Po čemu su slični patka i Rog? Zagonetka podseća na onu iz Alise u zemlji čuda Luisa Kerola, koju postavlja Ludi Šeširdžija: po čemu su slični gavran i pisaći sto? Po peru, koje im je oboma neophodno da budu ono što jesu… Odgovor je, u slučaju beogradske patke i ljubljanskog Roga, napuštene nekadašnje fabrike bicikla koju su pre desetak godina zauzeli skvoteri – fantomke. Beogradska patka kao simbol pokriva sve što je bila aktivnost suprotstavljena nerealnom i prevarantskom projektu „Beograd na vodi“, dakle i iskorišćavanje inače zapuštenih prostora za alternativne, humanitarne i kulturne poslove: patka i Rog su urbani blizanci. Likovi sa fantomkama su noću napali prostor u Sava-mali, možda izazvali smrt jednog čoveka, i uništili prostor alternativnog okupljanja i rada; u Rog su prvo u gluvo doba noći upali službenici neke redarske agencije, napali prisutne i uvalili bager. Policajci su pozvani da zaštite rogovce, što su i uradili, redari su oterani, bager je zadržan i obojen u roza. Naredne nedelje je Rog napalo tridesetak tipova u fantomkama, prebili su nekoliko ljudi, jedan je završio u bolnici sa ozbiljnijim povredama: policija je ponovo intervenisala. Ljubljanski gradonačelnik Zoran Janković se sa rogovcima nije uspešno dogovorio: on hoće da, posle deset godina potpunog nemara, sruši fabriku i tu sagradi komercijalno-umetničko-stambeni centar (zvuči poznato?), a rogovcima je uz to obećavao prostor za njihovo delovanje. U oba slučaja, dakle, ograničena neoliberalna pamet smatra da može prevariti ljude, odnosno da je izluđivanje već toliko uspelo da će i to progutati. Patka i Rog pokazuju da je proračun bio slab – neki ljudi još nisu toliko izluđeni.

Pre više od dvadeset godina, alternativna Ljubljana se digla u odbranu Metelkove, kompleksa nekadašnje kasarne, koju je tadašnji gradonačelnik isto tako hteo da „sadržajno oplemeni“. Na Metelkovoj se skvotalo, bilo je incidenata sa policijom; zimi sam i sama provela noć bez struje, sama u ogromnom kompleksu – to je bio deo akcije u kojoj je svake noći drugi umetnik-dobrovoljac čuvao kompleks. Docnije je postignuto mirno rešenje, i danas suženi centar Metelkove okružuju ministarstva, muzeji, eko-hostel, a unutra je jedan od centara ljubljanskog noćnog života, sem povremenih izložbi, predavanja, koncerata i alternativnih kuhinja. Rog je nešto drugo: tamo je važan dnevni život. Različiti umetnici, ulični sportisti, grupe za pomoć izbrisanima i izbeglicama tamo organizuju svakodnevne aktivnosti – učenje jezika, pravne pouke, kursevi, strategije snalaženja. Dobar deo Roga je još uvek prazan, obnova je improvizovana sa minimalnim sredstvima, nema struje. Rog je nikao, i nema druge nego da se neguje.

Paralela između patke i Roga je pre svega u izuzetnoj mogućnosti da se razume neoliberalno ponašanje, koje je očito opšte i izvesno ne samo regionalno, nego globalno. U svojim knjigama i člancima su ga opisali Piketi, Krugman, Varufakis – no ništa nije ubedljivije od konkretnog, lokalnog, svima nam poznatog primera.

Najbedniji deo liberalnog diskursa je osnovni, onaj koji bismo morali tumačiti kao ideologiju: tu, zapravo, nema ničega. Neoliberali ne znaju da kažu ništa drugo o privatizaciji sem da je neophodna, primera radi. Ostalo su nebulozne mantre, koje se svaki put uruše kad se ukaže prilika da se upita „zašto“: zato je postavljanje ovog pitanja tako savršeno onemogućeno, svim tipovima cenzure i izvrdavanja. Najluđi od svih paradoksa je da neoliberali uporno odbijaju, skrivaju i nipodaštavaju samu ekonomsku nauku, koja im postavlja mnogo nezgodnih pitanja. Čvrsto uporište neoliberala je birokratija: nema te suludosti koja se neće objasniti pravilima i merilima; kada su dovoljno drski/drčni, pozivaće se na pravnu državu, svetost evropske birokratije, a kad baš zatreba, poslužiće i drveni jezik nekadašnje nomenklature, sa sve napretkom kolektiva.

Sve to ne mora biti dovoljno. U konačnoj frci neoliberali zatim potežu, sve više i sve češće, ono oružje koje još ne prepoznajemo kao njihovo osnovno: naci-fašizam. Razlika između beogradskih i ljubljanskih fantomki je mala – beogradske fantomke su plaćeni službenici dokazane dobrovoljnosti, ljubljanske fantomke su spontani dobrovoljci, voljni da postanu plaćeni službenici. Možda je odnos mešanog goriva (piće/lova/bes) među njima drugačiji, ali osnovna upotreba je ista. I pre svega, volja neoliberala da se njima služe. Pogledajmo veće paralele: u Francuskoj, koju potresa civilni otpor neviđenih razmera, štrajkovi i neposredna opasnost od terorizma, održava se svetsko prvenstvo koje već posle drugog dana obećava još ozbiljnije socijalne nemire, već ima mrtvih, države su već u svađi. Jedini odgovor za ovo stopostotno i savršeno besmisleno povećavanje rizika jesu milijarde koje su već maznuli nevidljivi grabljivci, dok država prodaje ljudske živote za mrvice… Isto važi i za olimpijske igre u Brazilu, gde je očekivani rizik možda planetarna epidemija virusa koji uništava ljudsko potomstvo. No novac je već uzet, nema povratka. Poludeli ubica homoseksualaca i pijani Rus koji blebeće u mikrofon oduzet sportskom komentatoru dva su lica iste brutalizacije koja je neoliberalima neophodna da što brže i što više uzmu pre nego što odu u svoje zidovima i stražarima branjene rajske naseobine. Verovati da u tim glavama ima bilo čega drugoga je zločin.

Peščanik.net, 14.06.2016.

BEOGRAD NA VODI
RASPRAVA O NEOLIBERALIZMU

The following two tabs change content below.
Svetlana Slapšak, rođena u Beogradu 1948, gde je završila klasičnu gimnaziju i doktorirala na Odeljenju za antičke studije na Filozofskom fakultetu. Pasoš joj je bio oduzet 1968-73, 1975-76. i 1988-89. Zaposlena u Institutu za književnost i umetnost 1972-88. Predsednica Odbora za slobodu izražavanja UKS 1986-89, sastavila i izdala preko 50 peticija, među njima i za oslobađanje Adema Demaćija. Bila članica UJDI-ja. Preselila se u Ljubljanu 1991, gde je redovna profesorka za antropologiju antičkih svetova, studije roda i balkanologiju (2002-14), koordinatorka studijskih programa i dekanka na ISH (2004-14). Glavna urednica časopisa ProFemina od 1994. Umetnička direktorka Srpskog kulturnoga centra Danilo Kiš i direktorka Instituta za balkanske i sredozemne studije i kulturu u Ljubljani. Predložena, u grupi Hiljadu žena za mir, za Nobelovu nagradu za mir 2005. Napisala je i uredila preko 100 knjiga i zbornika, oko 500 studija, preko 3.000 eseja, nekoliko romana, libreto, putopise, drame; prevodi sa grčkog, novogrčkog, latinskog, francuskog, engleskog i slovenačkog. Neke od novijih knjiga: sa Jasenkom Kodrnja, Svenkom Savić, Kultura, žene, drugi (ur, 2011); Franc Kavčič in antika: pogled iz antropologije antičnih svetov (2011); Mikra theatrika (2011); sa Biljanom Kašić i Jelenom Petrović, Feminist critical interventions [thinking heritage, decolonising, crossings] (ur, 2013); Antička miturgija: žene (2013); Zelje in spolnost (2013); Leon i Leonina, roman (e-izdanje, 2014); Leteći pilav (2014); Kuhinja z razgledom (2015); sa Natašom Kandić, ur. Zbornik: Tranziciona pravda i pomirenje u postjugoslovenskim zemljama (2015); Ravnoteža, roman (2016); Preživeti i uživati: iz antropologije hrane. Eseji i recepti (2016); Kupusara. Ogledi iz istorijske antropologije hrane i seksualnosti (2016); Škola za delikatne ljubavnike, roman (2018); Muške ikone antičkog sveta (2018); Libreto za kamernu operu Julka i Janez, Opera SNG Ljubljana, premijerno izvedena 19.1.2017; Antična miturgija (2017); Muške ikone antičkog sveta (2018); sa Marinom Matešić, Rod i Balkan (2018); Mikra theatrika II: antropološki pogled na antično in sodobno gledališče (2018); Volna in telo: študija iz zgodovinske antropologije (2019); Moj mačkoljubivi život (2021); sa Aleksandrom Hemonom, Mladost (2021); Feminističke inscenacije (2021); Osvetnice, roman (2022); Grožnja in strah: razraščanje sovražnega govora kot orodja oblasti v Sloveniji (2022). Romani su objavljeni na slovenačkom i makedonskom. Dobitnica nagrada Miloš Crnjanski za knjigu eseja 1990, American PEN Award 1993, Helsinki Watch Award 2000, Helen Award, Montreal 2001, nagrade Mirko Kovač za knjigu eseja 2015, nagrade Mira ženskog odbora PEN-a Slovenije 2016, Vitalove nagrade Zlatni suncokret 2017.

Latest posts by Svetlana Slapšak (see all)