Labud
Foto: Peščanik

Gledam brojne indekse koji pokazuju koliko ko zagađuje planetu, koliko je ko sebičan te ne brine o drugima, a naročito ne o budućim generacijama, pa naletim i na indeks održivog razvoja (SDI – Sustainable Development Index) koji, čini mi se sa pozicije ekološkog fundamentalizma, na prvo mesto rangira Kubu, pa Kostariku, Šri Lanku, Albaniju i Alžir. Onda otvorim HDI (Human Development Index), indeks humanog razvoja, pa vidim da je na prvom mestu Norveška, pa Švajcarska, Irska, Nemačka, Hong Kong…

To me je podsetilo na jednu anegdotu: našli se negde 70-ih godina prošlog veka u redakciji Ekonomske politike savetnik Privredne komore, Nidža Pesticid, svi su ga tako zvali, pa mu prezime ne bih znao, veliki borac za ekološku čistotu, te Miljko Trifunović, osnivač i direktor Instituta za spoljnu trgovinu. Topografski detalji u anegdoti su izmišljeni (nisam zapamtio prave), ali je suština u sledećem: Iz istog su kraja, pa kad se ekološki motivisana rasprava razbuktala pita Miljko Nidžu: „Znaš li ti kad se od Ćićevca krene ka Pojatama pa u Gornji Katun, pa Izbenica, pa Suvaja, pa još 7 kilometara u brdo. E tamo je moja rodna kuća. Idila: čist vazduh, proplanci, cveće, pčele, leptiri… Po tebi to je raj. A ja da sam ostao u tom raju ne bih bio doktor nauka, ne bih ni znao šta znači „Institut“, a kamoli da upravljam njime – i dan danas bi blej’o zajedno sa ovcama“.

Poenta je u iskonskoj želji ljudi da dosegnu nešto bolje, što nažalost prečesto sobom nosi neotklonjive posledice po prirodu. Čovek je jedino živo biće koje trajno uništava okolinu – trošeći je za sopstveni razvoj. Taj deo problema je možda nepromenjiv, ali se njime da upravljati pod uslovom da se stane na put profiterskoj bahatosti (male centrale), gramzivosti (paljenje Amazonije), nezasitosti (otvoreni kopovi rudnika), lakomosti (trovanje reka i mora). Sve to jeste dalo razvojne rezultate, ali je ostavilo teško nasleđe za budućnost. Mi danas postajemo lujevska generacija posle koje je potop zaista moguć i zato su se današnja deca pobunila protiv generacije roditelja i njihovog ponašanja. Imam u vidu optužujuće obraćanje Grete Tunberg u Davosu.

I sada kada se otišlo predaleko sa uništavanjem planete složni su jedino oni koji nemaju vlast i moć da promene stanje. I kako je laž dobila isti socijalni tretman kao i istina, lako se nađu naučnici i stručnjaci koji dokazuju kako promena nema, ili ako ih ima, da nisu nastale krivicom čoveka. „Gordim zvučanjem“ čoveka, nacije, domovine… najlakše se manipuliše delom demokratskog tela koji ne mora uvek biti najneprosvećeniji – zar nema lekara koji su protiv vakcinisanja, obrazovanih koji tvrde da zemlja nije okrugla, političara koji tvrde da masovno ubijanje nije bezuslovno zločin itd. A svi oni poseduju glas na izborima. S druge strane su moćni lobiji nastali na bogaćenju eksploatacijom prirodnih resursa. Kad to imamo u vidu postaje jasno da do promene odnosa prema klimi, uprkos mnoštvu obećanja i zaklinjanja, neće doći lako i brzo – a vreme ističe.

U vreme Platona i Aristotela (4. vek pne) Atinom je zavladao strah da će grad biti ugušen smećem. Umesto toga nastala je prva javna služba – čistači ulica. Naišao sam na podatak kako je Henri VII (1487) pri davanju većih prava parlamentu proklamovao da se ne sme ložiti ugalj u dane kada zaseda parlament, da se ne guše velikodostojnici. Takvih atrakcija ima bezbroj. Današnje stanje je približno sledeće: na spisku najzagađenijih gradova (Pollution Index 20201) na prvom mestu u svetu je Tetovo, na drugom je Kabul, zatim niz gradova Trećeg sveta da bi sa na 26. mestu našao Peking, na 31. Tirana, na 92. Sarajevo, na 131. Beogad, na 150. Moskva, na 200. Novi Sad, na 251. Zagreb (gde mediji, kao i u Beogradu, pokušavaju da se uguraju makar u 10 najgorih), na 286. Ljubljana, na 304. Beč, na 305. je Stokholm, a među preostalih 9 nema višemilionskih gradova.

U svakom slučaju danas nismo u situaciji da kao u doba antike izmišljanjem neke javne službe trajno rešimo problem. Pokušaji postoje. Nizozemska firma Studio Rosegarde projektovala je Smog Free Tower koji su odmah otkupili Kinezi i izgradili 2016. u Sijanu (Xian), jednom od najzagađenijih gradova eksperimentalni toranj visok 100 metara koji je u stanju da značajno popravi kvalitet vazduha na prostoru od 10 km² u prečniku. Institut za ambijent njihove akademije nauka razrađuje projekat stuba od 500 metara koji bi omogućio čist vazduh gradovima do 30 km² u prečniku. Najfiniji ugljenik koji se taloži na filterima koristi se za proizvodnju sintetičkih dijamanata. Ovo navodim samo kao primer da Kina, koju napadaju kao najvećeg emitera štetnih gasova, ne sedi skrštenih ruku nego je istovremeno i zemlja koja najviše radi na otklanjanju štetnih kolateralnih produkata naglog industrijskog bekstva iz bede.2 Ona nije zagađivač iz nemara i bahatosti.

Činjenica je da na Kinu otpada 27,2 odsto svih emisija štetnih gasova, na drugom mestu su SAD sa 14,6 odasto, treća je Indija sa 6,8 odsto, četvrta Rusija sa 4,7 odsto – prvih 15 „trovača“ ukupno produkuju 72,3 odsto svih loših emisija. Ta računica ipak zbraja „babe i žabe“. Da bi se našli pravi krivci, ako je takva hajka uopšte potrebna, valjalo bi poći od emisije po stanovniku. Tada bi računica pokazala da je na prvom mestu Katar, kojega slede svetski naftaši do 8. mesta, na kojem je Luksemburg, 9. je Amerika, 20. Rusija, 38. Kina, a Indija pada čak na 117. mesto, iako je po ukupnoj emisiji – treća! U našem komšiluku najbolja je Slovenija, 38. u svetu, Srbija je 57, a Hrvatska 78 – prema bazi podataka Index Mundi.

Ne bih dalje zamarao statistikama. Umesto traganja za žrtvenim jarcem mnogo je jednostavnije i važnije ustanoviti da smo došli do nivoa zagađenja sredine iz kojega se, ako se ne preduzme nešto energično, može ići samo u sve gore stanje što opravdava naslov „Preduzeti ili izumreti“ obimnog teksta u prvom ovogodišnjem broju Foreign Affairsa. Prvi ozbiljan svetski igrač koji, ne samo obećava nego kroji sopstvene ekonomske planove za budućnost na bazi oporavka klime, je Evropska unija. Inspiracija je „Novi zeleni dogovor“ (Green New Deal) koji je 2007. lansirao Tomas Fridman u The New York Timesu, tvrdeći da bi zelena verzija New Deala „donela mnogo veće koristi nego što iko može da pretpostavi… jer ima potencijale da kreira novu čistu industriju, koja bi pokretala ekonomiju 21. veka“. Amerika nije imala volje, a kasnije je postala čak antagonistična u odnosu na takve ideje, pa je predsednica Evropske komisije Ursula fon der Lajden 11. decembra pred parlamentom EU iznela predlog „Evropskog zelenog ugovora“ po kojem bi do 2050. valjalo postići „klimatsku neutralnost“.

Za taj poduhvat treba obezbediti 260 milijardi evra. Tu nastaju cenjkanja od početnih 7,5 milijardi zaista novih para, koliko je odmah moguće izdvojiti, pa do sume od 1.000 milijardi u neobuzdanim maštanjima briselskih stručnjaka. Na sve to industrijski lobi, vešt u ceđenju javnih fondova, ultimativno konstatuje da od posla nema ništa bez 3.000 milijardi evra. U sučeljavanju stručnih, političkih, finansijskih i drugih „vukova“, kao Crvenkapa se probija ona mala Greta Tunberg. Veličine njenog poduhvata mnogi nisu svesni, ali da nije nje i mobilizacije najmlađe generacije koju je povukla za sobom – a već samo to je poduhvat bez presedana – teško da bi tema dobila institucioanalne razmere u koje se udenula sa verovatnoćom nezaustavljive eskalacije.

Kao prošle godine, kada je u Davosu u lice gospodarima sveta rekla da su je razočarali i da treba da se stide, opet je tamo u isto vreme kada i američki predsednik Tramp. On opet nije imao hrabrosti da pogleda u oči ovoj devojčici, od koje je prošle godine pobegao praveći se da on, gorostas, ne primećuje takve sanjarije. Ispao je kukavica.3 Nasuprot njegovoj moći i bogatstvu, Gretino sve što ima, i dobro i loše, nalazi se ispod kika koje joj krase glavu. Neobuzdani prostački napadi na nju skrenuli su pažnju na njeno oboljenje od Asperger sindroma, od kojega su bolovali mnogi slavni ljudi: Ajnštajn, Stiv Džobs, Hičkok, Suzana Tamaro, Entoni Hopkins, pa čak i Isak Njutn (kako se pretpostavlja). Pamtiće se njeno: Ne potcenjujte decu!

Slavni propagator nauke i prirode, ser Dejvid Atenborou, sa kojim je imala susret na BBC-u, rekao joj je: „Ostvarila si stvari koje mnogi od nas decenijama angažovani na tom polju nismo uspeli da postignemo“. Naomi Klajn, žestoka i uticajna kanadska publicistkinja, Gretu je nazvala „Supersila“ – njenim angažovanjem je u martu 2019. organizovano 2.100 štrajkova srednjih škola u 125 zemalja i uz učešće 1,6 miliona dece! Direkcija susreta u Davosu kao da je to prihvatila, jer je ove godine Gretu uvrstila na spisak zvanica zajedno sa najvećim državnicima sveta. Sa njom se može meriti još samo Papa Francisko, koji je sav katolički svet, nad kojim ima ingerenciju, zadužio da se moli, ali i bori za bolju budućnost Amazonije i cele planete. Ubeđen sam da će istorija Greti dati mnogo značajnije mesto nego što će ga dobiti sadašnji predsednik SAD.

Inače, Naomi Klajn je autorka je knjige4 „Gorući slučaj – Zeleni Nju dil“ čiji se prikaz (koga mrzi da čita celu knjigu) uspešno šeruje na FB, a u kojoj je ključna rečenica: „Ne vidim klimatsku krizu odvojenu od krize tržišne ekonomije… Kapitalizam je ubio klimu, a ne ljudska priroda“. Na toj liniji je i Tyndall Institut koji proklamuje: „Rešenje je jedino u dramatičnom udaru na tržišnu ekonomiju počev od logike prioriteta BDP-a“. Po njima čovečanstvo je 80-ih godina prošlog veka5 bilo na putu da spase samo sebe, ali je prevagnuo interes elite, slobodno tržište i ekonomski fundamentalizam.

Ako se pomenutima može zameriti njihova levičarska nestrojenost, teško da bi isti pristup mogao da važi za stanovišta Foreign Affairsa i pomenuti tekst „Preduzeti ili izumreti“. Ovo glasilo blisko Stejt departmentu navodi da je američki predsednik 2017 (formalno 2019) odbacio Pariski sporazum, iako klimatske promene beleže sve češće ekstreme. Ne polemišući sa predsednikom, autori sugerišu nacionalni plan spasavanja jer „nastavljanje sadašnjeg trenda razaranja priobalja (tajfuni), rasta potrošnje struje, pada produktivnosti zbog klimatskih oboljenja i drugih pratećih šteta uzrokovaće trošak od 500 milijardi dolara kada današnja generacija osnovaca stigne do penzije“. List navodi podatak Federalnog građevinskog instituta po kojem 20 godina iskustva svedoči da svaki dolar uložen u preventivnu zaštitu donosi 4 dolara uštede zajedničkim fondovima. I dalje: „Hiljadu i 800 milijardi uloženih u prevenciju i zaštitu od klimatskih nedaća generisalo bi čak 7.100 milijardi neto koristi“.

Banka za međunarodna poravnanja (Bank for International Settlements) objavila je alarmantan tekst (neočekivano metaforički) u redakciji generalnog direktora, u kojem se tvrdi da će klimatske promene uzrokovati sledeću finansijsku krizu označenu kao „Zeleni labud“.6 Govori se o „reagovanju finansijskog sistema, ulozi centralnih banaka, regulatora i supervizora“. Kaže se pored ostaloga da „centralne banke mogu biti uvučene u nepoznate vode ukoliko ostanu inertne i očekuju da druge institucije preduzimaju korake. Pozicija wait and see (česta u medicini) u ovom trenutku je veoma opasna, te dobronamerna inertnost može dovesti do moral hazard stanja“. Još se kaže da „ti labudovi, bili oni crni ili zeleni nisu predvidivi“ što je netačno. Bar od Marksa teoretski je predvidiva svaka kriza kapitalizma, a onu od 2007. mnogo ranije su predvideli Štiglic, Sen, Krugman i najeksplicitnije Nuriel Rubini sa New York University i to tako jasno da sam i ja u svojim tekstovima prepričavao njihove strepnje i opomene godinama pre izbijanja krize. Problem je u tome što su bankari zaslepljeni svojom jurnjavom za profitom videli manje nego što je to uočila mala Greta kada je 20. avgusta 2018. započela svoj trnovit poduhvat spasavanja planete. No, ne bih da zanovetam, eto sada ipak skreću pažnju da su dosadašnje mere nedovoljne, te da bi čak mogle izazvati negativne lančane reakcije, pa se zato „moraju preduzimati inicijative na nivou promene sistema“.

Još samo jedan primer koji ne dozvoljava više nikakvo pravdanje i cenjkanje. Lari Fink, direktor najveće svetske investicione kuće (7.000 milijardi aktive) Black Rock, u otvorenom pismu navodi: „Mi smo na pragu redefinicije čitavog finansijskog sistema… doživljavamo stalne kritike od kompanija da ne preuzimamo agresivnije poteze odustajanja od finansiranja fosilnih goriva… moramo biti svesni ekonomske, naučne, socijalne i političke realnosti energetske tranzicije… Back Rock zato počinje povlačenje kapitala iz fosilnih goriva, iako je najveći investitor u tu oblast i zato ćemo potražiti novi putokaz za kompaniju“. Kad to kaže menadžer prebogatog investicionog fonda, a ne neki demonstrant, onda je jasno da nastaje novo razdoblje kapitalizma o kojem će se bez sumnje čuti više na ovogodišnjim susretima moćnika u Davosu.

Upitana da li bi pristala na razgovor sa Trampom Greta je odgovorila pozitivno, uz primedbu da je to ipak gubljenje vremena. Uistinu, mnogo se priča, a radi vrlo malo. Prva konferencija UN-a na tu temu održana je 1995. u Berlinu i sa velikim nadama. Poslednja, 25. po redu u Madridu održana je u decembru prošle godine i bila definitivni fijasko. Vredi li verovati da će 26. u Rijadu novembra ove godine u senci nafte i bljeska bogatstva stečenog na njoj doneti revolucionarni preokret?

Biznis i finansije, 24.01.2020.

Peščanik.net, 25.01.2020.

EKOLOGIJA

________________

  1. Opredelio sam se za NUMBEO, najveću svetsku banku podataka, pa verovatno i najpouzdaniju.
  2. Shanghai Tower, oblakoder, dobio je platinasti LEED (Leadership in Energy and Environmental Design) kao ekološki najsamoodrživija građevina na svetu.
  3. 350 psihijatara potpisalo je pismo kojim se skreće pažnja da mentalno zdravlje predsednika Trampa naglo opada (Business Insider).
  4. Naomi Klein: “On the Burning Case for a Green New Deal”; Kindl verzija košta samo 9,99 evra.
  5. Time je 1989. kao ličnost godine proglasio Planetu Zemlju – ističući tako značaj klimatskih promena.
  6. Green swan je parafraza teorije Nikolasa Taleba, matematičara i filozofa kojom je obrazložio uzroke prethodne finansijske krize.
The following two tabs change content below.
Milutin Mitrović (1931-2020) novinar, 1954. kao urednik Studenta primljen u Udruženje novinara i ostao trajno privržen tom poslu. Studirao prava i italijansku književnost, ali nijedne od tih studija nije završio, pa je zato studirao za svaki tekst. Najveći deo radnog veka proveo u nedeljniku Ekonomska politika, gde je obavljao poslove od saradnika do glavnog urednika i direktora. U toj novini je osnovno pravilo bilo da se čitaocu pruži što više relevantnih informacija, a da se sopstvena mudrovanja ostave za susrete sa prijateljima u bifeu. Tekstovi su mu objavljivani ili prenošeni u kanadskim, američkim, finskim i italijanskim medijima, a trajnije je sarađivao sa švajcarskim časopisom Galatea. Pisao za Biznis i finansije i Peščanik. Fabrika knjiga i Peščanik su mu objavili knjigu „Dnevnik globalne krize“.

Latest posts by Milutin Mitrović (see all)