12.12.2017. u Medija centru u Beogradu, Peščanik i forumZFD su organizovali razgovor o ustavnim promenama. Govorili su: profesor ustavnog prava na CEU Nenad Dimitrijević, profesor sociologije Aleksandar Molnar i profesorka prava Vesna Rakić-Vodinelić. Razgovor vodili Svetlana Lukić i Dejan Ilić.

Svetlana Lukić: Srbija je jedina država u Evropi koja nije iskoristila priliku da posle velikih političkih promena donese novi ustav, kao što su to činile sve zemlje koje su izlašle iz socijalizma. Dakle, mi smo taj momenat 2000. godine propustili. Onda smo silom prilika 2006. postali nezavisna država, jer niko nije hteo da živi sa nama, i tadašnjim vlastima je bilo bitno da se što pre donese novi ustav; to je bio ustav kojim smo pokušali da Kosovo zadržimo u okviru Srbije.

Dakle, Ustav iz 2006. smo doneli iz straha od gubitka Kosova, a glavni razlog najavljenih ustavnih reformi danas je takođe strah, ali sada od Evropske unije – jasno nam je rečeno da nema zatvaranja poglavlja 23 i 24 ukoliko ne izmenimo najviši pravni akt zemlje.

Naši današnji sagovornici su profesor Nenad Dimitrijević, koji je na našu sreću ovih dana doputovao iz Budimpešte gde predaje na Centralno evropskom univerzitetu (CEU). Tako da će se malo odmoriti od Viktora Orbana u ovoj lepoj zemlji, i zajedno sa profesorom Aleksandrom Molnarom sa Filozofskog fakulteta, i profesorkom prava Vesnom Rakić-Vodinelić nam pomoći da zaključimo da li ćemo na kraju ovog procesa izmene ustava zažaliti što se to uopšte dešava. Jer po tome kako teče tzv. javna rasprava, i u kom pravcu ministarstvo pravde predlaže izmene koje se odnose na pravosuđe, molićemo boga da ništa ne diraju, jer će ispasti mnogo gore nego što jeste.

Takođe ćemo razgovarati o tome da li je naš problem u stvari na drugoj strani – nije reč samo o tome da neke važne ustavne norme nisu dobre; problem je u tome što je nemoguća misija na demokratski način doneti ustav u zemlji koja nije demokratska.

U vođenju ovog razgovora će mi pomagati Dejan Ilić, čija je izdavačka kuća Fabrika knjiga objavila nekoliko knjiga profesora Molnara i profesora Dimitrijevića. Oni su se svih ovih godina uporno bavili ustavom, kad je većina nas smatrala da su dosadili i bogu i ljudima sa tom temom – mislili smo da imamo preča posla od te na prvi pogled strogo akademske teme. I eto, na kraju nam je postalo jasno da je to pitanje svih pitanja; prvo pitanje na koje moramo da damo neke pametne odgovore da bismo mogli da krenemo dalje. Dejane.

Dejan Ilić: Dakle, inicijativa da se promeni ustav u ovom trenutku nam stiže od vlasti za koju možemo sasvim osnovano da tvrdimo da ne poštuje principe vladavine prava i pravne države. Zakoni koje oni donose ne prolaze elementarni test pravednosti. Dakle, kako jedna takva vlast može da pokrene ustavnu inicijativu i kako mi prema toj inicijativi treba da se postavimo, to je elementarno pitanje, i ja bih voleo da Nenad Dimitrijević kaže nešto o tome.

Nenad Dimitrijević: Mi smo se okupili zato što verujemo da bi bilo lepo da Srbija postane zemlja u kojoj je ustav važan. E sad, šta to znači? To bi značilo da Srbija postane zemlja u kojoj bi se državna vlast ponašala u skladu sa ustavnim obavezama, a u kojoj bismo mi kao građani bili nosioci nekih neprikosnovenih ustavnih prava. To bi dalje značilo da različite dobrovoljne i nedobrovoljne društvene grupe, i različite organizacije što ih građani obrazuju, uživaju autonomiju, sve dotle dok poštuju zakon. To bi značilo da politika i kultura štite i promovišu pravo na razliku, i da će politika i kultura posebnu pažnju posvećivati brizi za građane i građanke koji su ranjiviji od ostalih. Mislim na decu, majke, nezaposlene, zaposlene, seksualne manjine, kulturne i nacionalne manjine. Pretpostavljam da je nama stalo do Srbije kao zajednice u kojoj će država raditi u zajednici sa civilnim društvom na afirmaciji socijalne pravde. Sve ovo što sam nabrojao su ustavne kategorije. Nijedne nema u ustavnom tekstu, to jest ima ih, ali ustav nije samo tekst.

Kada razmišljate o ustavu, vi razmišljate o ustavnoj demokratiji, odnosno konstitucionalizmu, o nekim procesima u kojima se te vrednosti efektivno štite. Šta mi imamo? Imamo režim kome je ustav važan otprilike onoliko koliko su nama važne jučerašnje novime. Taj nam je režim dao do znanja da vredno radi na ustavnim promenama. O tome se relativno malo piše i govori. Iako se mnogi ljudi trude da pokrenu ovu raspravu, vlast ne ide dalje od izlizanih fraza. Oni kažu “biće”. Oni kažu “radimo, svako će moći da kaže šta misli; probićemo rokove, ali nisu važni rokovi, važan je kvalitet” i tako dalje. Znate, kao pravnik i čovek koji radi sa studentima, kad čujem da nisu važni rokovi, znam da ima problema.

Oni su spremni da nam odaju, oni koji su upućeni u državne tajne, da je reč o promeni koja je fokusirana na promenu pravosuđa, ali sa tajnama i pažljivo doziranim glasinama se nikad ne zna, pa može biti da se tamo u narodnom predstavničkom domu iza zatvorenih vrata sprema i nešto više. Radoznala javnost, koja bi da zna o čemu je reč, i koja bi da se pita o svom budućem najvišem pravnom aktu, sastavila je i nekakve liste mogućih dodatnih ustavnih pitanja, pa tako čujemo priče o izbornom sistemu, o broju poslanika u parlamentu, o načinu izbora šefa države, o dodatnim ustavnim pitanjima vezanim za Evropsku uniju, integrativnu klauzulu, način glasanja nedržavljana, način glasanja državljana i tako dalje, sve do čuvene preambule o kojoj se nadam da danas neću morati da govorim.

No za pravosuđe znamo: demokratska, proevropska vlast se obavezala na ovu reviziju akcionim planom, i ta je ustavna revizija trebala biti završena do kraja ove godine. Reč je, znamo, o 23. poglavlju pristupnih pregovora. Nije loše podsetiti da to poglavlje nije naprosto o tehničkoj organizaciji pravosudnoga sistema, institucionalno pitanje važno samo kao deo afirmacije vladavine prava. Mi možemo reći ovako: Srbija će ući u Evropsku uniju kada se tamo u Briselu proceni da je Srbija postala država u kojoj vladaju zakoni, a ne ljudi. Ova stara engleska fraza važi kako za vladajuće, tako i za podvlašćene. Jednostavno, vladavina prava je vrednosno utemeljen pravno-politički sistem u kome vladajući imaju obaveze, a građani imaju prava. E, to Srbija treba da postane: zemlja u kojoj građani imaju prava, a vlast ima samo obaveze.

Dakle, ova ustavna promena deo je čuvenog briselskog seta za zemlje kandidate. Sad imamo optimističke i pesimističke reakcije na to: nisu svi pesimisti kao Svetlana Lukić. Optimisti će reći: ovo je prilika da okončamo tu višedecenijsku agoniju brutalne zloupotrebe i politizacije sudskog sistema. Antievropejci različitih ideoloških boja videće ovo kao popuštanje diktatu Brisela. To, naravno, nije argumentacijski ozbiljno, ali može imati veliku političku težinu u zemlji u kojoj već jako dugo vlada pojmovna i vrednosna konfuzija. Pesimisti će reći: neustavna vlast menja sopstveni neustavni ustav. Kad kažem da je ustav iz 2006. neustavan, ne mislim prvenstveno na njegove pravne karakteristike, iako bi se možda moglo pokazati kako je proces donošenja tog ustava bio pravno sumnjiv, te kako unutar ustava postoje kontradikcije, gde jedna odredba osporava drugu – o tome moja draga koleginica Vesna može da kaže više. Želim tek podsetiti da ustav kao tekst nema slobodarskog i demokratskog smisla, ako nije deo one prakse koju zovemo ustavnost ili konstitucionalizam; znači vrednosti, procedure, institucionalni aranžmani, koji su svi fokusirani na zaštitu jednake slobode za sve. A u ovoj državi vlast je arbitrarna i nasilna, partijska i privatizovana.

Da se vratimo optimistima: reklo bi se da je sad na delu veoma dobrodošli spoljni pritisak. Ova današnja revizija bila bi u stvari prvi pokušaj u istoriji postjugoslovenske Srbije da se načini korak iz neustavnog stanja ka ustavnoj demokratiji. Donekle bih se mogao složiti s ovim, bar ako poredimo ovaj evropski zahtev za ustavnom promenom sa našom recentnom ustavnom istorijom. Pogledajte ustav Srbije iz 1990, ustav Jugoslavije iz 1992, ustavna povelja Srbije i Crne Gore iz 2003-04, te ustav Srbije od 2006 – nijedan od ovih ustavnih dokumenata sa stanovišta ustavne demokratije nije imao ama baš nikakvog smisla. Ustavni akti iz 1990-ih služili su tome da pokriju jedno nepravno i nepolitičko stanje, inaugurisano nasiljem Miloševićevog režima.

Nasilje se, znamo, prostiralo i u Srbiji i van Srbije. U regionu se nasleđe srpskog ustavnog pitanja prošlog veka, devedesetih godina, prepoznaje po masovnim grobnicama ljudi koji su pobijeni zato što nisu bili Srbi. Setite se srpskih država koje nisu priznavale ustavni autoritet Bosne i Hercegovine i Hrvatske. U samoj Srbiji se Miloševićevo nasleđe materijalizovalo kao dinamika u kojoj je nakon 2000. godine ekstremni zločinački nacionalizam malo umiven, da bi bio predstavljen kao srpska verzija liberalnog nacionalizma. Na ustavnom planu, to se zvalo legalizam, i to je formalizovano u ustavu od 2006. godine.

Ima tu nešto što je jako tužno: moderna istorija ove zemlje ne zna za režim koji bi počivao na primatu ljudske slobode i ravnopravnosti. Sve drugo je ovde isprobano: monarhijski autoritarizam, monarhijska diktatura, fašizam za vreme Drugog svetskog rata, socijalizam, ekstremni tribalni nacionalizam skriven iza demokratske fasade, sve do današnjeg stanja u kome jedna grupa ljudi upražnjava arbitrarnu vlast, gazeći ljudsko dostojanstvo, bez da se oslanja na bilo kakvu jasnu ideologiju. Više nam ne treba ideologija za arbitrarnu nasilničku vlast.

Vesna Rakić-Vodinelić: Ono što se u Srbiji sada pojavljuje kao specifična uloga pravosuđa svakako se tiče pravosudnog odgovora na korupciju u raznim oblicima i u svim granama državne vlasti, uključujući tu i samo pravosuđe. Tiče se nasleđa ratne prošlosti, ili da se ne služim eufemizmima, ratno-zločinačke prošlosti; i tiče se bezobzirne relativizacije ljudskih prava koje imamo na delu u pravosudnom smislu. I kako ova država na to odgovara? Odgovara – ići ćemo na promenu, očigledno, amandmansku, zato što se to od nas zahteva. Moram reći da država u tom pogledu nije učinila ništa. To je rezultat. Učinila je, međutim, neke veoma zabrinjavajuće pokušaje, koji su u nekom trenutku prestali i da se fingiraju kao pokušaji, i stoga ću pokušati da naslutim šta oni, zapravo, kada govore o reformi ustavnih odredaba o pravosuđu misle, i do čega bi to trebalo, po mišljenju ove sadašnje vlasti, da dovede.

Srbija je donela strategiju reforme pravosuđa za period 2013-2018. godine. Tu strategiju je usvojila skupština čiji su poslanici većinski pripadali, hajde, neću reći Aleksandru Vučiću, ali partijama okupljenima oko njega. To sve zvuči vrlo dobro kada se pročita. Akcioni plan je nešto manje ambiciozan. Ta strategija, dakle, postoji. Štaviše, budžetom za 2017. godinu bilo je predviđeno da se za promenu ustava izdvoji 560 miliona dinara. To pominjem uzgred. Možda ne bi bilo loše da pitamo šta je sa tih 560 miliona dinara. E, posle te strategije donet je akcioni plan, koji je odredio neke rokove. I šta se dalje desilo?

Dalje je ministarstvo pravde, koje je odgovorno da uobliči nekakav nacrt ovih promena, osnovalo dve zanimljive radne grupe. Jedna se zove Radna grupa za izradu analiza izmena ustavnog okvira o pravosuđu. Ne znam kada je ta radna grupa formirana, ali pošto pasionirano čitam i službeni list i sajt ministarstva pravde, videla sam da je prvo zasedanje imala 30. januara 2014. godine. Tu su se oni dogovorili da izvrše ustavnu analizu, i ta ustavna analiza je izvršena. Ona je, mogu reći, kritična prema sadašnjim ustavnim rešenjima.

Osim toga, država je preko ministarstva pravde formirala još jednu radnu grupu – Radnu grupa za reformisanje i razvoj Pravosudne akademije. I ta državna radna grupa je vrlo kritički ocenila dosadašnji razvoj Akademije, i obe ove radne grupe su se u jednom trenutku složile oko toga da Pravosudna akademija, zamislite, ne treba da bude ustavna kategorija, da ne treba da uđe u ustav, pogotovo ne pod tim nazivom. Pošto su se svi lepo o tome složili, onda je izgleda prestala da radi i jedna i druga radna grupa.

Ono što je za mene zaključak o pripremnom, tehničkom postupku za reviziju ustavnih odredaba o pravosuđu jeste jedna neodgovorna improvizacija ove države, a s druge strane, opstrukcija rada i onih tela koje je sama država formirala. Iz čega ne mogu da zaključim ništa drugo nego ono što je Nenad ovde već sasvim jasno izneo – da ova država zapravo ne namerava da ustavom reformiše postojeći ustavni sistem. E sad, ona se nalazi u situaciji da bi to “morala” da uradi zbog spoljašnjeg pritiska, i zbog pregovora koje je već obavila kada su otvorena poglavlja 23 i 24. I mislim da mogu da naslutim kakav će izlaz ova država pronaći iz toga. Taj izlaz, međutim, neće biti tako jasno ambivalentan kako se naznačava – ja bih hteo, ja bih htela, mi bismo sve učinili da promenimo ustav i da stvari budu bolje, ali postoji nešto što nas tu ograničava. Ja mislim da će oni provesti ustavnu reformu, da će te odredbe naivnim ljudima zvučati veoma dobro, ali će onda uraditi ono što su sve vlasti ovde radile. Meni ovo pomalo liči na kriminalni roman, što i jeste.

Dejan Ilić: Ustavna promena stiže kao inicijativa vlasti, ali postoji i jedan deo nevladinog sektora koji kaže da bi ustavne promene bile neophodne. Meni se čini da je inicijativa vlasti krajnje neiskrena, i ako uđe u te ustavne promene, ona će gledati da ih zloupotrebi da bi dodatno učvrstila svoju poziciju. S druge strane, vi se takođe zalažete za ustavne promene, pa mi se čini da je tu reč o jednom paradoksu koji verujem da biste ipak mogli da objasnite.

Aleksandar Molnar: Zaista, mi imamo otvoreno ustavno pitanje od 2000. godine, i ja pripadam onoj tradiciji mišljenja koja smatra da su veliki lomovi pravi ustavni momenti. Veliki politički i socijalni lomovi uvek proizvode vakuum vlasti, stvaraju neizvesnost i prekidaju već uspostavljene tradicije. Obično su to autoritarne tradicije. Mi smo imali pravi ustavni momenat 2000-2001. godine, jednu godinu ili eventualno dve, kada je trebalo započeti javnu raspravu koja bi vodila jednom demokratski donetom ustavu. To se nije desilo. Na kraju, 2006. godine je donet ustav, u jednoj potpuno nedemokratskoj, pa i nelegitimnoj i nelegalnoj proceduri.

Iz moje perspektive gledano, mi još uvek nismo napravili taj rez u odnosu na totalitarni režim koji je kod nas postojao od kraja 40-ih godina. Iako je nedugo nakon toga usledila ona faza posttotalitarizma, ili razgradnje totalitarne države, država je nastavila da postoji tako da ne bude samo jedna država, nego kao dualna država. I to je nešto što mi živimo i dan-danas. Zapravo nikada i nije napravljen otklon od toga. Dualna država je sastavljena od pravne države, i kako se to u teoriji kaže, prerogativne države, odnosno države koja nije vezana nikakvim pravnim normama.

Nijedna država ne može da opstane na potpunom bezakonju, ni Treći rajh, ni Staljinov Sovjetski savez, ni današnja Severna Koreja. Nema te države koja bi mogla sebi da dopusti čisti voluntarizam. I zbog toga svi totalitarni režimi grade tu dualnu strukturu, u kojoj vi imate jedan normativni deo, koji pokušava da stvori što veću pravu sigurnost koja pruža ljudima mogućnost da zaključuju brakove, da zaključuju poslovne ugovore, i drugi deo u kojem državni rezon diktira korake i u kojem vlast ne želi ni na koji način da sebe sputa. I to je prosto taj drugi segment, za koji onda važe jedna potpuno drugačija pravila, pravila svrsishodnosti vlasti.

Mi imamo veštački kreiranu atmosferu da je sada bitna promena ustava. Međutim, sa stanovišta potreba vlasti to nije slučaj. Vlast će u narednom periodu, ja mislim, gledati da izađe iz cele ove situacije tako da zapravo u što većoj meri očuva sferu prerogativne države. E sad, za mene bi tu bilo ključno pitanje možemo li mi očekivati bilo kakve pomake u pogledu nezavisnosti sudske vlasti, jer je ona uvek prva koja izlazi iz domena prerogativne države. Ako bi se nešto učinilo na tom planu, to bi bio ogroman pomak. Mislim da bi to bilo nešto što bi prevazilazilo sva moguća očekivanja, s obzirom na ovu situaciju. Dakle, određene garancije nezavisnosti pravosudne vlasti, to bi bio ogroman dobitak, pre svega zahvaljujući pritisku Evropske unije. Povrh toga, moje je mišljenje da bi civilno društvo trebalo da učini još jedan pritisak, i to da sredi takozvanu sferu stručnih nadzornih tela. Pokazalo se da su u ovoj situaciji u kojoj nemamo podelu vlasti – podela vlasti u Srbiji uopšte ne postoji – preko ombudsmana, ipak, izvršeni neki pomaci na planu vladavine prava.

Civilno društvo bi trebalo da izvrši pritisak da se uredi oblast stručnih nadzornih tela, jer pored ombudsmana opšte nadležnosti, imamo i druge ombudsmane specijalne nadležnosti. Čini mi se da bi taj pritisak, ako bi išao usmereno, fokusirano na tu jednu tačku, mogao da doprinese da svi ombudsmani, ili sva stručna nadzorna tela, zajednički doprinose daljem povećavanju sfere pravne države. Dakle ponavljam, to neće biti veliki pomak, ali bi zaista mogao građanima da omogući određene iskorake izvan ovih standarda zaštite ljudskih prava koji momentalno postoje.

Svetlana Lukić: Naši građani su navikli na takvu vrstu dualne države, pa ni ne pružaju nikakav ozbiljniji otpor. Ali problem je i na drugoj strani – trenutno izgleda kao da bi nas i sa takvom dominantno prerogativnom državom mogli primiti u Uniju jer je prethodnih godina došlo do dramatičnog snižavanja kriterijuma prijema u tu zajednicu.

Aleksandar Molnar: Ja moram da priznam da ne razumem postojeću politiku pridruživanja koju sprovodi Evropska unija, jer više je nego očigledno da je postojeća vlast u Srbiji sponzorisana od strane Evropske unije. Ne želim da ulazim u razloge koji stoje iza toga, ne poznajem ih, mogu samo da nagađam. Verovatno je da su oni uočili da je, u ovakvoj situaciji, postojeća vlast najsigurnija karta na koju mogu da igraju. Izgleda da u Evropskoj uniji procenjuju da nijedna vlast u Srbiji ne bi mogla da prebaci postojeći nivo demokratije.

Ako je tako bilo od 2012. do sada, ne vidim zašto bi se to sada promenilo 2018. godine, nakon što budu donete te ustavne odredbe koje se traže radi pridruženja Evropskoj uniji. Pravo pitanje je da li će to biti samo provizorne, deklarativne odredbe, ili će one zaista zadirati u ono što ja nazivam prerogativnom državom. Ako one budu ulazile u taj domen, i to pre svega u pogledu sudske vlasti, onda bi značilo da tu postoji neki pritisak koji je zaista efektivan i od kojeg ćemo mi imati dugoročne koristi. Ako pak ne, onda zaista postoji širi konsenzus u Evropskoj uniji da je ovo vrsta vlasti koja je najoptimalnija za tranzitorni period u kojem bi Srbija trebalo da se razvija ekonomski – iako ovde ja ne vidim da postoji bilo kakav ekonomski razvoj – sve do nekog nedefinisanog momenta u budućnosti, kada ćemo konačno moći ozbiljno da postavimo ustavno pitanje.

Dejan Ilić: Mislim da imamo zanimljivu situaciju – čini mi se da smo na neki način ostali bez teme. Tema je trebalo da budu ustavne promene, međutim, došli smo do toga da nema ustavnog momenta, da nema raspoloženja, da nema dobrih razloga za ustavne promene, i sad se stvarno pitamo o čemu mi ovde u stvari pričamo. Dakle, to pitanje je nametnuto. Ono u ovom trenutku cirkuliše u javnosti, mi se na neki način određujemo prema njemu, a zapravo vidimo da ne postoji nijedan dobar razlog da se u ovom trenutku, od strane ovih vlasti, postavi jedno takvo pitanje. Ja bih to pitao Nenada, možda pitanje nije fer, ali šta mi da radimo sa ovim ustavnim pitanjem koje se nama postavlja bez ikakvog razloga, i očekuje se da se mi racionalno prema tome odnosimo?

Nenad Dimitrijević: Pa da, nije lako. Stvar je na ovom načelnom nivou ipak jednostavna: znači, nama se nudi lažni razlog za lažnu ustavnu promenu od strane neustavnog režima. Opasno bi bilo da mi odgovaramo samo reaktivno, tako što ćemo reći: dobro, važno je da konačno dobijemo nešto što liči na nezavisno pravosuđe; ali na strateškom nivou, važno je da građani i građanske inicijative ne reaguju isključivo na ona pitanja koja dolaze od režima. Mi moramo reći: ovo je prilika da mi istaknemo važnost ustavnog pitanja neovisno od toga šta režim o tome misli.

Dakle, mi naglašavamo da je ovo pitanje za nas važno zato što mi cenimo ono čega u ovoj zemlji nikada nema, i mi optužujemo ovaj režim da je saučesnik u negiranju slobode, jednakosti, pravde i demokratije. Mi hoćemo slobodu, pravdu, jednakost i demokratiju. To treba biti crvena nit naše građanske akcije – da insistiramo na tim temeljnim vrednostima, i da se onda, u drugom koraku, pitamo kako se te vrednosti institucionalizuju, i da stalno podsećamo i na to o čemu je govorio i Aleksandar, da ova vrsta donošenja ustava u momentu kada za to nema drugog razloga izuzev spoljnog pritiska, da to samo pomaže ovoj vlasti da se dalje stabilizuje na svojim arbitrarnim i nasilničkim osnovama, i da mi znamo šta je alternativa, i da mi hoćemo da tu alternativu verbalizujemo i da je učinimo dostupnom svima.

Dakle, nema ustavnog momenta, ali ustavno pitanje je važno. Ono je važno zato što mi želimo da živimo normalne ljudske živote, da budemo ljudi čije se dostojanstvo ceni, i čije dostojanstvo je zaštićeno transparentnim, predvidivim, demokratski uobličenim pravnim sistemom. Ustavno pitanje je važno i mi moramo da insistiramo na tome. Smislene ustavne promene na način kako je Aleksandar govorio, neće biti dok se ne dogodi još jedna velika kriza, koja će potpuno uzdrmati temelje režima, ali ni sama kriza nije dovoljna. Potrebno je i da mi, kako bi filozofi rekli, osvestimo iskustvo krize. Mi moramo biti svesni da je ovo momenat krize, u kome možemo da pokrenemo ustavno pitanje i da kažemo građanima: slušajte, ljudi, ovo je prilika da promenite vaše živote, da konačno počnete da živite kao normalni ljudi u normalnom društvu. To je smer u kojem treba da radimo.

Aleksandar Molnar: Evo, ja ću se nadovezati na Nenada. Mi moramo da razmišljamo, zapravo, na dva plana. Ovo nije ustavni momenat, dakle, ovde se neće ništa veliko desiti. Međutim, ustavni momenat će doći, pre ili kasnije, politička kriza je nešto što takoreći neminovno sledi za neku godinu, ako ne dođe do supstancijalnih promena. I onda će se ponovo postaviti pitanje imamo li mi spremnosti da se konfrontiramo sa ustavnim pitanjem. Treba da nas pouči iskustvo iz 2000. godine. To je bila prilika kada je zaista trebalo da se rešava ustavno pitanje, jer je ono tada bilo otvoreno. Šta je činila vlast? Vlast je činila apsolutno sve da to pitanje skine s dnevnog reda, i ja mislim da je to ono što će se dešavati i u narednoj političkoj krizi. Zato mi se čini da mi danas treba da se zalažemo da od naredne političke krize stvorimo ustavni momenat. Razgovori poput ovog zapravo služe artikulaciji volje za radikalnim diskontinuitetom, koja će postati aktuelna onog momenta kada se istorijska konstelacija bude tako namestila, kao što je to 2000. bio slučaj.

Sve u svemu, mi moramo nešto da naučimo iz greške koju smo tada napravili. Istorijska prilika za supstancijalne konstitucionalne pomake nudi se samo u lomovima kakav je bio onaj 2000. godine. Ona traje godinu-dve dana, ne duže, kada postoji vakuum moći, kada je još uvek sve u pokretu, živo. A ovo što imamo danas su prilike kada treba da se pripremamo za tu istorijsku priliku. Jedini način da se ne ponovi greška iz 2000. godine je ustavotvorna skupština. Ustavotvorna skupština je zapravo jedina civilizacijska tekovina koja omogućava kvalitativan korak u pravcu podele vlasti, širenja domena pravne države i ukidanja domena prerogativne države.

Mojim studentima obično govorim, pošto se bavim istorijom političkih i socijalnih teorija zaključno sa 18. vekom, da su se već do početka moderne epohe iskristalisala sva tri tipa republikanskog ustava koja su aktuelna i dan-danas. Imali ste prvo, 1653. godine, engleski Instrument vladanja, koji je trebalo da učini englesku republiku nekom vrstom mimikrije u kojoj bi Oliver Kromvel bio prikriveni kralj. Bio je to, dakle, republikanski ustav koji je imao za svrhu da prikriva pravo, monarhijsko ustrojstvo političkog sistema. Nakon toga imate američki ustav, kojim se zaista ušlo u domen podele vlasti i izgradnje istinske federativne republike. Naposletku, treće, imate jakobinski ustav iz 1794. godine, koji predstavlja prvi utopijski inžinjering, neprimenjiv u praksi.

Kada gledate republikanske ustave koji su se izređali nakon sloma Prve Jugoslavije 1941, vidite kako se recikliraju elementi tih modela, pri čemu je danas ključno pitanje da li smo u stanju da odemo dalje od monarhijskog ustava. Ako čitate važeći ustav, vi ćete tačno videti da na primer himna, grb i zastava upućuju na monarhijski ustav. Postoje i drugi elementi koji su omogućili današnji politički sistem u kojem je jedan čovek kumulirao svu vlast u državi. Onog momenta kada je on izgubi, imaćete političku krizu, dakle, krizu celog političkog sistema. Ključno je pitanje hoćemo li mi sa ovom pričom o ustavu tada moći da se nametnemo. Ovo o čemu govorimo danas trebalo bi da bude nešto što vodi adekvatnom zauzimanju stava prema svima koji će tu vlast hteti da naslede. Ako bi se u tom momentu obezbedila ustavotvorna skupština, mnogo je veća verovatnoća da se ne ponovi greška iz 2000. godine.

Svetlana Lukić: Vesna nam je obećala nastavak krimi priče. Izvoli.

Vesna Rakić-Vodinelić: Verujem da je ipak važno na neki način kontrolisati ovaj proces promene ustava koji se tiče pravosuđa. On dolazi kao nekakav domaći zadatak, i zato mislim da je moja dužnost da upozorim na to kako predviđam sledeće poteze državne vlasti na tim promenama. Mislim da o tome treba govoriti tako da sagovornik Srbije u ovom poslu, a to je EU, razume šta nas to sve čeka, i koje su žarišne tačke. Jedna od njih je svakako sastav i položaj Visokog saveta sudstva i Državnog veća tužilaca. Tu se postavlja pitanje sastava, pa onda nadležnosti za izbor. Tu je zadat domaći zadatak, koji je i prihvaćen strategijom, da se mora isključiti skupština i ostali organi vlasti kako iz sastava, tako i iz izbora.

Ono što me je začudilo jeste da ni u jednom od tih strateških papira, a takođe ni u nekim nacrtima ustavnih odredaba o pravosuđu koje se mogu videti na različitim internet stranicama i nekih političkih stranaka i pojedinih udruženja, zapravo niko nije išao dotle da postavi pitanje: pa šta će nama Visoki savet sudstva i Državno veće tužilaca? To je nova tekovina. I ne mislim da je pozitivna. Takav sistem je uspostavljen ustavom iz 2006, a nikada nije bilo dovoljno objašnjeno zbog čega imamo dva pravosudna saveta – jedan za sudije, jedan za tužioce. Ranije smo imali, po zakonu iz 2001, Visoki savet pravosuđa. Nadalje, ono na šta se takođe naša država obavezala strategijom, jeste nadležnost za izbor predsednika sudova, koji su, mislim da to ne treba dokazivati, uzmite samo primer predsednika Višeg suda u Beogradu, kolegu Stepanovića. Oni su transmisija direktnih naređenja izvršnih vlasti u sudove, i ko ne sluša prolazi kao sudija Vučinić.

Dakle, ja verujem da će naš ustav nekako urediti ovo pitanje, i pomeriće nadležnost za izbor predsednika sudova na recimo Visoki savet sudstva i Državno veće tužilaca. Ali šta će se dogoditi? Znate, kad govorimo o tom novom sastavu ova dva tela, način izbora će biti uređen zakonom. E, videli smo kako to izgleda kada način izbora uređuje zakon. Onda se napravi nekakva izborna komisija i ona vrši gerimandering kada su u pitanju izborna tela. To će se desiti i sada. Imaćete rezultat: one sudije i tužioci koji nikad nisu bili glasni, za koje se zna i naslućuje da će se pokoriti političkim vlastima, biće u ovim telima.

Ako predsednike sudova ne bira parlament, kako će se naša državna vlast odnositi prema tome da ih bira Državno veće tužilaca ili Visoki savet sudstva? Pa, tako kako se i odnosi prema ovim telima. Nadležnost za izbor sudija i javnih tužilaca takođe treba da se odlikuju isključenjem skupštine iz ovog procesa i vraćanjem nadležnosti ovim pravosudnim telima. Kako će preživeti naša država, pogotovo naš predsednik, takav način izbora? Pa vrlo lako: za sudije i tužioce biće birani samo oni koji su završili Pravosudnu akademiju, koja će, naslućujem, ipak na ovaj ili onaj način, postati ustavna kategorija.

Naravno da je promena ustavnih odredaba koje bi trebalo da predstavljaju garantiju nezavisnosti sudija i javnih tužilaca najvažnije pitanje, ali nikad ne možete ustavnu garantiju pretvoriti u stvarnu garantiju ukoliko nema volje da se ustav i zakon primene. Tu ne postoji nikakav čarobni štapić. I meni se čini da sada kada posmatram obe ove funkcije, sudsku i tužilačku – ja samo o njima govorim, mada ima tu mnogo parapravosudnih tela, o kojima bi valjalo nešto reći, ali prosto ne možemo za ovo kratko vreme, a možda nema ni potrebe, jer mislim da možemo dokazati na primerima da je zapravo tužilačka funkcija u Srbiji strahovito kompromitovana. Oni se ponašaju kao politički organi vlasti.

Podsetiću vas samo na nekoliko najdrastičnijih primera. Jedan je bio kada je postojao onaj Vučićevićev državni udar. Prvog dana posle najavljenog državnog udara, osetila je potrebu da se oglasi inače jako ćutljiva republička javna tužiteljka, pa je rekla da će tužilaštvo preduzeti sve da očuva javni red i mir, iako nismo primetili da je bilo nekih poremećaja u tom pogledu. Pa onda, kada je pao helikopter, poslat u spasilačku misiju pod potpuno nerazjašnjenim, a mračnim okolnostima, onda je Više javno tužilaštvo izdalo zaista sramno saopštenje, u kome krivicu za pad helikoptera svaljuje na njegovu posadu. Zašto se Više tužilaštvo uopšte time bavi? Ono se bavi krivičnim progonom. Krivični progon protiv mrtvih ljudi nije moguć, a oni presuđuju o njihovoj krivici. Može se ređati još mnogo takvih primera.

Naravno, ono što ustav treba da sadrži jeste ko je odgovoran za obuku i usavršavanje sudija i javnih tužilaca. Sadržaće verovatno odgovor koji bi išao u korist Pravosudne akademije. Dakle, mi ćemo dobiti deklaracije o pravosudnim savetima, koji su očišćeni od državnih organa, koje ne bira Narodna skupština. Predsednike sudova ćemo birati verovatno u Državnom veću tužilaca, iako bi možda bilo bolje da se biraju u sudovima. Imaćemo tako neke lepe deklaracije o nezavisnosti, samostalnosti svih i onda, da bi se otklonila svaka opasnost od toga da se ove ustavne promene shvate ozbiljno, dobićemo ustavni zakon za sprovođenje ustava, jer ćemo naravno dobiti sudove i tužilaštva pod novim imenima, pa ćemo onda, kao što je već toliko puta učinjeno, imati opšti izbor i reizbor sudija, tako da će se pravosuđe baviti samim sobom, kao što se nažalost već dugo bavi, a neće se baviti onim što treba da bude, a to je servis za zaštitu ljudskih i ostalih prava građana u ovoj zemlji. To je, dakle, osnovni problem.

Zaista, kad je reč o pravosuđu, ustavni momentum postoji neprestano. Pravosuđe je zavisno neprestano. Pojedine sudije i tužioci glasno govore o instrumentima kojima se postiže ta zavisnost. Ali to je dvosmerna uloga i dvosmerna ulica. Ako ste zavisni, zašto ste zavisni? Ja znam da za sudije ne treba da postoji pretpostavka heroizma. Oni su ljudi kao i svi mi, i ne treba, dakle, od njih očekivati mnogo više nego od ostalih zaposlenih; ali ipak, ne treba se ni miriti sa ovolikom pokornošću, jer ima sudija i javnih tužilaca koji glasno govore i pišu, i još uvek im nije falila ni dlaka sa glave. Ne kažem da neće faliti u opštem izboru i reizboru, ali jednostavno, ljudi sa kojima pregovara Srbija povodom Poglavlja 23, treba da budu svesni naučenog zanata perfidnog izigravanja lepo zvučećih ustavnih odredbi.

To je nešto što nije pronašla ni Demokratska stranka kada je došlo do ustavnih promena 2006. godine. To je stari metod, samo što je on bio primenjivan, ne samo za vreme socijalizma, nego i pre Drugog svetskog rata, na jedan mnogo pošteniji način: postavlja te ministar. Ako nisi blizak njegovoj stranci, nema šanse da će te postaviti. Ovde te postavlja nekakva Narodna skupština, traži se od tebe moralno politička podobnost. Sad se naizgled ništa ne traži, samo Pravosudna akademija, u koju ne možete ući ukoliko niste moralno politički podobni. I mi moramo da shvatimo da se o tome, i samo o tome radi.

Ja sam uverena da će doći do promena ustava, ja sam uverena da će one mnogo lepo izgledati kad se čitaju sa strane, ja sam uverena da će mnoge od njih uputiti na zakon, i ja sam uverena da će ustavni zakon biti prepisan ustavni zakon za sprovođenje ustava iz 2006, kad je reč o pravosuđu. Prema tome, da upotrebim jedan izraz koji ne treba upotrebljavati u akademskim krugovima, ali ja sam ipak već dugo penzionerka: džaba smo krečili, ako ne nađemo način da kažemo javno, ne našoj vlasti, jer nju baš briga za to, nego našim građanima i onima sa kojima ove vlasti pregovaraju povodom poglavlja 23, čemu vode reforme ustavnih odredaba u pravosuđu.

Svetlana Lukić: Sada nam izgleda nemoguće da će nastati takva vrsta političke krize u kojoj ćemo moći racionalno da donesemo odluke o novom ustavu, a s druge strane plašimo se i ne priželjkujemo revoluciju, jer ona može, kao i uvek, svašta da donese.

Aleksandar Molnar: Postoji čitav spektar mogućih raspleta političke krize, i oni ne moraju biti ni krvavi, ni revolucionarni. Ja bih rekao da se sada situacija bitno menja u odnosu na ono što smo imali 2000. godine. To jeste bila jedna revolucija koja nije imala svoj ustavotvorni kraj nego je zapravo postala rotaciona. Drugim rečima, autoritarni režim koji je bio oboren opstao je na drugi način, uspeo je da se reorganizuje. I to će nam se isto desiti u narednoj političkoj krizi, ako budemo imali aktere koji su svesni toga da se rešavanjem ustavnog pitanja u velikoj meri predodređuje budući državni poredak. A što se tiče tog nekog budućeg ustavnog momenta, on će svakako biti vezan za odlazak današnjeg predsednika iz političkog života. Mi vidimo da u Crnoj Gori funkcioniše jedan model autoritarnog režima u kojem jedna ličnost može da menja državne funkcije, pa čak i da ne bude na državnoj funkciji, a da i dalje gospodari celim političkim sistemom. Čini mi se da taj model ipak ne može da funkcioniše u Srbiji, koja je za to prevelika.

Ovde bih morao da stavim na sto nešto što nismo pominjali danas. Možda je druga tema, ali moramo da dođemo i do toga. Koja je to politička elita koja treba da stupi na scenu i da uradi ono što politička elita nije uradila 2000. godine? To je za nas ključno pitanje. Jesmo li kao društvo sposobni da stvorimo alternativu? A alternativa bi bila racionalna opcija koju će građani prepoznati kao ustavnu garanciju za nešto što bi u budućnosti bilo drugačije.

Sve u svemu, kada govorimo o političkoj krizi, ne moramo odmah da pomišljamo na najgore scenarije, tim pre što sada već polako ulazimo u Evropsku uniju. Tu važe potpuno drugačija pravila od onih koja smo imali za vreme Slobodana Miloševića. Zato ja više strahujem od političke krize u kojoj mi ponovo nećemo imati pravu alternativu. Gledajući današnju političku scenu, stanje u kojem se nalazi opozicija mi izaziva mnogo veći nemir nego sama vlast. Postojeća vlast je logičan proizvod onoga što smo imali.

Nenad Dimitrijević: Ja se uglavnom slažem sa Aleksandrom. Mislim da mi živimo u redovnom stanju entropije. Propadanje je normalno stanje u ovoj zemlji, i mi, koji pamtimo mnogo decenija unazad, to lako možemo potvrditi. E sad, ono što mene tu birne, to je da stano pogoršavanje političkih prilika, socijalnih prilika, ekonomskih prilika, stalno siromašenje velikog broja ljudi, stalni nedostatak bilo kakve pozitivne perspektive – ništa od ovoga ne vodi nužno krizi. Kriza je akutno stanje velikog problema u kome morate doneti vrlo preciznu odluku o tome kako se problem leči. Ako pogrešite, nastupiće smrt. To je definicija krize. Znači, kriza je akutna. Mi vrlo retko dolazimo do tih akutnih stanja. Jedno akutno stanje je bilo proizvedeno 1987. godine i završilo se u sistematskom pokolju nevinih ljudi.

Tome je sledio dugi period apatije, konfuzije i entropije u ovoj zemlji, koji je onda izgledao kao neka vrsta loše beskonačnosti, pa su nas onda bombardovali, pa je onda usledila kriza. Sada nema spoljnog momenta koji bi nas mogao gurnuti u krizu, nema mogućnosti da se pojavi jedan novi Milošević, koji bi nas gurnuo u ono u šta nas je on gurnuo, u jedan potpuno besmisleni, zastrašujući, genocidni rat. Znači, nema tog kapaciteta da se proizvede jedno novo akutno stanje, i to je ono što je potpuno tragično, dakle, da mi stojimo u stanju normalizovane nenormalnosti, i jednog života ispod civilizacijskoga minimuma, gde jako mnogo ljudi pati, a da toga nisu ni svesni, prosto zato što ne znaju za alternativu.

Pogledajte samo koliko je generacija rođeno u ovakvom stanju anomije i propadanja. Ljudi uopšte ne znaju šta je to normalan život i šta je alternativa. I zato ja mislim da je ovo što je Aleksandar rekao, da je to zaista važno, i ja mislim da mi nemamo drugoga izbora nego svaki put kad se ukaže prilika – i tu se ja slažem sa Vesnom – da svaki put kada imate priliku, da počnete da pričate o važnosti ustava. Režim je spreman da vam nametne jednu priču, a onda vi treba da izađete sa alternativnom pričom, i insistirate: hoćemo da razgovaramo sa vama. Mi smo građani, mi smo narod, što bi rekli Nemci 1989. godine. Mi smo narod, dakle, mi hoćemo da pričamo s vama o tome, jer ćemo mi biti subjekti toga ustava, na nas će se to odnositi.

Tu je sada problem ovo što kaže Aleksandar, problem političkog organizovanja. Ja ne shvatam da politički akteri u ovoj zemlji, koji sebe smatraju opozicionima, nemaju kapaciteta ili dovoljno pameti, ili dovoljno strateške mudrosti, da se udruže oko ovog ustavnog pitanja i kažu: “Hej, mi imamo alternativu, hajde da je ponudimo građanima. Evo, alternativa se sastoji od toga, toga i toga”, i da od toga prave političku kampanju. To ovde niko ne pokušava. Mi koji smo van vlasti, mi treba i dalje da insistiramo, dakle, da postoje pitanja koja su važna, i evo, mi smo spremni da pričamo građanima.

Evo šta navodim mojim studentima u Budimpešti: kada u Africi politički aktivisti hoće da pokažu građanima koji su uglavnom jako nepismeni i siromašni koliko je ustav važan, oni angažuju umetnike, crtaju stripove i nose stripove u sela i u te jako siromašne naseobine, da bi ljudima pokazali koliko je važno imati prava. I danas imate to da je Afrika najsiromašniji deo sveta, a da je ideja o važnosti ljudskih prava tamo jako prisutna, među tim takozvanim običnim ljudima. Znači, to je ono što se zove politika malih koraka. ‘Ajmo ubeđivati ljude, prosvećivati, kritikovati, reći: “Znate, mi verujemo da je ovo važno. Ovi vas manipulišu, zamajavaju”. Ja se bojim da neće biti spektakularnog loma koji će nam dati priliku da promenimo situaciju.

Vesna Rakić-Vodinelić: Ja bih htela nešto da kažem u prilog ovoga što je Nenad rekao. Znate, imali smo za sobom tu ratnu prošlost, i ne samo ratnu, nego i ratno-zločinačku prošlost, i ja sam zaista očekivala neku katarzu. Kako naše pravosuđe na to reaguje? Znate, mi imamo jedno specijalizovano tužilaštvo, Tužilaštvo za ratne zločine. Na čelu tog Tužilaštva je od samog početka, pa dok nije otišao u penziju, bio Vladimir Vukčević, dosta kritikovan, ali na kraju krajeva, ipak sa nekakvom pristojnom zaostavštinom iza sebe. Šta se onda desilo? Kad je on otišao u penziju, nije postavljen vršilac dužnosti, odnosno vršilac funkcije. Postavljeno je jedno lice sa potpuno neodređenim ovlašćenjima. Postavila ga je republička javna tužiteljka. On je potpisao optužnicu za Srebrenicu, i šta se dogodilo? Sud je tu optužnicu odbacio zato što je potpisana od strane neovlašćenog lica. Znate, i jeste: nije tužilac, nije imenovan, nije ga birao parlament.

Ali niko nije postavio pitanje odgovornosti republičke tužiteljke, zašto ga je postavila. A drugo, niko nije postavio pitanje – zašto ona nije potpisala? Ona može sve, znate, njen položaj je jako moćan. Ona je najmoćniji tužilac u ovoj zemlji, ona ima strašno mnogo ovlašćenja. Dakle, najviši tužilac može sve što mogu oni niži od njega, od početka do kraja. Treba napraviti i potpisati novu optužnicu koju sada, iz nekih razloga, novoimenovana tužiteljka za ratne zločine ne potpisuje. Ja pretpostavljam da je ona zauzeta novom vrstom statistike koja se vodi u tom Tužilaštvu za ratne zločine, a to je koliko je osuđeno Srba, a koliko nesrba. Znate, pravosudna statistika u ovoj zemlji nikad nije bila rađena na taj način, ali ona, možda impresionirana nastupom predsednika republike, koji je govorio o tome koliko su hiljada godina Srbi dobili u Hagu u odnosu na neke zločince drugih nacionalnosti, smatra da joj je to posao. I oni sada to rade. Gotovo ništa drugo se u tom Tužilaštvu za ratne zločine ne radi.

Mi imamo strategiju za procesuiranje ratnih zločina iz 2016, za period 2016-2020. Upravo ovde, na ovom istom mestu, uskoro će jedina organizacija koja prati tu strategiju, a to je Fond za humanitarno pravo, predstaviti svoj izveštaj. Znate, ne možete vi očekivati bez katarze nekakvu drugu krizu. Kriza će naravno nastupiti kada ne bude negde izabran Aleksandar Vučić kao glavni. Ali evo, nemojte me shvati ozbiljno: pa imali smo mi monarhističku klauzulu u ustavu iz 1984, pa da samo reči “Josip Broz Tito” zamenimo rečima “Aleksandar Vučić”. Možda će čoveku laknuti, pa će nas ostaviti na miru, da radimo ono što treba da radimo.

Peščanik.net, 15.12.2017.

USTAV SRBIJE