Street Art by Hyuro
Street Art by Hyuro

Jovan Krstitelj: Ti si Mesija!
Isus Nazarećanin: Ne, ja nisam…
Jovan Krstitelj: Nije bitno, bićeš. Narodu je potreban onaj ko zna da ga vodi!

Erik-Emanuel Schmitt, drama „Noć na Maslinovoj gori“

American Psychiatric Association je 2000. godine zvanično uvrstila narcisoidnost u mentalne smetnje.

1

Zvaničan naziv je: Narcissistic Personality Disorder, a u propratnoj statističkoj argumentaciji navodi se da od toga boluje jedan posto američkog stanovništva. Jedanaest godina kasnije napravljena je nova statistička slika i ustanovljeno je da se broj obolelih dramatično povećao na 7,4 odsto stanovništva, sa posebno naglim skokom u doba izbijanja krize (2008. taj se postotak uvećao na 6,2 odsto). Krize, ekonomske posebno, pogoduju svim vrstama psihičkih skliznuća. Pedantni psihijatri su objavili i „standardni test za dijagnosticiranje“ ove boljke, koji (sažimam) daje karakteristike narcisa:

1. arogantno ubeđenje o svojoj važnosti i očekivanje da bude priznat kao superioran;

2. zaoukpljenost fantazijama o ličnom neograničenom uspehu, moći, briljantnosti, lepoti i ljubavnoj snazi;

3. budući tako specijalni i jedinstveni, prihvataju druženje samo sa sličnim osobama;

4. smatraju da im pripada opšte divljenje i ne trpe intimizaciju sa običnim svetom;

5. smatraju da su iznad zakona, jer su a priori iznad svih i svega;

6. odnose se bezočno prema drugim ljudima da bi istakli nadmoć i postigli cilj;

7. potrebe drugih zapažaju jedino kada je to korisno i u službi njihovog uspeha;

8. žele da im drugi zavide i bolesno zavide uspešnijima od sebe;

9. otvoreno stavljaju do znanja potčinjenima da mogu biti „gadni“ ako im se nečim ugrožava moć;

10. procenat od 7,4 odsto narcisoida među stanovništvom gotovo je dijametralno suprotan kada su u pitanju glumci i političari – među njima je neizmerno malo onih koji to nisu.

Uveren sam da bi bio školski primer pleonazma reći da je ovo što navodim inspirisano ponašanjem srpskog premijera. Međutim, on ni slučajno nije jedini. Od indijskog predsednika Nerendre Modija, preko Vladimira Putina u Rusiji, Viktora Orbana u Mađarskoj, Matea Rencija u Italiji, mnogo, mnogo drugih političara, baš kako statistika tvrdi, krasi isti tip samozaljubljenosti. Narcisoidnost je u čvrstoj sprezi sa populizmom,

2

pri čemu je granična linija to da je za narcisa ključna reč JA, a za populistu MI. Pritom je narcis iskren, a populisti emocija kolektiviteta služi za manipulaciju. Kod narcisa raspoloženja variraju u rasponu od besa do paćeništva. Jedan od najpoznatijih narcisa našeg vremana, italijanski bivši premijer Berluskoni, razvio je do savršenstva tehniku paćenika koga „nevinog proganjanju sudije, komunisti, centri svetske političke moći…“ – i to mu je dobrim delom pomagalo da dobija izbore. Pozivanje Aleksandra Vučića na zaveru OEBS-a, štampe, interneta i opozicije neizmerno liči na to.

Širenje teme i na druge državnike posledica je moje teške alergije na ono: „toga nigde nema“ – karakteristično čak i za naše obrazovane javne ličnosti, a što kao lakmus otkriva njihovu provincijalnu narcisoidnost. Ozbiljniji povod je učenje na primerima drugih. Iz bokora međunarodnih narcisa odabrao bih dve „komšijske“ ličnosti. Mađarski premijer Orban – mogao bi se uzeti kao primer mračnog ali uspešnog narcisa, dok bi italijanski premijer Renci, simbolizovao operetsku i ne naročito uspešnu varijantu.

U knjizi „Doba mržnje“ Ami Čua (Amy Chua), profesorka sa Jela (Yale) tvrdi da „demokratija favorizuje bujanje demagogije“. Narcisima demokratija i demagogija podjednako služe za blefiranje glasača koje preziru to više, što više imaju uspeha kod njih. Svima koji žele brz upeh, vlast nad drugima i vladavinu bez kraja, demokratija predstavlja smetnju, jer je „spora, skupa i dosadna“. U aktuelnom opštem propadanju, skučeno objašnjavanom ekonomskom krizom, mere se socijalna raslojavanja (plate menadžera prema proseku zaposlenih, recimo), ali ne i intelektualna (jer „kultura se ne jede“),3 pa zapravo ne znamo objektivno dokle smo se srozali. Taj kulturno-civilizacijski pad preduslov je nastajanja i opstanka poludiktatorskih režima.

Mađarski premijer Orban legalno je izabran upečatljivom većinom glasova i to dva puta. Već u prvom mandatu promenio je ustav i doneo zakone kojima se ograničava sloboda štampe, umanjuju ženska prava i tolerancija prema religijama, polovima i pripadnicima drugih nacija (podsticaj antisemitizmu). To, međutim, nije bila smetnja da dobije 52,73 odsto glasova i 133 od 190 poslaničkih mesta. OECD je protestovao zbog „mera koje ubijaju demokratiju“, New Statesman dokazuje da „Mađarska više nije demokratska država“. Najtemeljitije je reagovao Der Spiegel tekstom koji skreće pažnju da su Orabanove reforme „otrov sa sporim dejstvom“ i dao naslov tekstu „Fűrer State“ – a Nemci bolje od ostalih znaju značenje tih reči. Deklaracija o nacionalnoj saradnji Mađarske proklamuje: rad, dom, porodicu, zdravlje i red kao stubove društva. Neodoljivo podseća na Nedićevu parolu „Mir, rad i red – to je spas Srbije“ koja ima dobre izglede da ponovo postane aktuelna. Najopasnija promena u Mađarskoj je pojava paravojne garde ultradesne partije Jobbik. Analitičari sumnjaju da je ta partija zajedno sa svojom gardom samo filijala Orbanove Fidesz partije, koncipirana da obavlja prljave poslove nasilnog eliminisanja protivnika, sa zatrašujućim presedanima u istoriji.

Rezultat pritiska i preoblikovanja države u demokraturu

4

je masovni talas emigracije intelektualaca, odnosno liberalnijeg dela društva. Inicirao ga je Akoš Kertez (Akos Kertész) osamdesetdvogodišnji pisac i uticajna društvena ličnost, zatraživši politički azil u Kanadi. No, postoji i druga strana medalje, ona koja neonarcisima obezbeđuje nadmoćan broj glasova – to je ekonomija. Od pukovnika u Grčkoj, Jugoslavije 60-ih, Čilea pod Pinočeom do Kine danas, hrpa je dokaza da ekonomiji nimalo ne smeta ugrožavanje demokratije, štaviše… Mađarska to potvrđuje: od kada je Orban preuzeo državu sa dubokim minusom, traje rast koji je prošle godine dostigao +1,1 odsto, a prema prognozi OECD-a ove godine će se dići na 2,3 odsto. Inflacija je samo 1,7 odsto, nezaposlenost je pala od preuzetih 12,4 na 9 odsto, BDP po stanovniku je 20.000 dolara (kupovna moć – domaći podatak) uz tendenciju rasta, državni dug je 79,8 odsto BDP-a što je ispod proseka EU… Svetske finansije vole takve pa im i pomažu: tokom prvog Orbanovog mandata MMF je dao 8,7 a ECB 5,5 milijardi evra kredita ne rekavši ni: „no!, no!“ za autokratsko vladanje.

Drugačija varijanta je italijanski premijer Renci. On je pod parolom „Novo za staro“ oterao prvo starije političare iz svoje (demokratske) partije koju je beskrupulozno osvojio. Zatim je borbom protiv korupcije5 paralisao ključne protivnike iz ostalih partija i doveo sebi odane vršnjake, koji još nisu imali prilike da moralno skliznu, da sa njima vlada. Napravio je spektakularne gordijevske pomake presecajući čvorove oko kojih su se levica i desnica sukobljavale kao jarci (veštačko začeće, oporezivanje stambenog prostora, reforma radnog zakonodavstva…). Mnoga obećanja nije ostvario (izborni zakon, smanjenje broja i prihoda poslanika, reforma administracije i pre svega smanjenje nezaposlenosti), ali ipak mu se nije poljuljao položaj. Najnovija ispitivanja javnog mnenja pokazuju da je daleko najpopularniji političar. Oni pre njega izgradili su sistem po kojem birači ne znače mnogo, ako se ima dovoljno novca, marketing i podrška centara moći. Renci je shvatio trulost tog sistema. Njemu je uspeh obezbedila činjenica da je nov, nekorumpiran i ubedljiv u tvrdnji da se bori da Italiji vrati ugled. Održava se više blefiranjem nego delima, jer su mu protivnici toliko loši ili manijakalni da ih se svi boje.

Dva pomenuta modela mogu pružiti dosta paralela sa stanjem kod nas. Počnimo od kraja prethodnog pasusa. Ni naš narcis nema dostojnog protivnika, ne po rečitosti, toga ima na pretek, nego autaritativnog, a ne autaritarnog i sa partijom koja je u stanju da sprovodi ozbiljne poduhvate. Opozicija SNS-u je jednostavno nestala sa scene, bilo da je prešla u vazale, bilo da se sama urušila. Urušavanje opozicionih partijskih struktura nije tragedija koliko nagli pad opozicionog mišljenja. Istraživanja javnog mnenja pokazuju da čak i oko poplava ogromna većina ispitanika smatra kako je ponašanje premijera „odgovorno (69%), odlučno (59%), državničko (50%)“, a negativne ocene su „nestručno (21%), neodgovorno (15%) i neiskreno (11%)“. Ubistvena je činjenica da, uza svu zadivljujuću aktivnost tviteraša, 58 odsto ispitanika veruje zvaničnim podacima. Dakle nacija poznata po onom „ko, jel ja“ našla je vođu kojem veruje bez zadrške. Praviti se da to ne primećujemo je glupo i neproduktivno.

Vučić je pri dolasku na vlast napadan masovno, često drekavo, neukusno i uvek neefikasno. Nema sumnje da je svojim „istorijskim“ ponašanjem zasluživao, prvo da se ne nađe tu gde je, a kad su ga slobodni izbori lansirali kao raketu,6 onda je ipak trebalo da slede oštre i utemeljene kritike. Neobuzdana i emocionalna, manje ili više inteligentna povika, samo mu jača poziciju kod birača, koji su najčešće na strani napadnutog. Inflacija (pa i napada na vlast) obara vrednost (kritike). Ona je i odraz nemoći.

Karakteristika je sva tri slučaja narcisa, o kojim je reč, da su na startu dobili izuzetno visok procenat pristaša, i s leva i s desna, razočaranih prethodnim korumpiranim, lažljivim, mlohavim, neuspešnim vladama i političkim partijama. I u sva tri slučaja jedina prava opozicija novoj autokratskoj vlasti bili su inteligentni pojedinci, bilo zato što su prvi razumeli gde takva vlast vodi, bilo zato što je i u njima proradila narcisoidnost.

Čak i u demokratskoj Italiji narcisoidni Renci, napada štampu, OECD, sve one koji ne razumeju njegove genijalne ideje. Orban je doneo zakon kojim žestoko reže sve medije koji mu smetaju. Kod nas se tendencija ovladavanja medijima najuočljivije demonstrirala tokom furiozne kampanje tviteraša za vreme poplave, kada su pokazali da država nije narihtana da pomaže građanima. Njene organizacione ambicije su na drugoj strani i to je izašlo na videlo pri blokiranju efikasanog rada volontera7 uz žetoku cenzuru svakoga ko je preko interneta pokušavao da objavljuje vesti. Peščanik je za opomenu drugima ne samo cenzurisan nego i bezočno privremeno onemogućen da postoji. Nije baš jasno je li i njegov povratak u javnost – privremen. Taj prljavi posao nije obavila nijedna državna institucija, nego partijska pesnica. Od poplave pa do objavljivanja teksta o lažnom doktoratu ministra, uvek je delovala ta partijska mašinerija iz mraka, nalik na embrion onoga što u Mađarskoj legalno postoji – paravojna politička partija! Danas ni kod nas, niti u Mađarskoj takve paravojne organizacije ne mogu dostići nasilje SA odreda,8 ali već sama asocijacija razbija san o demokratskoj perspektivi.

Ne samo mi, nego čitavo čovečanstvo ima problema što mnogo lakše i brže usvaja tehničke novitete nego pomake uma. Antički Rim je smislio diktatore na određeni rok, dok traju problemi koje treba rešiti. Čini se da danas ne mali broj ljudi, kod nas, u Mađarskoj, Rusiji i drugde priželjkuje upravo takvu varijantu vladavine. Muka je sa grčkim antičkim iskustvom to što diktator može biti izabran demokratski, ali ne i smenjen. Zato valja biti obazriv sa radikalnim političkim idejama – suprotstaviti im se dok su još male. Ponuda samoinicijativnih jurišnika diktature, već nadrasta tražnju. Vučić sasvim sigurno nije naručio nikome da u dečijoj ustanovi „Lane“ u Aleksincu, izbace sa posla kuvara zbog „svakodnevne kritike politike u negativnom tonu“. A desilo se. Takvi se, kad osete da im dolazi vreme, kote kao bubašvabe i merkaju sve veće i važnije ciljeve.

Potencijalni razlozi krunjenja popularnosti i moći našeg narcisa, za sada nude dve mogućnosti: potpuno neobjašnjiva odbrana ministra plagijatora. Plagiranje je izuzetno rasprostranjena vrsta odsustva morala i takve se stvari rešavaju ili ostavkom onoga ko je opoziciji dao najslađu zabavu, ili se prepušta da se izduvaju same od sebe, jer eskaliranjem broja napada padaju u dosadu. Stati u odbranu tako nedostojne stvari ravno je političkom samoubistvu. Drugo i mnogo važnije je „preinvestiranje“. Na prvom mestu propadanja kompanija je preinvestiranje uz kreditnu prezaduženost. U politici je to zaposedanje previše pozicija na koje moraju biti postavljene odane i nesposobne osobe, jer nijedna partija kvalifikovanih nema dovoljno. Svi su izgledi da se SNS kreće gigantskim koracima u tom pravcu. Halapljivo su progutali i dalje gutaju lokalne uprave, javna preduzeća, bolnice, medije… a najlakše će početi da im se ruši kula od karata kad građani uvide da nemaju stručnih kadrova, pa masovno dele pozicije rodbini i poltronima. Takvi nisu sposobni da realizuju Vučićeva obećanja, čak i kada su ostvariva. Ali ako opozicija ne uspe da za par godina ponudi program i ličnost sposobnu da ostvaruje interese većine i ponudi oblik vlasti koji služi demosu, Vučić će vladati sve dok mu to ne dosadi.

Peščanik.net, 13.06.2014.

PLAGIJATI
POPULIZAM

________________

  1. Disorder može da znači i bolest. Na primer genetic disorder je nasledna bolest.
  2. Populizam je, po mom shvatanju i naklonosti, najbolje opisao Pol Tagart (Paul Taggart) u knjizi Populism koju je, kako šeretski tvrdi, započeo da bi svojim ostarelim roditeljima objasnio šta je to.
  3. Italijanski bivši ministar finasija Đulio Tremonti, neoliberal, obrazlažući drastična kresanja budžetskih sredstava za kulturu i obrazovanje izrekao je tu formulaciju – da se kultura ne jede, te da ga ne zanima.
  4. Predrag Matvejević: “U zemljama s demokratijom sud te osudi i odmah ideš u zatvor. Na našim prostorima postoji jedan hibrid demokratije i diktature kojeg ja zovem demokratura. Neko od glavešina telefonom nazove drugog i kaže: Nemojte ga zatvarati, to nam sada ne služi. U drugoj situaciji bi rekli: Pritvorite ga, to nam odgovara, vidite šta nam radi… (Intervju za Dnevni avaz 2. januar 2007.)
  5. Italijanski ekonomista, nobelovac, Franko Modiljani konstatovao je da su njegovi sunarodnici izmislili čak i korumpiranje korupcije.
  6. SNS je na izborima dobila 48,8 odsto glasova i 158 od 250 poslaničkih mesta.
  7. Ovo je samo jedno od mnoštva pisama na Fejsbuku o militantima SNS koji su imali zadatak da uklone volontere i preuzmu efikasne centre koje su ovi organizovali. Time je uništeno poređenje neefikasne države i efikasnih volontera.
  8. SA oderdi (Sturmabteilug) nastali su 1921. godine kada je Hitler počinjao pripreme za osvajanje vlasti. Bili su to jurišni odredi nacističke partije sa zadatkom da progone Jevreje, levičare i sve one koji se protive nacističkoj budućnosti, a gde zakonskog osnova za policijsko delovanje nema.
The following two tabs change content below.
Milutin Mitrović (1931-2020) novinar, 1954. kao urednik Studenta primljen u Udruženje novinara i ostao trajno privržen tom poslu. Studirao prava i italijansku književnost, ali nijedne od tih studija nije završio, pa je zato studirao za svaki tekst. Najveći deo radnog veka proveo u nedeljniku Ekonomska politika, gde je obavljao poslove od saradnika do glavnog urednika i direktora. U toj novini je osnovno pravilo bilo da se čitaocu pruži što više relevantnih informacija, a da se sopstvena mudrovanja ostave za susrete sa prijateljima u bifeu. Tekstovi su mu objavljivani ili prenošeni u kanadskim, američkim, finskim i italijanskim medijima, a trajnije je sarađivao sa švajcarskim časopisom Galatea. Pisao za Biznis i finansije i Peščanik. Fabrika knjiga i Peščanik su mu objavili knjigu „Dnevnik globalne krize“.

Latest posts by Milutin Mitrović (see all)