Agent Smith

Agent Smith

Niko ne sumnja u to da premijer previše radi. Niko ne sumnja ni u to da zbog toga premijer premalo spava. Ali, ne znam više kojim bismo rečima mogli da zamolimo premijera da se malo odmori i naspava. Neko bi trebalo da mu kaže da on nije sam na svetu. I nisu sve zemaljske brige njegove pa da on sam treba sve da ih rešava. Recimo, da je malo odspavao, siguran sam da bi premijer sastavio pristojnije pismo predstavnici OEBS-a Dunji Mijatović. Da je pismo napisao uveče, pa prespavao i ujutru ga pročitao ponovo, moguće je da ga ne bi ni poslao. Dobro, sve su to nagađanja. Možda je premijer sasvim promišljeno hteo da nam pokaže kako on i sa drugima razgovara isto onako kako se obraća nama. Ako je tako, rekao bih da to nije dobra vest, a u ovom kratkom osvrtu na premijerovo pismo pokušaću da pokažem i zašto tako mislim.

Pismo se sastoji od šest pasusa nejednake dužine. U prva tri pasusa ton pisma je manje-više jednak i reklo bi se pristojan. Kako to i doliči ovoj vrsti pisama, autor se svome adresatu obraća s uverenjem da iza postupaka adresata ne stoje zle namere. U skladu s tim, autor pisma takođe želi da uveri adresata da je i on krajnje dobronameran. Sve u svemu, dogodio se nesporazum, i autor pisma u najboljoj volji hoće taj nesporazum da otkloni. Reč je naravno o saopštenju OEBS-a u kome se skreće pažnja na gušenje slobode govora i cenzuru u Srbiji. Premijer je uveren da je predstavnica OEBS-a, adresat pisma, brzopleto poverovala u „laži“ o obaranju dva domaća sajta i bez razloga požurila da na to skrene pažnju kao na nedopustivu praksu.

Na prvi pogled, nema ničega spornog u ova tri pasusa, izuzev premijerovog priznanja da je „bio primoran“ da sam proveri „sve navode“ iz saopštenja, jer su ga pogodile „teške reči“ i optužbe koje je OEBS uputio na račun zemlje. Istina, i sam premijer će reći da je njegov postupak neuobičajen, ali verovatno pretpostavlja da će i adresat i građani Srbije razumeti što on lično sve provera i potom piše pismo, samo kada uzmu u obzir težinu optužbi. To sve stoji u drugom pasusu, da bismo u trećem saznali i kako premijer proverava navode. On je naprosto tražio da mu adresat dostavi dokaze o obaranju sajtova, i pošto te dokaze nije dobio, provera je završena zaključkom da se ništa nije ni dogodilo.

Pošto je sve sam proverio i na jedinstven način promptno zaključio da dokaza nema jer mu ih adresat nije dostavio, premijer u sledeća tri, nešto duža pasusa može opravdano da promeni ton: iz dobronamernog korespondenta premijer će se preobraziti u propovednika obuzetog pravedničkim gnevom. „Ne želim da verujem“, obratiće se podignutim glasom premijer adresatu, „da ste informacije pokupili na najneozbiljniji mogući način, sa jednog od sajtova koji vode uobičajeno prljavu kampanju protiv svoje Vlade.“ To tri puta ponovljeno retorsko „ne želim da verujem“ u završnom pasusu pretvoriće se u najobičnije pretnje, kojima je premijer i inače sklon. Od zabludele osobe iz prva tri pasusa, adresat će se u očima premijera transformisati u žestokog i snažnog nosioca „kampanje neistina“, koji blati slobodnu i demokratsku Srbiju. I ne samo to, „teške reči“ protiv Srbije u poslednjem pasusu postaju i deo „najprljavije kampanje“ koju adresat vodi protiv premijera lično, kako u zemlji tako i u inostranstvu.

Pošto pročita pismo, iole pažljiviji čitalac morao bi se zapitati da li ga je napisala ista osoba. Ako jeste, onda bi čitalac verovatno poželeo da mu neko objasni šta se to strašno dogodilo između trećeg i četvrtog pasusa, što je uzrokovalo naglu promenu tona autora pisma. Takođe, šta se to dogodilo u tih nekoliko pasusa, pa je dobronamerni ali naivni adresat, koji lako naseda na podvale, postao arhizlikovac koji vodi neprijateljsku kampanju protiv premijera? Možemo samo da nagađamo da su podaci stizali pred premijera upravo dok je pisao pismo, pa je svaka nova informacija vodila ka promeni tona.

Pored toga što sam postao svestan da premijer lako menja raspoloženja i da mu treba malo da se razljuti, pročitavši pismo shvatio sam da se on razume i u obaranje sajtova. Zbog toga, u nadi da ću izbeći gnev koji se sručio na predstvnicu OEBS-a, zamolio bih premijera da ispita i šta se u noći između 1. i 2. juna dogodilo sa sajtom Peščanika. Odmah da kažem, apsolutno sam siguran da ga nije premijer lično rušio, kao što verujem da ga nije rušila ni Vlada Srbije (o čemu je premijer u vezi sa druga dva sajta izričito obavestio svoju korespondentkinju – nema dokaza da je Vlada Srbije onesposobljavala sajtove, piše premijer). Ali nema sumnje u to da neko jeste, pa ako niko drugi u Srbiji nije nadležan ni kompetentan da se time bavi, ja bih zamolio premijera da se i tom pitanju malo posveti.

Peščanik.net, 02.06.2014.

PLAGIJATI

The following two tabs change content below.
Dejan Ilić (1965, Zemun), urednik izdavačke kuće FABRIKA KNJIGA i časopisa REČ. Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu, magistrirao na Programu za studije roda i kulture na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti i doktorirao na istom univerzitetu na Odseku za rodne studije. Objavio je zbirke eseja „Osam i po ogleda iz razumevanja“ (2008), „Tranziciona pravda i tumačenje književnosti: srpski primer“ (2011), „Škola za 'petparačke' priče: predlozi za drugačiji kurikulum“ (2016), „Dva lica patriotizma“ (2016), „Fantastična škola. Novi prilozi za drugačiji kurikulum: SF, horror, fantastika“ (2020) i „Srbija u kontinuitetu“ (2020).

Latest posts by Dejan Ilić (see all)