Beograd, No comment, Jim Sumkay http://goo.gl/IC6y92

Beograd, No comment, Jim Sumkay

Ja sam feministkinja. Prostor koji koristim za aktivizam i izražavanje stavova je internet, tačnije tviter. S vremenom, učeći sama i uz pomoć drugih feministkinja, pronašla sam bezbroj načina da ga efikasno koristim. Jedan od najjednostavnijih, ali kako to obično biva i najefikasnijih načina je ponavljanje tvitova. Svakog dana, nedelje, meseca ili godine, u isto vreme napiše se isti tvit. Pošto nikada ne možete biti sigurne gde ćete biti u određeno vreme, potrebno je koristiti pomoćnu platformu (na koju mi je ukazala prijateljica feministkinja), koju jednostavno naštelujete i samo pratite tvitove kako se nižu.

Jedan od tih tvitova glasi „Feministkinje su vas upozoravale“. Ranije je išao svakog dana, sada se ponavlja jednom nedeljno. Poruka tog tvita je jednostavna – za većinu javnih delatnika ili pojava koje postanu problematične, dovoljno je pogledati nekoliko meseci, ponekad i godina, unazad i pronaći makar jednu feministkinju koja ih je javno kritikovala.

O Katarini Đorđević, novinarki Politike, pisala sam na svom blogu početkom maja 2012. godine. Tada sam upozorila na njeno izvrtanje činjenica, navođenje netačnih podataka koje je lako proveriti i jednostavno nerazumevanje teme o kojoj piše. Kao i tada, i sada naglašavam da sve to jednako, ako ne i više, treba staviti i na teret uredništva. Pod pravim vođstvom, novinari i novinarke se razvijaju i s vremenom dođu do sopstvenog stila i iskazivanja svojih stavova a da pri tom ne iskrivljavaju činjenice. Naravno, mora se imati u vidu da i uredništava ima raznih, sa raznim ciljevima, a Katarina Đorđević je došla pod okrilje onih kojima su potrebne novinarke zarad plasiranja antifeminizma. Antifeminizam se mora poveriti novinarki, jer je onda prva i jedina linija odbrane od kritika: „Žena je napisala taj tekst.“

1.

U nedeljnoj Politici, na 10. i 11. strani možete čitati o „novom feminističkom poretku“, koji je ujedno i tema nedelje. Jedan od pet tekstova (kasnije ću se ukratko pozabaviti svakim od njih) iz ovog temata, koji se ujedno našao i na naslovnoj strani Politike, napisala je Katarina Đorđević. „Buka i bes ženskog pokreta“ pokušaj je ove novinarke da se obračuna sa Biljanom Srbljanović koju predstavlja ne samo kao vodeći glas pobune protiv njenih tekstova o natalitetu u Srbiji, već i kao otelotvorenje savremenog srpskog feminizma. Sve je krenulo početkom decembra, kada je Katarina Đorđević napisala nekoliko tekstova čiji se sadržaj može sumirati na sledeći način – Srbi izumiru; propada srpska porodica; krive su razmažene žene. Ti tekstovi su pak izazvali reakcije kako feministkinja tako i čitateljki Politike.

Katarina Đorđević se obračunava sa Biljanom Srbljanović jer ju je ona optužila „za mizoginiju i fašizam, samo zato što [sam] se usudila da čitaocima Politike prezentujem podatke iz najnovijeg popisa stanovništva koji govore da svaka druga tridesetogodišnjakinja u Beogradu nema dete“. Podsetimo se, Katarina Đorđević je prenela kao poražavajući podatak da svaka druga tridesetogodišnjakinja u Beogradu koja se deklariše kao Srpkinja nema dete, a nasuprot njima „Romkinje, Albanke i Muslimanke rađaju najviše dece“. Stoga izjava Biljane Srbljanović: „Ali završetak tog teksta je eklatantan primer fašizma u medijima, koji je prošao nezapaženo. Tu se daje statističko istraživanje po kome je, nažalost, najveći natalitet kod Romkinja“ – nije netačna.

Tekst koji bi trebalo da bude prikaz reakcije feministkinja na njene prethodne tekstove u Politici, Katarina Đorđević počinje podsećanjem na događaj iz marta ove godine kada je Biljana Srbljanović na tviteru komentarisala izgled voditeljke RTV Pink Marijane Stevanović.[1] Zašto? Kakve veze taj događaj ima sa padom nataliteta kod srpskog naroda? Odgovor možemo naći u poslednjoj rečenici teksta:

„Mogu da imam razumevanja za činjenicu da me naše čitateljke pitaju zašto ih optužujem za hedonizam kada nemaju ni za hleb, ali kada me to pita žena francuskog ambasadora, onda moje razumevanje za ’izgubljene u prevodu’ počinje da se kruni.“

Dakle, Đorđević bi mogla da razume stotine čitateljki koje su se javile i rekle da su uvređene jer su opisane kao besposlene i razmažene u situaciji kada se bore da obezbede puku egzistenciju, ali avaj javila se i žena za koju znamo da dobro živi,[2] pa eto razumevanja nestade. Zašto tekst nije napisala kao odgovor stotinama žena za koje je mogla da nađe razumevanja? Zašto nije odgovorila brojnim feministkinjama kojima je uskraćen prostor u Politici? Zašto se obraća jednoj ženi koju ne želi ni da sasluša pažljivo?

Fokusirajući se na Biljanu Srbljanović, Đorđević feminizmu u Srbiji daje lice koje je odvojeno od stvarnosti prosečne građanke Srbije, lice sa kojim prosečna građanka Srbije ne može lako da se identifikuje. I ne samo to. Feministkinja, kako je prikazuje Katarina Đorđević, jeste razmažena, dokona bogatašica koja se bavi tegobama siromašnijih od sebe, koje pritom i prezire, samo zato što joj je dosadno.

Kako bi se u potpunosti osigurala da je upravo to slika feministkinje koju će čitateljka Politike imati u glavi, Katarina Đorđević piše i kratak tekst o Dženifer Aniston.[3] To su te žene koje imaju vremena da se bune protiv seksizma i mizoginije – bogate, dokone – a šta one imaju zajedničko sa prosečnom čitateljkom Politike ili građankom Srbije? Pored toga što im jako smeta kada se drugi bave njihovim ličnim izborima, verovatno malo šta, ali to ne znači da sve one nisu u pravu.

2.

Kao što sam rekla, pravi problem je uređivačka politika koja je gajila i sada koristi Katarinu Đorđević i njenu sklonost ka izvrtanju i zanemarivanju činjenica. Nedeljno izdanje Politike na stranama 10. i 11. donosi čak pet tekstova posvećenih „Novom feminističkom poretku“ (kakav je bio stari feministički poredak? kada smo živeli u njemu?). Tu je pomenuti tekst Katarine Đorđević „Buka i bes ženskog pokreta“, još tri teksta koja takođe potpisuje Katarina Đorđević, „Svaka treća rodila dete van braka“, „Teže je bilo biti majka u socijalizmu“ (potpisan K. Đorđević) i „Dženifer Aniston vređa pritisak okoline, jer nije majka“ (potpisan K. Đ.), i za kraj tekst Aleksandra Apostolovskog „Borkinje, bebe i hedonizam“.

Ne zna se koji je od ovih tekstova zanimljiviji. Ničim izazvan tekst o Dženifer Aniston, seksualne fantazije Aleksandra Apostolovskog o „Amazonkama ženskog ekspanzionizma“, statistički podaci zabibereni optužujućim naslovom sa naglaskom na to da muškarci kraće žive ili pak mudri savet dr Nevenke Tadić da treba da ćutimo, trpimo i rađamo jer je u „socijalizmu bilo teže“.

Na stranu zanimljivost, nešto ovde izuzetno bode oči. Pet tekstova na temu feminizma, a ni jedan koji potpisuje feministkinja? Ni jedan u kome je feministkinja intervjuisana? Jasno je da nije u pitanju obrada teme već napad. Tačnije, u pitanju je preusmeravanje besa opravdano nezadovoljnih građana i građanki. Ne gledajte čoveka iza zavese, već skočite na feministkinje – zbog njih ste zaglavljeni u Ozu bez mozga, srca i hrabrosti.

Vratimo se sada pitanju – zašto se Katarina Đorđević obraća baš i jedino Biljani Srbljanović? Odgovor je jednostavan: Katarina Đorđević nema šta da kaže čitateljkama Politike jer ona u stvari i nema šta da kaže na zadatu temu. Ona nije tu da se bavi problemom nataliteta, već da promoviše stil života – tradicionalan, srpski, ali iznad svega – patrijarhalan. Ovi antifeministički traktati deo su šireg temata „Napad na srpsku porodicu“.[4] A srpska porodica koju treba braniti je patrijarhalna, u njoj se zna ko je glavni, ko zarađuje, ko čuva decu. Zna se ko travu kosi a ko vodu nosi.

Ali, neka ne bude posle da vas niko nije upozorio.

Peščanik.net, 23.12.2014.

Srodni linkovi:

Ana Jovanović – Čuvarke patrijarhata

Vesna Pešić – Ženski hedonizam, još jedna nacionalistička mantra

Biljana Srbljanović – Prava pitanja

Ad hoc grupa – „Novi feministički poreci“ otpisuju udarac

———–    

  1. Katarina Đorđević je zanemarila izuzetnu burnu i negativnu reakciju feministkinja na ovaj komentar Biljane Srbljanović. Inače, u ponedeljak se povodom teksta javila i Marijana Stevanović, koja negoduje jer je izvučena iz konteksta i iskorišćena za potrebe Katarine Đorđević. Otvoreno pismo je iskoristila da jasno naglasi svoje stavove povodom tekstova Katarine Đorđević o materinstvu.
  2. Veoma je interesantno što je Katarina Đorđević izabrala da privilegovan status Biljane Srbljanović prikaže kroz njenu vezu sa muškarcem. Zašto nije napisala „uspešna i dobro situirana dramaturškinja“?
  3. Katarina Đorđević je na primer mogla da kontaktira Anu Vilenicu, urednicu knjige „Postajanje majkom u vreme neoliberalnog kapitalizma“. Ona bi sigurno imala šta da kaže na temu materinstva u Srbiji.
  4. Iz tog temata posebno treba izdvojiti Politikine tekstove u odbranu Zorana Milivojevića. Na primer, tekst „Psiholozi napadaju mene, a ne argumente koje zastupam“ u kome Katarina Đorđević insistira na tome da o Milivojeviću piše kao o psihijatru, iako na početku teksta citira sagovornicu koja naglašava da Milivojević „nije ni psiholog, ni pedagog, ni psihijatar“. Takođe je bio interesantan doprinos Miše Đurkovića koji bi da brani svoju porodicu od „unutrašnjih predatora“, i Aleksandra Apostolovskog koji se vaspitnim ćuškama bori protiv feminizacije muškaraca. Ne treba zanemariti ni doprinos RTS-a – emisija „Upitnik“, emitovana 16.12.
FEMINIZAM