pasulj
Foto: Miodrag Ćakić

Tviteraj je osobeni svet, sačinjen od privida i otpadaka. Društvena mreža za ubrzani gubitak pismenosti i orijentacije u nepostojećem prostoru. Tvit nastaje kao ideja o poruci, bez smislenog razloga i razumnog cilja. Nikada se ne briše, ali nestaje istog trena kad se pojavi.

Mreže su konačno ugasile iskonsku neodoljivost predanja koja podstiču mitska sećanja iz prošlosti i prostiru se polako, u skladu sa vremenom koje ima svoj jedinstveni, nepotkupljivi ritam nagomilanog pamćenja i pripovedanja.

Tvit čini svet manjim, bržim, nervoznijim, bezobzirnijim, kraćim i siromašnijim, pomaže pri žurbi u šareno ništavilo. Nastao je kao potreba da se život sažme u ramove oskudnog opštenja na najnižoj komunikacijskoj ravni.

Pojavila se sasvim nova socijalna funkcija badavadžija na mrežama, određena priglupom sintagmom koja je uz to i neobjašnjiva. To je posao tviteraša, ili uticajnog tviteraša, virtualna titula za posebnu vrstu polupismenih trudbenika kojima je sastavljanje kratkih, ali suvišnih paškvila postalo prvo i poslednje ispisano delo.

Neka mi na ovom neizbežnom uopštavanju oproste retki izuzeci, sposobni da ne inficiraju javni prostor.

Tviteraš je tamo, zato što je uveren da ima nešto važno da saopšti. Znam neke koji to umeju.

Jedan uticajni tviteraš sedeo je u nedelju uveče između Šešelja i Čanka, u Tvit hitu televizije Pink.

Postavljen je tamo kao podgojena tampon zona između dva debela orijaša, koji su poneli sa sobom svoje biografije: jedan zločinačku, obojica siledžijsku i psovačku. Izgledalo je kako žele da se pobiju, ali to je bila samo kečerska opsena, govor obogaćen stočnim fondom i fekalnom ornamentikom. A bez toga nema hit šita.

Vojvoda je ponovo u najboljoj formi, i u samom srcu tame, na zadovoljstvo Vladaoca.

I on je uticajni tviteraš, koji ne bira prostački govor kao odliku, to je jedino čime raspolaže. I dalje traga za živim i mrtvim izdajnicima. Idealan maneken Tvit hita, telesina koja je oduvek bila estetski izlog režima.

Kad te zločinac proglasi za izdajnika, to je jedino zbog toga što nisi na strani zločina.

&

Sa neskrivenim gađenjem je Srđan Milošević odlično obrazložio pojavnu strukturu ministra Đorđevića i njegove nastrane utopije, kao simptom galopirajuće socijalne metastaze.

Ministarske agitpropovske ekspresije o bogatom životu u raspadnutoj zemlji jesu bestidni eksperiment, opit nad davno zarobljenim građanskim umom.

Koliko sam uspeo da vidim, ili možda nisam uspeo, opasna ministrova budalaština – osim Srđanove analize – ostala je bez odjeka. Najmanje dva razloga omogućuju takvu suicidnu inertnost: ili većina zna da je ministar obični bilmez čije lupetanje ne zaslužuje javni obzir; ili većina misli da nam je zaista dobro, a čak i ako još nije, samo što nije.

U prvom slučaju, dakle ako postoji saglasnost da ovde najvažnije poslove obavljaju bitange i besprizorna fukara, onda živimo u skladu sa svojim navikama. Sve je manje nade da može biti drugačije, naša agonija je utešna jer su svuda oko nas agensi bez kojih se ne može, i oni će nas ubiti postepeno i bezbolno. Ostaje nam da zavolimo Đorđevića kao nosača fantastičnih besmislica i bezočnih obmana. Istina bi mogla da nas ubije na mestu.

Ako je ovde već ovladao idilični boljševizam, pa većina bez otpora ukazuje krotko poverenje glasniku da nam je bolje nego onima tamo gde navodno težimo, onda živimo u sistemu oksimoronu, koji bi mogao da bude definisan kao ekstremno desni staljinizam.

A to znači da mi ne idemo nigde, a sledi informativna i fizička samoizolacija Zlatnog doba bez uvida u bilo šta drugačije.

U ovom ambijentu socijalnog umiranja i krotkog savijanja ponosne šije buntovnog naroda, dovoljan je i moguć samo još jedan korak: ukidanje, gušenje ili nasilna kupovina N1 i nekoliko preostalih nezavisnih medija: Peščanika, NIN-a, Danasa i Vremena.

Tada će Đorđević i stvorovi njemu nalik, moći da govore i čine šta god požele. I to će biti istina bez sumnje, poricanja i otpora.

&

Mediji su objavili fotografiju čoveka koji jede pasulj. Čovek srednjih godina sedi u nekom vojničkom restoranu. Ispred njega činija i parče hleba. I on jede pasulj, tek tako bez posebnog razloga. Došao je u kasarnu samo da bi pojeo porciju vojničkog pasulja, to mu je, može se reći jedini razlog što je banuo. I da proveri imaju li stanove vojnici koji jedu pasulj. Desno od njega ministar a levo general. I oni jedu pasulj, prateći izbor onoga koji je njih izabrao.

Kaže da je pasulj najbolja hrana, i da ima ko da mu ga sprema, ništa drugo ne bi ni jeo. Pasulj je aroma njegove prošlosti, to je miris izmišljenog vojnog roka. Ko nije probao vojnički pasulj, taj nije probao ništa dobro. Pasulj je kao top! – tako je rekao i odbio supu koja prirodno ide uz pasulj.

Vest o čoveku koji sa toliko posvećenosti guta pasulj, proširila se svuda dokle najvažnije vesti dopiru. Zamislite, on može ako hoće da jede bilo šta, da bira najbolja jela, da sedi sa izabranim ljudima na posebnim mestima. I da ga služe probrani oberkelneri.

Umesto toga, on sa jednim Vulinom jede pasulj. Običan čovek, nije uzleteo niti postao gord, ne traži meso, nacionalnu vojničku kobasicu, govedinu iz konzerve, napolitanke i pivo. Jedan je od nas, a pasulj prazan. Zamislite, jede prazan pasulj!

Kad je pojeo sve što su mu doneli, čovek je uzeo repete, pa zadovoljno podrignuo.

Vojnici su odložili kašike i pljeskali.

„A imate li punjene paprike?“ – upitao je čovek zastavnika kuvara.

„Nemamo gospodine vrhovni! I punjene paprike su nam prazne.“

Peščanik.net, 11.02.2020.


The following two tabs change content below.
Ljubodrag Stojadinović (1947, Niš), gde se školovao do velike mature u gimnaziji „Svetozar Marković“. Studirao u Skoplju, i magistrirao na Institutu za sociološka i političko pravna istraživanja, odsek za masovne komunikacije i informisanje u globalnom društvu (Univerzitet Kiril i Metodi 1987). Završio visoke vojne škole i službovao u mnogim garnizonima bivše Jugoslavije, kao profesionalni oficir. Zbog javnog sukoba sa političkim i vojnim vrhom tadašnjeg oblika Jugoslavije, i radikalskim liderima i zbog delikta mišljenja – odlukom vojnodisciplinskog suda od 1. marta 1995. kažnjen gubitkom službe u činu pukovnika. Bio je komentator i urednik u Narodnoj Armiji, Ošišanom ježu, Glasu javnosti, NIN-u i Politici. Objavljivao priče i književne eseje u Beogradskom književnom časopisu, Poljima i Gradini. Dobitnik više novinarskih nagrada, i nagrada za književno stvaralaštvo, i učesnik u više književnih projekata. Nosilac je najvišeg srpskog odlikovanja za satiru, Zlatni jež. Zastupljen u više domaćih i stranih antologija kratkih i satiričnih priča. Prevođen na više jezika. Objavio: Klavir pun čvaraka, Nojev izbor, Više od igre (zbirke satiričnih priča); Muzej starih cokula (zbirka vojničkih priča); Film, Krivolak i Lakši oblik smrti (romani); Ratko Mladić: Između mita i Haga, Život posle kraja, General sunce (publicističke knjige); Jana na Zvezdari (priče za decu); Masovno komuniciranje, izvori i recipijenti dezinformacije u globalnom sistemu (zbirka tekstova o komunikacijama). Zastupljen u Enciklopediji Niša, tom za kulturu (književnost). Za Peščanik piše od 2016. godine. U decembru 2021. izbor tih tekstova je objavljen u knjizi „Oči slepog vođe“.

Latest posts by Ljubodrag Stojadinović (see all)