ljudi čekaju testiranje na korona virus ispred bolnice
Foto: Ivana Tutunović Karić

Predsednik Srbije je tokom jula rekao da „postoje razgovori sa jednom zemljom koja je završila vakcinu protiv korona virusa“, kao i da „očekuje da će Srbija pre kraja godine imati tu vakcinu“. Ovde smo već istakli negativne posledice neodređenih informacija o kupovini i upotrebi vakcine protiv korona virusa. Nažalost, trend se nastavlja nedavnom objavom da je Srbija, uz Pakistan, „pristala na testiranje kineske vakcine“. Vest je objavio Rojters, na osnovu saopštenja kineskih proizvođača.

Istog dana, ministar zdravlja je demantovao vest, navodeći da „nisu ispunjeni uslovi za testiranje kineske vakcine“. Međutim, ostalo je nejasno na osnovu čega je kineska strana dala izjavu o učešću Srbije u medicinskom ispitivanju.

Sasvim je moguće da su se kontradiktorne vesti smišljeno poklopile sa potpisivanjem srpsko-kosovskog sporazuma i da je njihova svrha bila skretanje pažnje sa događaja koji su se odvijali u Vašingtonu. Međutim, tema je isuviše važna da bismo je zbog toga odbacili.

Čini se da je hitno potrebno razjasniti pojmove, posebno ako se ima u vidu da je najava testiranja vakcine inspirisala protest ispred Instituta za javno zdravlje „Batut“ pod nazivom „Decu vam ne damo“. Tokom ovog protesta su dodatno i potpuno pogrešno isprepletena pitanja vakcinacije u širem smislu i učešća građana Srbije u testiranju vakcine.

Da bismo zauzeli bilo kakav stav o oba pitanja, moramo znati da je vakcinacija protiv određenih bolesti propisana zakonom. Vakcinacija može biti obavezna, za zakonom izričito navedena oboljenja. Vakcinacija može biti i preporučena, odnosno dobrovoljna, za neke druge bolesti. Lista bolesti koje podležu obaveznoj i preporučenoj vakcinaciji regulisana je članom 32 Zakona o zaštiti stanovništva od zaraznih bolesti. Svakome ko želi da bude dobro informisan, preporučujem da ovaj član zakona prouči, uključujući tu prirodu i posledice bolesti koje podležu obaveznoj vakcinaciji, kao i moguće izuzetke od obavezne vakcinacije, kada ona ugrožava zdravlje pacijenta.

Zakon predviđa i treću mogućnost – mogućnost vanredne vakcinacije tokom epidemije, koju može narediti ministar na osnovu predloga Republičke stručne komisije za zaštitu stanovništva od zaraznih bolesti (koja prema raspoloživim podacima nije formirana, pa se ovim nećemo detaljnije baviti).

Vakcinacija u sva tri slučaja je moguća vakcinom čiji je proizvođač dobio dozvolu za korišćenje imunološkog leka koju izdaje isključivo domaća Agencija za lekove i medicinska sredstva, na osnovu posebnog zakona, koji uključuje i procedure za izdavanje dozvole za korišćenje leka.

Dakle, pitanje obavezne, dobrovoljne i vanredne vakcinacije treba potpuno i jasno odvojiti od testiranja vakcine koja nema dozvolu za korišćenje. O tome govorimo kada raspravljamo o kineskoj vakcini. Pravila za građane Srbije u vezi sa testiranjem vakcine koja nema dozvolu za korišćenje su vrlo jasna i važno je da ih makar elementarno poznajemo – zbog svog zdravlja, ali i zbog sprečavanja daljeg širenja dezinformacija.

Prvo i najvažnije, Ustav Srbije1 zabranjuje medicinske i naučne oglede bez slobodno datog pristanka pojedinca. To znači da niko – bio to ministar zdravlja, predsednik Srbije ili neko treći – ne može davati obećanja ili garancije da će u testiranju bilo koje vakcine bilo kog proizvođača učestvovati žitelji Srbije. Garancija o kojoj govorimo se ne odnosi čak ni isključivo na građane Srbije (one koji su njeni državljani), već na svakoga ko se nalazi na njenoj teritoriji. Takođe, treba skrenuti pažnju da pristanak sam po sebi nije dovoljan, da on mora biti slobodan, dakle ne može biti dat pod prisilom ili pretnjom.

Zakon o pravima pacijenata u članu 25 razrađuje ustavnu garanciju i ustanovljava pravo pacijenta da učestvuje u medicinskom istraživanju – samo ako je punoletan i poslovno sposoban; ako je pristanak dao u pismenom obliku, pošto je dovoljno obavešten o smislu, cilju, postupcima, očekivanim rezultatima, mogućim rizicima, kao i o neprijatnim pratećim okolnostima istraživanja; uz posebno upozorenje da je u svakom trenutku slobodan da svoj pristanak za učešće u istraživanju povuče, odnosno opozove.

Zbog prirode protesta održanog ispred Batuta, neophodno je napomenuti da je učešće dece u istraživanju moguće samo radi neposredne koristi samog pacijenta i uz pismeni pristanak njegovog zakonskog zastupnika (obično je to roditelj), ali i tada samo ako se dete tome ne protivi.

Dakle, učešće dece u istraživanjima ovog tipa je potpuno nemoguće odlukom državnog organa, pa čak ni odlukom roditelja, ako se dete tome protivi. Predstavnici medicinske struke na protestu ovo znaju ili bi barem morali znati. Ako znaju, a svesno obmanjuju javnost, čine težak prekršaj – možda čak i u dogovoru sa vlastima, podstičući opštu konfuziju. Ako ne znaju, a javno se deklarišu kao eksperti u oblasti pristanka i imunizacije, situacija je podjednako loša.

Da zaključimo – pitanja obavezne i fakultativne vakcinacije su regulisana zakonom i o njima ne mogu diskreciono odlučivati predsednik i ministar zdravlja. Što se tiče istraživanja lekova, pa i vakcina, koji nemaju dozvolu za korišćenje, moguće je u njima učestvovati samo uz slobodno dat pristanak punoletnog pojedinca.

Kao što vidimo, dva potpuno odvojena slučaja spaja jedno – nemogućnost da predstavnici najviših javnih vlasti odlučuju i obećavaju u ime svih nas. U prvom slučaju, naša prava i obaveze su upisane u zakon, a u drugom su pitanje naše lične odluke.

Činjenica je da predsednik Srbije i ministar zdravlja održavaju građane u zabludi da su oni ti koji imaju pravo da lično odlučuju o oba pitanja. To je posledica želje za nekontrolisanom vlašću, koja posle uzurpacije svih institucija, pretenduje i na uzurpaciju fizičkog i psihičkog integriteta građana. To se ne dešava prvi put i to je ono protiv čega treba da se borimo. Preduslov za ovu borbu u konkretnom slučaju je da dobro razumemo i razlikujemo pojmove koji se tiču vakcinacije, u svim njenim fazama.

Peščanik.net, 09.09.2020.

KORONA

________________

  1. Član 25, Nepovredivost fizičkog i psihičkog integriteta.
The following two tabs change content below.
Sofija Mandić je rođena 1986. u Novom Sadu. Diplomirana je pravnica, posrednica u mirnom rešavanju sporova i aktivistkinja za ljudska prava. Radi u Centru za pravosudna istraživanja (CEPRIS), a prethodno je bila angažovana u Beogradskom centru za bezbednosnu politiku i Nacionalnom demokratskom institutu. Generalna je sekretarka Peščanika, sa kojim sarađuje od 2007, kao učesnica u radijskim emisijama, a zatim i kao autorka tekstova. Autorka, koautorka i urednica je brojnih analiza o vladavini prava, stanju ljudskih prava u Srbiji i njihovoj perspektivi. Neke od skorašnjih su: Izbori pred Upravnim sudom 2022 – pregled postupanja i odluka (ur. CEPRIS, 2022), Izveštaj o javnosti rada Visokog saveta sudstva i Državnog veća tužilaca (CEPRIS, 2022), Sloboda izražavanja pred sudom (ur. SĆF, 2021-2022), Rad sudova tokom epidemije zarazne bolesti COVID-19 (OEBS, 2021), Ljudska prava u Srbiji (BCLJP, 2018-2021), Naša urušena prava (FES, 2019), Uslovi za izbor i napredovanje sudija i tužilaca u pravnom obrazovanju (CEPRIS, 2018), Skorašnji Ustav Srbije – rodna perspektiva (ŽPRS, 2017). Kao predstavnica civilnog društva učestvuje u procesu izrade komentara i mišljenja na izmene Ustava iz 2022, kao i zakona koji proizlaze iz ovih promena.

Latest posts by Sofija Mandić (see all)