Foto: Predrag Trokicić
Foto: Predrag Trokicić

Dođu tako neki dani u kojima čovjek pomisli kako i ona jedina stvar koju nije mogao negirati ovdašnjim političkim liderima, ona da je barem riječ o prilično racionalnim i inteligentnim ljudima koji bez tih osobina ne bi mogli ni znati kako steći svu tu silnu podršku ljudi, a ni kako se održavati na vlasti godinama, postaje upitna.

Takve dane upravo živimo nakon premoćne pobjede Donalda Trumpa na američkim predsjedničkim izborima, poslije koje se niska jugoslavenskih političkih lidera, svojom javnom adoracijom i porukama koje su slali tom čovjeku, počela ponašati kao prosječan američki glasač koji je iz očaja glasao za nešto novo i radikalno drugačije.

Istina je i to da ne treba otpisati mogućnost da sve te javne čestitke i poruke oni sami doživljavaju jednako neozbiljno, kakvima ih zapravo i treba doživljavati i da su upućene isključivo kao poruka vlastitim biračima i za domaće potrebe, ali nisam siguran koliko bi ta teorija držala vodu kad bismo uspjeli saznati što oni stvarno misle i očekuju.

Svakako, ono što je javnosti vidljivo jeste to da Donald Trump ovih dana funkcionira kao automat za ispunjavanje želja ili kao imaginarni Bog, kojem se jednako mole i obraćaju deklasirani američki građani i naši populisti svih fela, očekujući valjda čudo i ispunjavanje svih vlastitih želja. Pa dok to i može biti razumljivo kad dolazi od strane ovih prvih, ostaje totalni misterij kako je moguće da i ovi drugospomenuti zanemaruju čak i vlastito iskustvo populističkog osvajanja vlasti, iskreno vjerujući u to da su čuda moguća i da automat za ispunjavanje želja u politici i u životu postoji.

Počelo je s Miloradom Dodikom, koji je ipak nadmašio svih, izvodeći performans s bejzbolskom kapom iz Trumpove kampanje te projiciranjem njegove fotografije uz čestitke i američke zastave na zgradi entitetske vlade, uz nadrealnu poruku: „Donaldu Trampu upućujem srdačne čestitke na pobjedi i nadam se da će njegov novi mandat donijeti osvježenu viziju odnosa Sjedinjenih Država prema svijetu i BiH. Ovo je prilika da Amerika pokaže da poštuje različitosti i da svoju snagu usmjeri ka saradnji i stabilnosti, uvažavajući prava i potrebe svakog naroda. Za Republiku Srpsku i mene lično, Trampova pobjeda simbolizuje povratak vrijednostima koje cijenimo – porodicu, slobodu izbora i pravo na očuvanje vlastitih tradicija. U svijetu koji se mijenja i u kojem se od pojedinaca i država često traži da zaborave svoje korijene, vidim u Trampovom liderstvu mogućnost za drugačiji, pravičniji pristup, koji neće nametati ideje koje sami Amerikanci ne podržavaju u svojim domovima. Upravo je to put ka održivom miru i napredovanju – da svaka zajednica ima slobodu i pravo da se razvija u skladu sa svojim vrijednostima i tradicijom. Radujem se danu kada će odnosi Republike Srpske i SAD biti zasnovani na iskrenom poštovanju i zajedničkim ciljevima.“ Pojednostavljeno govoreći, Milorad Dodik je šire elaborirao ono što je Informer kratko i jasno izložio na vlastitom billboardu: „Trampe Srbine“, na kojem nije bilo potrebe da se upisuje i onaj nastavak tog slogana, „Srbija je uz tebe“, kad je već svakome jasno da u njemu vide novoga Slobodana Miloševića koji će sad sve preko noći riješiti. S te strane je sam Vučić ispao još najracionalniji i najodmjereniji, zadržavajući se u granicama diplomatskog govora.

Ali zato se u Bosni i Hercegovini ukazao mag populizma iz federalnog dijela države, Željko Komšić, koji nije želio zaostati za Dodikom niti milimetra. On je poslao sljedeću poruku: „Poštovani predsjedniče, čestitam Vam na izbornoj pobjedi i na novom izboru za predsjednika Sjedinjenih Američkih Država. Festival demokratije kojem smo svjedočili još jednom je skrenuo pažnju svijeta na veličinu američke nacije. Uvjeren sam da će Vaše novo rukovođenje Bijelom kućom biti na tragu obnove odličnih odnosa između Sjedinjenih Američkih Država i Bosne i Hercegovine, iz Vašeg prošlog mandata. To je prilika ne samo za jačanje političke nego i ekonomske saradnje između dvije države. Multietnička i multirasna koalicija koja je u Sjedinjenim Američkim Državama ostvarila pobjedu novi je podstrek u borbi za građansku državu Bosnu i Hercegovinu, te još jedan dokaz da je jednakost glasa svakog građanina naš zajednički princip u borbi za jednakopravnost svih građana.“ Komšiću se ipak mora priznati da je nadmašio Dodika, koji barem nije pokušavao prikazati Trumpa onim što on nije, za razliku od Komšića koji u njemu i njegovom ideološkom konceptu samo što nije pronašao Titovu ideju bratstva i jedinstva svih naših naroda i narodnosti.

Prije nego se vratimo u Bosnu i Hercegovinu, valja nam sekund otići do Hrvatske i predsjedničkog kandidata HDZ-a, odnosno do Dragana Primorca, glavnog konkurenta Zorana Milanovića. On je, nakon što je odao dužno priznanje samom Trumpu, ali i Elonu Musku, ne skrivajući fascinaciju kampanjom, njenim ishodom i povratkom tzv. tradicionalnih vrijednosti, zaključio kako „osobno imam sjajne odnose s Trumpovim timom tako da ćemo suradnju između SAD-a i Hrvatske dodatno intenzivirati u svim područjima od strateškog interesa za naše države“.

I evo nas na koncu do najboljeg partijskog đaka Dragana Čovića, koji je iskustvo školskih pisama drugu Titu, skoro pa doslovno iskopirao u poslanici koju je uputio Trumpu. Budući da je predugo ovdje navoditi čitavo otvoreno pismo koje doista slijedi formu rođendanskih čestitki Titu, ostavit ću samo posljednji dio: „Poštovani predsjedniče, Upravo je politika Sjedinjenih Američkih Država, kroz Washingtonski i Daytonski sporazum, imala ključnu ulogu u zaustavljanju rata i uspostavi stabilnosti i mira u Bosni i Hercegovini. Na tome Vam, i danas, iskazujemo svoju zahvalu. U osiguravanju trajne stabilnosti jugoistoka Europe, dozvolite uputiti zamolbu da zajednički zaštitimo temeljne vrijednosti koje proizlaze iz ovih sporazuma, a osobito mir, stabilnost i delikatno definiran mehanizam dijeljenja moći u kojemu sva tri konstitutivna naroda polažu ustavno pravo na legitimno političko predstavljanje, pravo koje se već dugi niz godina nepravedno uskraćuje samo hrvatskom narodu. Zabrinuti sve češćim napadima na naš narod i na ustavni poredak naše domovine Bosne i Hercegovine, u kojoj Hrvati predvode europske vrijednosti i put prema Europskoj uniji i NATO-u, apeliramo na poštivanje odredbi ova dva sporazuma koji uspijevaju opstati i čuvati mir usprkos brojnim izazovima kroz posljednja tri desetljeća. Hrvatski dužnosnici u Bosni i Hercegovini, djelujući kroz institucije vlasti i okupljeni u Hrvatski narodni sabor Bosne i Hercegovine kao krovnu političku organizaciju i izraz političke volje hrvatskoga naroda, jesu i ostaju trajno posvećeni politikama dijaloga, mira, suradnje i napretka. Naš je cilj europska Bosna i Hercegovina, punopravna članica Europske unije i NATO-a, ekonomski razvijena, stabilna i sigurna država u kojoj se neupitno poštuje ustavni poredak i u kojoj suživot i jednaka prava njezina tri naroda više nikada neće biti dovođena u pitanje. U želji da Vas i u ovom predsjedničkom mandatu prati obilje zdravlja, snage i uspjeha, primite, dragi predsjedniče Trump, moje najsrdačnije pozdrave.“

Dakle, kad sve rezimiramo, ako je vjerovati ovoj četvorici, Donald Trump trenutačno ne radi ništa drugo, osim što razmišlja kako će riješiti unutrašnje uređenje Bosne i Hercegovine te unaprijediti odnose s Hrvatskom jer Primorac ima lični link do njega.

Nije ovo, doduše ništa novo, ovakvih likova uostalom ima u izobilju u svakoj balkanskoj kafani i pred samoposlugama, ali da su vodeći ljudi neke zemlje, to stvarno nije čest slučaj.

Peščanik.net, 08.11.2024.

TRAMPOZOIK

The following two tabs change content below.
Dragan Markovina (Mostar, 1981) je istoričar, publicista i pisac. Od 2004. do 2014. godine radio je na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Splitu, i u tom periodu stekao titulu doktora istorijskih nauka. Redovni je kolumnista portala Telegram, sarajevskog Oslobođenja, portala Peščanik i portala Velike priče te autor emisije „U kontru sa Draganom Markovinom“ na sarajevskom O kanalu. Utemeljitelj je ljetnje škole „Korčula after Party“. Autor je knjiga Između crvenog i crnog. Split i Mostar u kulturi sjećanja (2014), Tišina poraženog grada. Eseji, priče, kolumne (2015), Povijest poraženih (2015), Jugoslavenstvo poslije svega (2015), Doba kontrarevolucije (2017), Usamljena djeca juga (2018) Jugoslavija u Hrvatskoj (1918-2018): od euforije do tabua (2018), Libanon na Neretvi. Kultura sjećanja, kultura zaborava (2019), Neum, Casablanka (2021), Povijest, politika, popularna kultura (2022), Partizani prohodu (2022), 14 februar 1945 (2023), Programirani zaborav. Podijeljeni gradovi i neželjena sjećanja (2024), Maršal na Poljudu (2024).

Latest posts by Dragan Markovina (see all)