Rektorat UB
Rektorat UB, foto: Peščanik

Ako hoćemo da budemo iskreni i pošteni, a nadam se da hoćemo, za tužbu Upravnom sudu, koju je podneo Siniša Mali povodom odluke Univerziteta u Beogradu da je njegov doktorat plagijat, moramo da kažemo da je izuzetna. Ona je krcata vrlo ozbiljnim optužbama na rad Univerziteta u prethodnih nekoliko godina. Deluje da su sva ukazivanja na propuste u postupanju argumentovana. Samo zato što nisam video i prateće dokaze i nisam bio svedok svih dešavanja, imam izvesnu zadršku kada kažem da verujem da je sve bilo onako kako se u tužbi navodi. Pod pretpostavkom da su iznete tvrdnje tačne i dokazane, Upravni sud bi morao da vrati predmet Univerzitetu na ponovno odlučivanje. Kao što sam smatrao da bi bilo skandalozno da je na Univerzitetu doktorat Siniše Malog bio proglašen za validan, tako mislim da bi bilo skandalozno da se sada predmet ne vrati. Naravno, Upravni sud se bavi proceduralnim pitanjima. On nema nikakvih nadležnosti da kaže kakav je doktorat Malog, a on je plagijat najgore vrste i oko toga ne treba više gubiti vreme.

Tužba Malog predstavlja ogledalo ošljarenja na Univerzitetu i zbog toga je treba uzeti za ozbiljno i mimo sudskog konteksta. U njoj je taksativno nabrojano koji su sve propusti proceduralne prirode napravljeni u toku bavljenja ovim predmetom. Sve kritike koje stoje treba uvažiti i, ako je moguće, iskoristiti za popravljanje pravnog ambijenta i načina postupanja, kako se sutra ne bi opet desilo da se Univerzitet osramoti. Svakome se dešavaju greške i propusti u radu, pogotovo kada se nešto tek počinje i kad nema uhodanosti, kao što je to bio slučaj u prethodnih nekoliko godina, a u vezi sa rešavanjem slučajeva neakademskog ponašanja. Ali, pitanje je da li su propusti zaista nastali nehotice i zbog neiskustva ili su namerno činjeni. Posle svega što se dešavalo, ja mislim da su pojedinci na Univerzitetu svesno i namerno radili to što su radili. U prilog tome govore sledeće činjenice.

Prvo što mogu lično da posvedočim je da sam par nedelja pre sastanka Etičkog odbora u junu, kada su prvi put razmatrane žalbe na doktorat Malog, sreo rektorku Ivanku Popović u Beču. U kraćem razgovoru o dešavanjima na Univerzitetu rekla mi je da su pripremili rešenje u vezi sa tim žalbama. Dakle, pre nego što je Odbor uopšte razmatrao žalbe, rešenje je bilo osmišljeno, a možda i sročeno i napisano. To su na Univerzitetu uradili želeći da se ne zameraju vladajućoj strukturi, posebno zato što je, prema rektorkinim rečima, Siniša Mali bio viđen za jednog od dva-tri kandidata za sledećeg premijera. Ko je još, pored nje, učestvovao u pripremi tog rešenja ne znam, ali je indikativno to da je Vuk Radović, predsednik Etičkog odbora, na pomenutom junskom sastanku rekao da će on na sledećem sastanku Odbora predložiti rešenje. Čini mi se da ovde treba dodati i to da u zapisnik sa tog sastanka nije ušlo da sam članovima Odbora predložio da ne odugovlačimo jer je situacija potpuno jasna i da odmah pristupimo glasanju, a nije ušlo u zapisnik ni to da sam tada rekao da smatram da je doktorat Malog očigledan plagijat.

Drugo, na pomenutom sastanku je predsednik predložio da se javnost ne obaveštava o ovom predmetu. Uprkos tome, nekih pola sata nakon završetka sastanka me je zvao na razgovor Aleksandar Bogojević, direktor Instituta za fiziku. U toku razgovora je na mene vršio pritisak da na sledeći sastanak Odbora ne idem. Tražio je da podnesem ostavku u Odboru pre sledećeg sastanka ili da se razbolim za sledeći sastanak kako ne bih glasao protiv Malog. Pretio je da ću biti povučen sa mesta koje imam u telima pri Evropskoj komisiji, a koja se tiču projekata u vezi sa istraživačkom infrastrukturom. Na ta mesta sam pre par godina postavljen rešenjem Ministarstva prosvete, nauke i tehnološkog razvoja, pa ne znam da li su ove pretnje i ucene mog direktora bile njegove lične ili sa njima ima veze i neko iz Ministarstva. Takođe, ne znam ni ko je njega obavestio šta je bilo na sastanku Odbora, a bio je vrlo dobro upoznat. Veče pre drugog sastanka Odbora direktor me je obavestio da će gospođa Mirjana Čomor, čiji sam ja bio zamenik u Odboru, ići na sastanak, pa samim tim nema potrebe da ja idem. Naravno, to mi nije javio niko drugi ni iz Odbora ni sa Univerziteta, a poslednji ko bi time trebalo da se bavi je neko ko sa Odborom nema nikakve veze. (Na taj sastanak nisam otišao, kao što ni pre toga nikada nisam išao kada bi išao član Odbora čiji sam bio zamenik, a na tom sastanku je usvojeno da se od FON-a traži razjašnjenje i pojašnjenje oko njihovih stavova po ovom pitanju. Smatrajući to sramnim činom izbegavanja odgovornosti i podilaženja vlastima, istog dana sam podneo ostavku na mesto koje sam imao u Odboru.)

Pre izvesnog vremena student prorektor Danilo Potparić je obavestio javnost da je neko pokušao da ga podmiti da bi u Etičkom odboru, gde je takođe bio član, glasao afirmativno za Sinišu Malog i njegov doktorat, a što ide u prilog tome da je više osoba bilo uključeno u to da se na volšeban način spreči donošenje odluke da se ovaj doktorat proglasi plagijatom.

Treće, dva dana nakon početka blokade Rektorata na sastanak sa studentim je došla rektorka, prorektorka i student prorektor. Mislim da nije preterano reći da se tada rektorka ostrvila na studente u blokadi, pokušavajući da ih slomi kako bi oni odustali od svojih zahteva, a prorektorka se sa njima čak podrugljivo sprdala. Tada sam rektorku podsetio da je njoj mesto sa studentima, čak i kada se sa njima ne slaže, ali je ona to potpuno ignorisala. Par dana kasnije, rektorka je izašla sa ponudama studentima, koje su oni odbili smatrajući ih, kako su sami rekli, njenim pokušajem da ih podmiti. Kada nije uspela ni da ih slomi ni da ih savije, rektorka je bila prinuđena da kapitulira pred studentima. U toku razgovora koji su usledili, ona je na sve moguće načine pokušavala da ubedi studente da odustanu od zahteva da se ona obrati premijerki povodom razrešenja Malog sa ministarske pozicije. Drugim rečima, nikada nije bila na strani studenata, već na suprotnoj strani. (Kasnije je rektorka u nekim izjavama govorila da je rektoru mesto sa studentima, mediji su od nje pravili heroinu i proglašena je vitezom profesije. Kamo sreće da je stvarnost bila tako divna i krasna.)

Priča sa produženjem roka za donošenje konačne odluke odbora je, takođe, indikativna. Naime, Odbor je od FON-a tražio razjašnjenja i pojašnjenja. Nije FON-u vratio predmet na ponovno razmatranje. Kad se od nekoga traži da pojasni šta je rekao, onda nema smisla da se ostavlja rok za žalbu. Zato Odbor, na čelu sa vrsnim pravnikom, nije predvideo rok za žalbu kada se u julu obratio FON-u. Da je Odbor tražio od FON-a da ponovo sudi o ovom predmetu, onda bi se podrazumevao rok za žalbu, ali tada Odbor ne bi zahtevao da ga FON o tome obaveštava. Predmet bi stigao nazad do Odbora tek ukoliko bi se neko žalio na tu novu presudu FON-a. Dakle, iako nije predvideo dodatnih 15 dana za žalbu, iako nije ni trebalo da se čeka tih 15 dana, Odbor je pustio da to bude tako kako se u javnosti prikazivalo. Time je vladajućoj garnituri omogućeno da i u te dve nedelje pokuša da nađe način kako da spreči blamiranje Siniše Malog. Šta se je sve bilo na FON-u može bolje da posvedoči neko ko je učestvovao u tamošnjim dešavanjima.

Nakon što je FON u poslednjem času poslao Etičkom odboru onu svoju poslednju odluku, u kojoj je moglo da se nađe sve samo ne i traženo pojašnjenje, članovima Odbora je odjednom sve postalo jasno. Kako se to desilo teško je reći jer, iako sude o predmetu od javnog značaja, nikada nisu našli za shodno da javnosti ponude objašnjenja za svoja postupanja.

Zbog navedenog, nemam nikakve sumnje u to da su neki pojedinci na Univerzitetu namerno ošljarski pristupali rešavanju pitanja plagiranja Siniše Malog. Oni, kao vrlo inteligentni ljudi, sigurno nisu slučajno pravili glupe greške u postupanju, a o kojima se detaljno govori u tužbi Malog. Takođe, mislim da postoji organizovana grupa pojedinaca u i oko Univerziteta, koji zloupotrebljavaju svoje položaje sa ciljem zaštite interesa vladajuće strukture. Njima je prioritet da zaštite interese vlasti, ili bar da joj se ne zamere, a ne da čuvaju ugled Univerziteta. Ta grupa je prikrivenim sabotiranjem procesa putem tendencioznog pristupa proceduri i provizornog tumačenja propisa pomagala Siniši Malom. Oni su usporavali proces na jednoj strani i omogućavali da se proces ospori na drugoj strani. Usporavanjem procesa se vlastima pružalo vreme u toku kojeg su imali priliku da putem podmićivanja i pritisaka utiču na ishod glasanja u Odboru. Iako su čelnici Univerziteta stalno isticali značaj poštovanja procedure, nakon tužbe Malog se jasno vidi da je, proceduralno, mnogo toga katastrofalno odrađeno. Zato je za očekivati da Upravni sud vrati predmet na Univerzitet (i bilo bi skandalozno kada to ne bi uradio).

Ne treba brinuti oko toga kakav će konačan ishod biti ukoliko se proces vrati na Univerzitet. Pitanje da li je doktorat Siniše Malog plagijat je u rangu problema koliko je 2+2. Ono oko čega treba brinuti je ko i kako upravlja Univerzitetom, zbog koga i zbog čega radi to što radi. Činjenica je da je sprečeno veliko brukanje Univerziteta sa doktoratom Siniše Malog, ali je i činjenica da je njegova tužba otkrila veliku sramotu Univerziteta u Beogradu. Neki od onih koji su uticali na prolongiranje procesa i omogućili Malom da pred Upravnim sudom lako osporava donetu odluku i dalje su tamo gde su bili. Zato postoji realna opasnost da će se desiti nešto nalik onome što se dešavalo – neosnovano odugovlačenje, namerno ošljarenje, pokušaji podmićivanja i ucenjivanja. Zato smatram da je krajnje vreme da se nešto preduzme kako bi se sprečile zloupotrebe položaja i sramoćenje Univerziteta.

Peščanik.net, 08.01.2020.

PLAGIJATI