stensil na zidu: sramota me, dakle postojim

Foto: Peščanik

Ako je verovati teoretičarima zavere, plan vladara sveta je da na Zemlji bude samo ona jedna, “zlatna”, milijarda. Plan naših vladara je izgleda da u ovoj zemlji bude samo sedamsto hiljada (ne zlatnih ali vlastima zlata vrednih) stanovnika koliko vladajuća stranka tvrdi da ima članova. Svi ostali, a posebno oduzimači glasova, samo su nepoželjan teret. Kojeg se treba ratosiljati.

Takozvano vekovno ognjište, sa malim brojem glasača, ali sa velikim mogućnostima za nezakonito bogaćenje, posetio je predsednik vladajuće partije i nevladajuće države. Ali ne da bi se tamo upisao u knjigu žalosti već da bi se upisao u knjigu bestidnosti.

Umesto izjave saučešća ljudima čiji je lider mučki ubijen, čuli smo izjave koje je bilo mučno slušati. Jedino mučnije od ljudi koji, saterani u neku salu, govore o svojim problemima, bilo je slušati predsednika države, koji, u najgorem maniru svog jagodinskog koalicionog partnera, odokativnom metodom raspodeljuje piliće, jariće, teliće, traktore i transplantacije koštane srži. Podjednako mučno je i to što je jedna privatna televizija sve to satima direktno prenosila dok je javni servis po kajronima u vrhu ekrana to neprekidno ponavljao i neprikladno prekidao filmove i emisije vanrednim vestima, kao da nas je, daleko bilo, pogodio zemljotres zajedno sa onim “milenijumskim” poplavama.

Druga predsedniku omiljena privatna televizija nije imala direktan prenos – valjda da onoj prvoj ne bi umanjivala gledanost. Ali je svoju buduću gledanost podsticala objavom (tokom svih opskurnih emisija!) da će predsednik države gostovati kod njih. “Aleksandar Vučić o Oliveru Ivanoviću, ponedeljak”.

Ponedeljak? Pa kad pre prolete četrdeset dana? Zar predsednik nije izjavio: “dok ne prođe četrdeset dana neću da pričam o tome kako sam ja najviše pomogao Oliveru Ivanoviću dok je bio u zatvoru”? Možda mu je tako proleteo i dan u ćaskanju sa vazda gostujućim predsednikom Republike Srpske pa zato nije bio na sahrani Olivera Ivanovića? Jer sigurno ne bi propustio sahranu samo zato što je Oliver Ivanović svedočio da se Srbi na Kosovu plaše Srba u džipovima bez tablica.

Živela je Srbija i ranije u jednopartijskom sistemu. Ali tada nosioci vlasti nisu javno i uporno opanjkavali sve one koji nisu bili članovi partije. Niti su smatrali da ti ljudi ne treba da postoje. (Dobro, ako zanemarimo onaj stari vic: Druže Tito, poginuo je drug Krcun. – Bogati, zar je to već dva sata?)

Ali da uništavanje oponenata ide toliko daleko da nestanu čak i oni koji ne navijaju za fudbalski klub za koji navija predsednik države – pa da tokom jedne noći budu prefarbani murali na kojima su naslikani poznati “partizanovci” Bora Todorović, Duško Radović, Zoran Radmilović, Slobodan Aligrudić… to je ipak nešto sasvim novo.

Peščanik.net, 22.01.2018.

KOSOVO

The following two tabs change content below.
Nadežda Milenković, kreativna direktorka, školovala se da radi sa delinkventima, a završila kao „samohrana majka srpskog advertajzinga“. Smislila neke od najboljih slogana: „Ili jesi ili nisi“ (Lav pivo) , „Izgleda šašavo, ali mene leđa više ne bole“ (Kosmodisk), „Ako vam je dobro, onda ništa“ (Peščanik)... Radila u reklamnim agencijama: Mark-plan, Sači, Mekken, Komunis. Sve manje radi komercijalne kampanje i okreće se goodvertisingu. Na Fakultetu za medije i komunikacije vodila master kurs: Idejologija. Autorka bestseler knjige „Kako da najlakše upropastite rođeno dete“, dugogodišnje rubrike „Pun kufer marketinga“ u nedeljniku Vreme i kolumne ponedeljkom na portalu Peščanik. Poslednja knjiga: „Ponedeljak može da počne“, 2020.

Latest posts by Nadežda Milenković (see all)