Foto: Slavica Miletić

Foto: Slavica Miletić

Jezu ne proizvode utvare, to smo mi sami. Ovo nije citat iz knjige znamenitog pisca, koji bi pokušao da svoju literarnu istinu ili fikciju ostvaruje kao strah. Nego je to misao starog profesora fiskulture, čija predanja o istinskom sportu rado slušam. On je bio šampion u rvanju a danas se jedva kreće, ali ume lepo da objasni kako je trnulo i potpuno se ugasilo sportsko viteštvo. Šta je sve publika, ko je čini, oblikuje i neguje. Koji demoni pretvaraju navijače u fanatičnu rulju, bez emocija i mozga. Osim ako to nije sistem koji se izgrađuje u sferama politike, a on pretvara gomilu u paravojsku dirigovane mržnje. Ako je u temelju sistema vrhunsko ludilo bez terapije, onda je normalno da nam fašizam bude pred vratima.

Zvezda je odigrala jednu od svojih košarkaških utakmica. Rezultat je krajnje nevažan. U njenom sastavu bio je i novajlija, Alen Omić, slovenački reprezentativac. Dočekao ga je veliki transparent ekstremne šovinističke grupe Delija: „Hrvat, Šiptar, Balija, nisu moja bratija“. Utakmica je odigrana pod tom strašnom porukom, koja je namenjena dečaku rođenom 1992. godine. Niko tu poruku nije uklonio, niti prekinuo utakmicu. To je atmosfera u kojoj nam je ugodno. Ne mrze samo „oni“ nas, mi to umemo bolje, naša je mržnja dalekometnija i sigurnije ubija. Nas same, pre svega, ubija naprečac.

Transparent ovde citiram uz veliki stid, jer su njegovi autori uopštili pripadnost jednom narodu kao argument za rezolutno nepristajanje na prisustvo drugih („drugačijih“) i to smatraju presudnom vrednošću. Dakle, srećemo se sa ogoljenom idejom o srpskom ibermenšu, nakaznom kao i rulja koja ga proizvodi. Ali, i iza toga bi morala da stoji neka praideja, ma kako bila ojađena skučenim i bitno nedorađenim autorskim duhom.

Zbog te skučenosti ona (ideja) nije manje opasna, naprotiv. Poruka da Zvezdin košarkaški tim ima nužno da bude etnički čist, bar u eksjugoslovenskom poimanju arijevske čistote, samo je najava vulgarne, no agresivne varijante ovde uzgajanog navijačkog neofašizma. Sve je to negovano u svakoj državici bivše Jugoslavije, skoro po istoj mustri, uz neke opskurne folklorne osobenosti. I medijski i politički više smo brinuli o komšiluku, verujući da je ovdašnja septička mržnja manje zloćudna od njihove. Ta sentimentalnost prema našemu zlu, dovela je do toga da zlo postaje vladajuće: najmoćnije navijačke grupe postale su vojska najmoćnijih političkih stranaka. Njima niko ništa ne može, samo zbog toga što to ne želi onaj koji može.

Navijačke grupe, sa svojim vođama, postale su silne kriminalne grupacije, i sila sama po sebi; one se slobodno hvataju u koštac sa državom, koja velikodušno posustaje. Da bi se održale u ideološkoj ravni i nadripatriotskoj baruštini, neophodan im je mit o rodoljublju. Ovde je godinama patriotizam utočište najgorih, pa je prirodno da iz njihove vizije ljubavi prema apstraktnom nacionu mora da da prsne čir koji inficira sve što je „drugačije“, ali pre svega ono što oni smatraju samo svojim.

Sve je to ideja mračne i nadiruće navijačke ekspresije, pred kojom je razorena država potpuno ravnodušna, iz tri osnovna razloga: ne može im ništa; ne želi da im može bilo šta; shvata da bi otklanjanje te metastaze bilo smrtonosno po sistem, koji se takođe zasniva na strašnim parolama i nesuvislim lažima.

Anatomija mržnje objašnjiva je samo za one koji naivno veruju u laganu evoluciju njenog nestajanja. Tačno u dan kad je istaknut fašistički transparent, 27. januara 1993. od posledica strašnog prebijanja umro je Srđan Aleksić iz Trebinja. Čovek koji je od vojnika Vojske Republike Srpske branio svog sugrađanina Alena Glavovića, a oni su ga pretukli na smrt.

To teško ubistvo ponegde je tumačeno kao patriotski čin, jer je Srđan od zlikovaca branio „baliju“. Alen Glavović je danas čistač, živi u Malmeu u Švedskoj i kaže da svoje dvoje dece uči da budu ljudi. Kao Srđa.

Srđanov otac Rade već četvrt veka ima na umu samo ono što večito traje u životu i smrti njegovog sina: „Umro je vršeći svoju ljudsku dužnost!“

Ne tako davno, samo pre četvrt veka, ginulo se zbog izostanka solidarnosti u mržnji i otpora ubicama. To se može dogoditi ponovo. Pisci transparenta o „baliji“ među Zvezdinim košarkašima, Delije sa Severa, u opširnoj deklaraciji su najavili da neće dolaziti na utakmice dok „bratija“ ne bude ustrojena po njihovoj užasnoj matrici.

Košarkaš Alen Omić se poneo sportski pomirljivo, pokušavajući da ignoriše poruke čiji je smisao zlokoban. Rekao je: „Ko za Zvezdu navija, biće moja bratija“. Ali kome govoriti!

Delija, brate, zar tај pojam nije esencijalni simbol netaknutog srpstva, možda i svetosavlja, borbe za krst časni i slobodu zlatnu. Znak najčistijeg roda!

Mada…

Delije su turska paravojska, neka vrsta agresivnog, haotičnog i pijanog bašibozuka bez preterane komandne kontrole. Laka konjica na Balkanu, od kradenih i zaplenjenih grla. Delije su dobrovoljno ili prisilno regrutovane iz redova islamiziranog stanovništva na teritorijama koje su zauzele osmanlije. Krajem 17. i u 18. veku, delije su bile udarni pljačkaški i banditski odredi za napade i pogrome na hrišćanska sela i gradove.

Istorija, mržnja i neznanje okončavaju se u apsurdnom epilogu. A on je ovde nejasan, nečitljiv i opasan. Posle zastrašujućih poruka i simboličkog etničkog čišćenja velikog kluba, Delije sa Severa mogu da se odaju pesmi i veselju: Sitno kolo do kola, vije se do Stambola!

Peščanik.net, 29.01.2018.

Srodni link: Saša Đorđević – Ko je na vratima

NOGOMET / FUDBAL

The following two tabs change content below.
Ljubodrag Stojadinović (1947, Niš), gde se školovao do velike mature u gimnaziji „Svetozar Marković“. Studirao u Skoplju, i magistrirao na Institutu za sociološka i političko pravna istraživanja, odsek za masovne komunikacije i informisanje u globalnom društvu (Univerzitet Kiril i Metodi 1987). Završio visoke vojne škole i službovao u mnogim garnizonima bivše Jugoslavije, kao profesionalni oficir. Zbog javnog sukoba sa političkim i vojnim vrhom tadašnjeg oblika Jugoslavije, i radikalskim liderima i zbog delikta mišljenja – odlukom vojnodisciplinskog suda od 1. marta 1995. kažnjen gubitkom službe u činu pukovnika. Bio je komentator i urednik u Narodnoj Armiji, Ošišanom ježu, Glasu javnosti, NIN-u i Politici. Objavljivao priče i književne eseje u Beogradskom književnom časopisu, Poljima i Gradini. Dobitnik više novinarskih nagrada, i nagrada za književno stvaralaštvo, i učesnik u više književnih projekata. Nosilac je najvišeg srpskog odlikovanja za satiru, Zlatni jež. Zastupljen u više domaćih i stranih antologija kratkih i satiričnih priča. Prevođen na više jezika. Objavio: Klavir pun čvaraka, Nojev izbor, Više od igre (zbirke satiričnih priča); Muzej starih cokula (zbirka vojničkih priča); Film, Krivolak i Lakši oblik smrti (romani); Ratko Mladić: Između mita i Haga, Život posle kraja, General sunce (publicističke knjige); Jana na Zvezdari (priče za decu); Masovno komuniciranje, izvori i recipijenti dezinformacije u globalnom sistemu (zbirka tekstova o komunikacijama). Zastupljen u Enciklopediji Niša, tom za kulturu (književnost). Za Peščanik piše od 2016. godine. U decembru 2021. izbor tih tekstova je objavljen u knjizi „Oči slepog vođe“.

Latest posts by Ljubodrag Stojadinović (see all)