Foto: Peščanik
Foto: Peščanik

Dela Đorđa Agambena kao da su pisana za doba korone. U svakom slučaju danas su postala neodvojiva od pandemije. Upravo on je opisao i uporno argumentovao ideju i praksu homo sacer, osuđenika rimskog prava, izopštenog iz zajednice (polisa), kao i religijskog okruženja. To je čovek van zakona, bez ijednog prava – sve do gubitka identiteta. Izopštenog je svako mogao da ubije, ne i da ritualno žrtvuje, jer homo sacer ni toga nije bio vredan. Agamben nije samo aludirao na brojne stradalnike tokom ljudske istorije, naročito se baveći ljudima u koncentracionim logorima. Za njega, homo sacer je potencijalno svako od nas, bez obzira na to koliko se naša društva dičila demokratijom. Ne može se verovati u društveni ugovor niti altruizam, bar ne u krajnjoj konsekvenci, jer previše ljudi među nama su izbeglice, prognanici, stari, bolesni. A onda je svakoj državi, nalazi Agamben, imanentna mračna arcana imperii, koja zapravo i nije tajna, jer se suverena moć vladaoca, naročito u novije vreme nimalo ne skriva, ispoljavajući se u raznim oblicima vanrednih stanja. A baš u takvim stanjima, pokazuje se da zajednica ne počiva na etici, već na volji suverene moći.

Ovde je sad važno Agambenovo razgraničenje između zoon, tj. onog što on označava kao goli život, i bios – tj. kvalifikovanog života čoveka, života vrednog življenja, jer je tad čovek društveno i politički osvešćena jedinka. Linija homines sacri, ljudi koji žive samo goli život, proteže se kroz celu ljudsku istoriju, sve do danas.

U svojoj knjizi Vanredno stanje Agamben definiše suverena (bio on kralj ili predsednik) kao nosioca arcana imperii, dakle onog ko može da prevede društvo iz pravnog u vanpravno, tj. u čisto faktičko stanje, onog ko može da suspenduje ustav i da podanicima vlada dekretima koje donosi mimo ustava i bez obzira na ustav. Ti podanici su homines sacri, ljudi koji žive tek goli život, lišeni gotovo svih prava, preko mere koja je dopustiva pred danas ravnodušnim međunarodnim pravnim poretkom.

Uprkos teškom prihvatanju Agambenovih krajnjih konsekvenci, mi ljudi Srbije smo sada tu. Ljudi koji žive goli život, sa različitim stepenima ograničenja, a stari ljudi, sa najvišim. Da li mi želimo samo goli život i ništa više? Da li nam ga je Vučić dekretom nametnuo ili smo ga mi prihvatili, pa mu i izašli u susret? Nesporno je da suveren vlada vanustavnim dekretima, dakle da je uzurpator, ma kako ga suverenim zvali. Ali, da li je nesporno da nam je to nametnuto, protiv naše volje? Ili smo stanje, društveno i naše ljudsko, prihvatili izrično ili pokoravanjem u tišini? Nesporno je jedino da nisu baš svi zaćutali. U javnom pismu predsedniku Republike, sindikat vojnih penzionera kojem su se priključili i civilni, jasno je rekao da smo mi, stari ljudi, građani kao i svi drugi, da umemo da držimo distancu, da znamo šta je zaraza. Ali, da nećemo samo goli život, nećemo da budemo homines sacri.

I šta je učinio naš vladalac? Dao nam je, poklonio, osam sati nedeljno za vaninstitucionalnu šetnju, držeći se kao da te sate vadi iz sopstvene utrobe. Dakle, očekujući da budemo zahvalni za njegovu besprimernu žrtvu. Da se, po naređenju, imamo radovati.

Kako ćemo sad? Šta Đorđo Agamben ima da nam predloži ne o epidemiji, nego o reakciji koju ona kod nas izaziva? Najpre, pita se zašto nema protesta niti otpora vanrednim merama, pa predlaže odgovor: zato što je zaraza, danas aktuelna, ranije bila podrazumevani goli život, zbog teško podnošljivih uslova u kojima je većina i do sada živela. Potom, zato što se pokazalo da je vera, ali i praznoverje i dalje ljudima potrebno, što se u medijima naročito podstiče upotrebom apokaliptičkih epiteta, a sve služi „struci“ (on kaže ekspertima i nazovi-ekspertima, a to je isto) da okrene podršku javnosti u korist vladaoca. Zaključuje time da ne veruje da će ni onim ljudima koji su uspeli da zadrže minimum zdravog razuma, biti moguće da se vrate pređašnjem životu, čak i kada se proglasi prestanak vanrednog stanja. Jer „epidemija jasno pokazuje da je vanredno stanje postalo normalno“ (Agamben, Le Monde, krajem marta.) To jest, prihvatili smo ga kao normalno.

Iako se konstrukcija homo sacer dosad pokazala gotovo kao profetska, da li i ove poslednje Agambenove teze možemo smatrati takvima? Odista, ne bih se odvažila ni da pokušam da odgovorim. Ali, za nas ovde u Srbiji to nije jedini problem. Dekreti kojima se vladalo i vlada liče na njihove idejne kreatore: hiroviti, promenjivi bez vidljivih razloga, prevrtljivi, nesprovodivi, nepromišljeni. (O svemu tome je detaljno i uverljivo pisala Sofija Mandić u tekstu U milosti ministarstva). Sadržinski, takva su i obraćanja javnosti, kako vladaoca, tako i „struke“. Po formi, vladaočeva su sračunata da ponize građane kao opštu društvenu zajednicu i/ili pojedine grupe i profesije. Za sada, otpor bezobzirnoj nesigurnosti i ponižavanju je slabašan. Međutim, mora ga biti, svom snagom naših golih života – da ne bismo samo takve živote živeli trajno.

Mora se i protiv nekih Agambenovih teza reći otvoreno: tačno je, odnos između suverene moći i građana nije zasnovan na etici. Ali, odnosi između građana, makar oni bili samo homines sacri nisu, ni po definiciji, ni u stvarnosti lišeni ljudske empatije. Jer, goli život jeste život bez prava, ali ne i bez emocija. Verujem da u fotografijama, klipovima, vicevima, porukama koje danas razmenjujemo ima mnogo više reči „ljubav“ nego ikada do sada. Da sam neka vlast to bi mi zvučalo subverzivno.

Peščanik.net, 17.04.2020.

KORONA

The following two tabs change content below.
Vesna Rakić Vodinelić, beogradska pravnica, 1975-1998. predaje na državnom pravnom fakultetu u Beogradu, gde kao vanredna profesorka dobija otkaz posle donošenja restriktivnog Zakona o univerzitetu i dolaska Olivera Antića za dekana. Od 1987. članica Svetskog udruženja za procesno pravo. 1998-1999. pravna savetnica Alternativne akademske obrazovne mreže (AAOM). 1999-2001. rukovodi ekspertskom grupom za reformu pravosuđa Crne Gore. Od 2001. direktorka Instituta za uporedno pravo. Od 2002. redovna profesorka Pravnog fakulteta UNION, koji osniva sa nekoliko profesora izbačenih sa državnog fakulteta. Od 2007. članica Komisije Saveta Evrope za borbu protiv rasne diskriminacije i netolerancije. Aktivizam: ljudska prava, nezavisnost pravosuđa. Politički angažman: 1992-2004. Građanski savez Srbije (GSS), 2004-2007. frakcija GSS-a ’11 decembar’, od 2013. bila je predsednica Saveta Nove stranke, a ostavku na taj položaj podnela je u aprilu 2018, zbog neuspeha na beogradskim izborima. Dobitnica nagrade „Osvajanje slobode“ za 2020. godinu.

Latest posts by Vesna Rakić Vodinelić (see all)