Dragi druže Tito! Želim Vam da što prije ozdravite.
Živite dugo, istrajno, čvrsto, onoliko godina koliko naša na Drini ćuprija.
Meho Hurem, Višegrad, Bosna

Titu: poruke, želje, zaveti, 4.januar-4.maj 1980.

 

Na prvoj stranici Politikinog dodatka Putovanja od 2. februara 2011. stoji impresivna fotografija višegradskog mosta. Prizor je snimljen, kako se to kaže, iz ptičje perspektive, i vidi se dobar dio Višegrada prekriven snijegom. Idiličnu sliku upotpunjuje nestvarno zelena Drina, toliko zelena da izgleda kao da je retuširana. Nebo je plavo, baš kao na svim razgledničkim prizorima gradova.

Međutim, da li je Višegrad baš turistička lokacija o kojoj se može pisati na način na koji se piše o tajlandskoj pijaci ili notingemskim baštama?

U tekstu pod nazivom Višegradska staza Ive Andrića se, dakle, govori o obilježavanju pola vijeka od Andrićeve Nobelove nagrade, zatim o Andrićevoj vezi sa ovim gradom te o samoj istoriji Višegrada. Navodi se i prvo pominjanje grada 1433. godine, Kula Kraljevića Marka koju su Turci zatrpali kamenjem kako se u nju ne bi skrivali srpski ustanici, putopisac Evlija Čelebija i Mehmed Paša Sokolović koji je sagradio most te aneksija BiH od strane Austro-Ugarske. Zadnje karike u ovom nizu se odnose na Prvi i Drugi svjetski rat, da bi se istorijski pregled – hop – neočekivano završio sa Republikom Srpskom. Odnosno, „Prvi i drugi svetski rat su ostavili grad u ruševinama, većina objekata je bila teško oštećena uključujući i višegradsku ćupriju. Višegrad se danas nalazi u sastavu Republike Srpske koja je sastavni dio nezavisne države Bosne i Hercegovine“. Sve je ovo, dakle, tačno, ali između kapitulacije Hitlera i potpisivanja Dejtona ipak nešto nedostaje. Milan Lukić, recimo.

Uz glavni tekst i lijepe slike postoji i niz anterfilea: o samom mostu, o tome da Emir Kusturica snima film po romanu Na Drini ćuprija, anterfile Put dubrovačkih trgovaca, te onaj o „brojnim spomenicima kulture i istorije“ (nekoliko spomenika I. Andriću, Spomenik srpskim borcima, crkve, manastiri, banje…). Zanimljiv u ovom kontekstu jeste i anterfile pod naslovom Andrićeva kuća u vlasništvu porodice Ploskić. U njemu piše (samo) da se „Andrićeva kuća još uvek nalazi u vlasništvu porodice Ploskić, koja živi u Švedskoj i ne želi da proda kuću iako za to postoji inicijativa od strane Opštine Višegrad već niz godina.“

Da ovo čitaju dvojica marsovaca koji se redovno pojavljuju u Halloween izdanjima Simpsonovih, ispalo bi da je neodgovorna porodica Ploskić u Švedskoj, zemlji jezera, željeza i irvasa, na trajnom godišnjem odmoru gdje se liječe blatom i pijuckaju pina kolade, dok se marljive višegradske vlasti slomiše da od skromnog objekta uz rijeku naprave poštenu muzejsku kuću. Doduše, riječi poput „još uvek“ izražavaju optimizam da će gradskim ocima na kraju uspjeti da se dokopaju kuće.

Kao što je poznato, Ivo Andrić je spornu kuću nasledio od tetke i tetka kod kojih je u Višegradu i živio, da bi je 1952. poklonio tim istim višegradskim vlastima. Vrlo brzo su višegradski oci kuću prodali mašinovođi Muhamedu Ploskiću da bi, pola vijeka kasnije, ona postala nasljedstvom Džemile Ploskić koja od nje ne odustaje tvrdoglavošću Andrićeve Lotike. U toku rata se opština Višegrad dobro brinula za kuću Muhameda Ploskića, ali građani i građanke željni kulturnih događaja su ostali uskraćeni za iste kada je opština vratila ključeve nasljednicima porodice Ploskić. Postupak eksproprijacije kuće i zemljišta je onemogućen od strane OHR-a.

Ova je tema, u manje i više ozbiljnim medijima, i ranije bila obrađivana na različite načine, te se uvijek nekako provlačila i ta nesretna Švedska porodice Ploskić, koja je slučajno i zemlja u kojoj je Andrić primio svoju Nobelovu nagradu. Iz gradske su uprave Višegrada za medije često isticali da Ploskići samo jednom godišnje banu u spornu i zanemarivanu kuću, prespavaju i nakon nekoliko dana odlaze. A kuća propada, i kulturni život grada Višegrada trpi. Ko zna, možda Ploskići ne čitaju romane pa su indiferentni spram Andrićevog lika i djela. Ili naprosto nemaju žicu za kulturu i za činjenicu da se grad na Drini pokušava pretvoriti u jedan veliki kulturni poligon koji, prirodno, ima svoje spomenike, pa će sad biti i film a rekonstruiše se i uskotračna pruga od Mokre Gore do Višegrada.

A možda Ploskići u svoju višegradsku kuću ne dolaze često i stoga jer čovjeku nije prijatno da boravi u gradu u kojem je 1992-1995 sprovedeno jedno od mučnijih etničkih čišćenja u regiji. Po riječima Pitera Masa, druga stvar koja je tu preko četiri vijeka bila dominatna jesu muslimani. A najveći broj višegradskih muslimana nije samo u Švedskoj.

Promotivni tekst iz Politike o Višegradu nije maliciozan i, iskreno, teško je dosjetiti se na koji bi se to način mogao predstaviti, ne samo ovaj grad, već i čitava podrinjska regija. U hipotetskom scenariju je teško zamisliti turističkog vodiča iz ovog podrinjskog Dogvila koji, naprimjer, dolazi na opjevani Bikavac, okrene se prema turistima u kroks-klompama i kaže A ovo je kuća u kojoj su srpske paravojne formacije zatvorile i žive zapalile stotinjak muškaraca i žena. Ili da stane pred parking i kaže da je tu bila džamija koja je raznesena eksplozivom. Takvo nešto se ne piše, o nečemu takvom se u Višegradu vjerovatno i ne govori. Međutim, upravo se na taj način etničko čišćenje u potpunosti dovršava, selektivnim čišćenjem istorije.

Višegrad je dobar primjer za ono o čemu u svojoj knjizi Ulje na vodi piše Dubravka Stojanović, primjer da kontinuirana opsesija nacionalističkim ključem, između ostalog, dovodi do „iskrivljavanja slike u realnosti, do falsifikovanja prošlosti i svesnog širenja laži o njoj, preko školskih udžbenika, izbora novih praznika, naziva ulica ili državnih simbola.“ I, turističko-promotivnog materijala, može se dodati. Na taj se način, da parafrazim Dubravku Stojanović, stiče dojam o gradu koji je ispao iz istorije, koji ne može da pronađe svoj put, gradu koji je svoj razvoj žrtvovao nacionalnoj fantazmi i, ponajprije, gradu koji „seiri u ropcu sopstvene propasti“.

Turistički dodatak dnevnih novina vjerovatno nije mjesto za istorijske analize. Iz tog razloga pomenuti tekst izbjegava sve političke implikacije, vješto baratajući, ne nacionalnim, već anacionalnim. Kao posljedica toga u tekstu čudno zjapi ona praznina između Drugog svjetskog rata i Republike Srpske, odnosno, nespominjanje rata 1992-1995. Da su te godine barem pojeli skakavci; situacija je, kao što znamo, bila daleko gora a turističkoj zajednici Višegrada teško da bi mogli pomoći i momci s Medisona.

Zapravo, kad govorimo o, uslovno rečeno, kulturnim aktivnostima vezanim za ove prostore, one se ne svode samo na Andrića. 1995. je na tom dijelu RS-a snimljen film Lepa sela lepo gore Srđana Dragojevića, film za koji se scenografija nije morala ni pripremati – sve je nekako bilo prirodno. Pri tome je ovo film koji, između ostalog, u tematiku o raspadu Jugoslavije uveo nečuveno besmislenu ideju o „drekavcu“, ideju kakve se ne bi dosjetio ni alter ego Saše Koena Bruno. Sudeći (ne samo) po ovom filmu koji koketira i sa pseudokumentarističkim, Ploskići su Višegrad vjerovatno napustili zbog „vijekovne mržnje“ ili zbog tzv. kolektivne floating anxiety koja je samo čekala da ispliva na površinu a ne zbog konkretnih postupaka konkretnih ljudi.

Ta kafanska simplifikacija rata na ovim prostorima je očito imala utjecala i na autorku promotivnog teksta o Višegradu. Međutim, to da građani i građanke Višegrada ipak pamte rat 1992-1995. govori i spomenuti Spomenik srpskim borcima. Nije baš literatura za razonodu i pred spavanje, ali vrijedi se vratiti knjizi Pitera Masa Ljubi bližnjeg svoga, u kojoj autor ovako opisuje atmosferu u gradu u kojem danas stoji Spomenik srpskim borcima:

„Čišćenje Višegrada je bila jednostavna operacija, svjedočile su izbjeglice koje su to preživjele. Paravojne jedinice, uglavnom iz Srbije, stigle su u grad odmah nakon što je rat započeo i počeli su, idući od kuće do kuće, od stana do stana, da hapse nenaoružane muškarce, muslimane. Srbi su kružili u nekoliko kamiona, bila je tu čak i hladnjača…“

Ovakvim vojnicima je zaista trebalo podići spomenik. Ovo je, naravno, jedan od podnošljivijih citata iz Masove knjige, ali i iz mnogih drugih izvještaja ovog tipa. Ova se knjiga sigurno neće naći u suvenirnici nekog od spomenika kulture u Višegradu, jer se ni u kakav turizam, osim ako nije horor-turizam, ne uklapa ispovjest starca kojeg su tjerali da leševe baca preko ograde ćuprije ili djevojke po imenu Mersiha koja je bila na „ispitivanju“ u motelu Vilina vlas (još jedan višegradski topos poetičnog imena; pitam se da li je i pomenuti motel jedan od „brojnih spomenika kulture i istorije“?).

Očigledno da od tolike istorije u Višegradu čovjek ne zna kud bi udario. S druge strane, ovo ipak nije samo selektivno nabrajanje već i tendenciozno prekrajanje istorije. U tom ključu, vjerski spomenici kulture sačinjeni isključivo od crkava i manastira su ništa drugo do licemjerje. Višegrad je, naime, do proljeća 1992. godine bio većinski naseljen muslimanima te su najbrojnije bogomolje bile – džamije.

Da se napravimo ludi, zašto li se onda spominje da je Mehmed Paša sagradio Donju višegradsku varoš 1577. a ignoriše se postojanje džamije koja je bila u blizini gradske opštine? Po P. Masu, te 1992. samozvani gradonačelnik Mojmilo Marković, uništavanje džamije na čijem mjestu se trebao sagraditi park objašnjava kao „ekološki čin“ jer je gradu potrebno više zelenih površina. Ili sama ćuprija. Jer, ko je napravio ćupriju, napravio je i džamiju, od iste su japije i od istog mimara. Samo, lakše je sravniti ovo posljednje, most je ipak zahtjevnija konstrukcija.

Danas se zna da su Višegrađani svoje komšije Muslimane otpremili što u Drinu, što u Švedsku, ali ono što im neće poći za rukom jeste da ih istjeraju iz Andrićevih djela. Da, roman Na Drini ćuprija jeste spomenik i mostu i ovom nesretnom gradu. No, pokušaj sadašnjih vlasti da od Višegrada naprave kvazipravoslavnu palanku i, uz sve to, da prave muzej Andriću je licemjeran sam po sebi, jer je Višegrad koji je Andrić opisao Višegrad i Muslimana i Jevreja a sad ne postoje ni jedni ni drugi. Nema Fate Avdagine, nema Alihodže, nema Ćorkana, a nema bogami ni Lotike.

Imajući u vidu sve ovo, jeziv je osjećaj čitati o Drini kao „jednoj od najlepših reka u bivšoj Jugoslaviji“; ovo je kao da čitamo tekst o Treblinki u kojem se ističe predivno plavo nebo i njegov paraglajderski potencijal.

Priča o ovakvom Višegradu nije ništa drugo do bajka za odrasle. I jedino se u takvoj bajci koja, u skladu sa svojim žanrovskim parametrima, nema nikakvog uporišta u stvarnosti, na ovakav način može završiti turistički tekst o Višegradu, odnosno, rijeci Drini:

U prošlosti je bila čuvena po plahovitoj naravi i splavarima koji su krotili njene bukove. Zbog svog krivudavog toka, u narodu je nastala izreka ’ne ispravi krivu Drinu’. Često se dešavalo da se izlije iz svog korita i da tom prilikom ruši sve pred sobom. Na Drini su izgrađene tri hidroelektrane koje su veći deo njenog toka pretvorile u mirnu jezersku površinu. Danas na žalost više nema splavova i splavara, ali su zahvaljujući stvaranju veštačkih jezera turistima na raspolaganju turistički brodići, kojima se organizuju krstarenja rekom Drinom…

 
Peščanik.net, 15.02.2011.