poruke su mogle varirati od predsednika do predsednika, ali u njima se podrazumevalo da su Sjedinjene Države i Evropa (nekada samo zapadna Evropa, a poslednjih 30 godina i istočna) liberalne demokratije ujedinjene političkim vrednostima i ekonomskim i vojnim ciljevima. Trump je doveo u pitanje dva elementa te poruke.
Prvo, njegova posvećenost liberalnoj demokratiji je upitna, pa nije sasvim jasno ni koliko ga je uopšte briga jesu li zemlje koje čine deo zapadnog političkog saveza liberalne demokratije ili nisu. Zatim, u svom prvom mandatu, što bi mogao učiniti i u drugom, doveo je u pitanje smisao NATO saveza kao zajedničkog odbrambenog bloka. On ga zapravo vidi kao opterećenje za Sjedinjene Države koje snose najveći deo troškova za odbranu. Nema sumnje da to izaziva nelagodnost kod zapadnih vladajućih krugova. To je sličnost koju sam imao na umu.
Što se tiče evropskih elita, koji aspekti njihovog ponašanja su posledica slepila ili fatalizma? Treba li verovati da ne vide šta se događa zato što odvraćaju pogled ili jednostavno nisu u stanju da se promene?
Mislim da je stav zapadnih elita u prvom Trumpovom mandatu bio (kao što će verovatno biti i u drugom) da Trumpa treba tretirati kao vrstu prirodne nepogode i nadati se da će ona uskoro proći. Ne mogu mu se suprotstaviti, jer je moć Sjedinjenih Država ogromna. Posebno to ne mogu sada kada je Evropi očajnički potrebna podrška SAD zbog ratova u Ukrajini i Palestini. Dakle, nema sumnje da će morati da stanu uz Trumpa, makar na rečima. Kao što sam rekao, verovatno se osećaju nesigurno i iscrpljeno. Kao da su zatvoreni u kavez s tigrom, a cilj igre je da prežive dok tigar ne ode iz kaveza (i nadaju se da ih pre toga neće pojesti).
Ne verujem da će se elite u Evropi promeniti, jer ne misle da ima potrebe da se bilo šta menja. Događaje u Sjedinjenim Državama vide kao privremenu aberaciju, tipično američku, i očekuju da se za četiri godine sve vrati u normalno stanje. Međutim, moguće je da će se desničarski i populistički lideri čiji su pogledi na svet mnogo bliži Trumpovom, sada osetiti ohrabrenim i pokušati da osvoje vlast i zamene (po njihovom mišljenju) nesposobne liberalne elite.
U analizi ste izjednačili Donalda Trumpa i Gorbačova (iako, po vašem mišljenju, to ne znači da su Sjedinjene Države u kolapsu) i uporedili evropske zemlje sa zemljama satelitima koje su bile nezadovoljne promenom usmerenja „majčinske“ sile, ali joj se nisu mogle usprotiviti. Da li mislite da su evropske elite u ovom sukobu već izgubile ili se još možemo nadati da ćemo videti njihovu reakciju? Treba li očekivati veliki preporod ili im se sprema poraz kakav je zadesio sovjetske elite istočnoevropskih zemalja?
Kao što sam rekao, mislim da evropske elite vide Donalda Trumpa kao prirodnu katastrofu, kao zemljotres. Veruju da im nije preostalo ništa osim da se nadaju da će uspeti da prežive. Svakako mu se ne mogu direktno suprotstaviti. Zato će morati pažljivo da „plešu“ oko njega i pokušaju da ga pridobiju kombinacijom promovisanja zajedničkih interesa i ličnog laskanja. Njihov najveći problem je to što su se sada na vidiku pojavile neke druge elite koje su mnogo bliže Trumpu. Mislim na desničarske stranke u Nemačkoj, Austriji, Španiji, Francuskoj, Holandiji, Švedskoj.
Te stranke dele s Trumpom protivljenje migraciji, a nisu im strane ni ideje o protekcionističkim ekonomskim politikama. Naravno, ovo poslednje može biti dvosekli mač, jer bi evropski protekcionizam pogodio i američke kompanije. Ali sada imaju priliku da biračima izlože svoju agendu uz mnogo manje uzdržavanja nego dosad, jer imaju ideološkog saveznika u Vašingtonu. (Baš kao što su antikomunističke elite u istočnoevropskim zemljama iznenada dobile saveznika u Moskvi.)
Tokom Hladnog rata Evropa je bila potrebna Sjedinjenim Državama koje su se trudile da osiguraju da se Evropa ne prikloni Rusiji; zato je sproveden Marshallov plan. Dok se zahuktava novi hladni rat, ovog puta s Kinom, treba li verovati da Sjedinjene Države i dalje imaju interesa za održavanje stabilnosti i prosperiteta u regionu Evrope?
Sukob sa Sovjetskim Savezom razlikuje se od sukoba s Kinom. Ne samo da je Sovjetski Savez bio geografski mnogo bliži Evropi i imao je vojsku koja je do 50-ih ili čak 60-ih godina mogla zauzeti delove Evrope, nego je SSSR imao i saveznike u političkim strankama i sindikatima na zapadu koji su bili ideološki povezani s njim. Ništa od toga nije slučaj s Kinom. Prvo, Kina je daleko i sigurno ne planira da vojno osvaja Evropu. Drugo, Kina ne poseduje ni meku moć ni ideološku privlačnost Sovjetskog Saveza. Dakle, kineska pretnja Evropi, po mom uverenju, jednostavno ne postoji.
Ali sukob Kine i Sjedinjenih Država je sasvim izvestan, jer se na tom nivou postavlja pitanje ko treba da bude svetski hegemon. Sjedinjene Države imaju dosta razloga da velike i bogate zemlje poput zemalja Evropske unije zadrže uz sebe. Ne mislim da će SAD napustiti Evropu. Evropa je previše važna za Sjedinjene Države. Naravno, to se ne tiče direktno pitanja Trumpovog mandata, već se odnosi na šira pitanja o strateškom značaju Evrope za Sjedinjene Države.
Stručnjak ste za uticaj globalizacije na nejednakost i vaš rad u toj oblasti je međunarodno priznat. Izgleda da je to pitanje imalo važnu ulogu, kako u samim Sjedinjenim Državama, tako i u drugim zemljama zapadne demokratije. Kakva je današnja situacija u tom pogledu?
Da, slažem se da je to pitanje imalo važnu ulogu, kako na polju geopolitike tako i u unutrašnjim političkim zbivanjima u mnogim zemljama. U knjizi na kojoj radim izlažem taj argument. To nije ništa novo, ali pokušaću da problem prikažem na jedinstven i koherentan način. Uspon Kine, i čitave Azije, pomera težište ekonomske aktivnosti s Atlantika na Pacifik. Otuda su prihodi u Aziji u odnosu na Evropu dostigli nivo na kom nisu bili već 300 godina. Razlike između Evrope i Kine, i Azije uopšte, u to vreme bile su mnogo manje nego kasnije, kada je zahvaljujući industrijskoj revoluciji Evropa postala mnogo prosperitetnija i vojno jača. Kina se sada pojavila kao snažan konkurent Sjedinjenim Državama, i ekonomski i vojno. Dakle, to je geopolitički efekat uspona Kine, posebno u odnosu na ulogu SAD kao globalnog hegemona.
Ali uspon Kine je proizveo još jedan važan ekonomski efekat. To je uticaj rasta u Kini i Aziji na relativnu poziciju zapadne srednje klase. Činjenica je da zapadna srednja klasa, mada i dalje mnogo bogatija od srednje klase u Kini, nije beležila rast uporediv sa stopama rasta u Kini i da su neki njeni delovi izgubili pozicije koje su imali u globalnoj distribuciji dohotka. U početku to nije naročito uočljivo, ali vremenom, ako ljudi koji čine važan deo francuske srednje klase padnu sa 70. na 50. percentil globalne distribucije, oni više neće moći da priušte sebi neke od roba i usluga čije cene određuje globalno tržište.
Dakle, relativni pad Evrope će se manifestovati i na jednom veoma ličnom planu. Želim da naglasim da je geopolitički izazov Kine uperen pre svega prema Sjedinjenim Državama, ali će ekonomski efekti njenog izazova biti mnogo širi. Druge gusto naseljene azijske zemlje, poput Indije, Vijetnama, Indonezije itd., takođe ubrzano rastu. Daću vam primer: pre samo 40 godina, Velika Britanija i Indija su imale isti (ukupni) BDP. Danas je BDP Indije četiri puta veći. Isto važi za Indoneziju i Holandiju: od istog ukupnog BDP-a pre 40 godina stigli smo do četiri puta većeg BDP-a danas. Dakle, to je jedna od ovih važnih promena u relativnoj ekonomskoj snazi Azije i Evrope.
Global inequality and more 3.0, 03.12.2024.
Preveo Đorđe Tomić
Peščanik.net, 19.12.2024.
TRAMPOZOIK