Foto: Predrag Trokicić

Foto: Predrag Trokicić

Ovo nije „odgovor“ Rastislavu Diniću na njegove komentare na moj tekst, jer nema neke principijelne nesaglasnosti između naših stavova. Zato ovaj tekst treba shvatiti kao podsticaj da se otvori široka debata o tome kako pobediti „nepobedivu vlast na izborima“. Dinić nije osporavao zaključak Vladimira Veljkovića da imamo posla sa tako dominantnom i apsolutnom vlašću da se ona ne može pobediti na izborima. Ja sam prihvatila tu Veljkovićevu interpretaciju stavova koje je Vučić izneo u opširnom intervjuu Nedeljniku. Međutim, i ta interpretacija podleže raspravi i analizi, pa ću se vratiti na nju.

Rastislav Dinić mi najviše zamera što sam zahteve opozicije svela na „uporne zahteve da se jednom već osvojene slobode vrate građanima“, te da ih obavezno „treba proširiti uspostavljanjem vladavine prava, bez koje se dalje ne može“. Kad sam ove stavke izdvojila kao ključne, nisam mislila da to treba da bude izborni program koji bi opozicija ponudila građanima. Naglasak na vladavinu prava i na slobode stavila sam zato što je dolaskom na vlast bivših radikala odbačen društveni ugovor sa narodom uspostavljen Petim oktobrom (zahtevi su naravno bili širi od osnovnih liberalnih vrednosti) i vraćena je autokratija. Ukinute su (ostvarene) medijske slobode i slobodni izbori, a nejake institucije su temeljno uništene i kriminalizovane: tužilaštvo je nestalo; sud je politizovan; državni organi (policija, vojska) ne funkcionišu. Pitanje suspenzije države je postalo tema dana, što simboliše slučaj Savamala, ali i kandidovanje Saše Jankovića za predsednika. On se kao ombudsman istakao u odbrani pravne države i za takvu poziciju dobio je najveći broj glasova među opozicionim kandidatima.

Dinić smatra da na režimsko besomučno razaranje socijalne funkcije države opozicija nema jasan odgovor. Građani ne vide da bi pad sadašnjeg režima išta suštinski promenio u njihovom ekonomskom i društvenom položaju, a do toga im je najviše stalo. I dok to opozicija ne shvati, neće pobediti na izborima tako što nudi pravnu državu, slobode i prava. Režim je na socijalnom terenu ostao sam i uspešno stavio pod kontrolu pre svega radničku klasu, ali i sve građane koji pate od nesigurnosti, nemaštine, trpe samovolju i ne mogu da reše osnovne potrebe, a oni čine društvenu većinu. Ja bih dodala da je Vučićev režim i u kulturalnom savezu sa ovim slojevima: oni se vezuju za moć i autoritarno su orijentisani. Delimično i zbog toga „građanske stranke“ do njih ne stižu (slabo su i ranije do njih stizale), a Dinić ga, čini mi se, preskače. DOS je na izborima pre Petog oktobra jedva namaknuo većinu i pitanje je kada će i da li će ikada više demokratska opozicija ponoviti takav podvig i oterati autokratiju.

Dinić smatra da je problem u tome što vlast građanima ipak nešto daje tako što ostatke socijalne države prebacuje na stranku. Preko stranke građani mogu da zadovolje bar neke životne potrebe (zdravstvene, dnevne potrepštine, donekle i zapošljavanje). Od opozicije se ne može dobiti ništa, niti ona ima pravu ponudu. Ovako glasi njegov zaključak:

„Može li se onda dati neki drugačiji odgovor na pitanje sa početka teksta? Verujem da može. Ako želi da pobedi na izborima, opozicija mora da na jasan način pokaže građanima kako će se njihov život popraviti ako glasaju za nju. U prevodu, to znači da ona mora građanima ponuditi nešto, ne samo građanske slobode i vladavinu prava, već i neke stvari, stuff. Ona nema sredstava da deli džakove s brašnom i lekarske preglede, niti je u poziciji da deli poslove, niti bi sve to trebalo da radi, ali može obećati da će kada dođe na vlast, država obezbediti svim građanima neka ključna dobra, da će za kratko vreme, u nekom ključnom aspektu, popraviti život ljudi. Ponudite nešto – besplatne vrtiće, besplatne fakultete, sigurnu i svima dostupnu zdravstvenu zaštitu – i pokažite da imate jasnu ideju kako da to nešto obezbedite i da ste odlučni u nameri da tu ideju sprovedete u delo.“

Time se kaže da je glavna greška opozicije to što na prvo mesto stavlja prava iz liberalnog korpusa, pa zato neće stići do glasova ugroženih građana. Bolje je obećati korpus socijalnih prava koja garantuje pravna i razvojna država. Dinić zapravo smatra da bi sadašnja „izborna nepobedivost“ Aleksandra Vučića bila uspešnije napadnuta sa leve strane nego sa desne (bilo liberalističke ili nacionalističke), kao i da se s leve strane stiže do one većine koju Vučić drži pod kontrolom. Činjenica je da u Srbiji dominira autokratska vlast bez ideologije (jedini joj je cilj da vlada Srbijom). Ta vlast je antiliberalna i antisocijalna, a levica zapravo i ne postoji, izuzev na dalekoj margini. Ako bi režim bio napadnut s leve strane, možda bi se brzo pokazalo da je pobediv, ali na toj potencijalno pobedničkoj strani nema nikoga.

Ostaju da se otvore još tri problema. Ako nema uslova za poštene i slobodne izbore, ako mediji nisu slobodni da prenesu programe političkih stranka, kako bi leva alternativa mogla da se predstavi većini građana koji na prvom mestu žele promenu svog ekonomskog i društvenog položaja? Da li taj pristup podrazumeva neke druge metode (subverzivne direktne kontakte) i ne mora da se osloni na elektronske medije? Ako pak mora, onda se vrtimo u krugu, jer se ne može bez slobodnih medija i regularnog izbornog procesa. Ako to režim ne dozvoljava, kao što je sad slučaj, pa samo on može da se prezentuje i besomučno blati sve protivnike, onda se verovatno mora čekati da on implodira, odnosno da se iznutra uruši.

Drugi je problem to što svetski trendovi pokazuju da se radnička klasa i ugroženi slojevi ne vezuju više za levicu. Naprotiv, oni biraju demagoge, autoritarce i konzervativce koji im u stvari neće popraviti kvalitet života; samo će im oduzeti i ono što su imali, uz kompenzaciono raspirivanje rasizma, progon izbeglica i manjina, i nacionalizam. S druge strane, oni slojevi društva koji nisu direktno ugroženi ne žele da podrže stranke „establišmenta“ koje ne nude ništa, nikakve promene, ali jesu bolje od konzervativnih populista i demagoga. To je čini se i situacija u Srbiji. Siromašni se vezuju za vođu i njegovu ličnu moć, a vođa svašta obećava a ponešto i daje; dok obrazovaniji slojevi neće „građanski establišment“ jer ga smatraju krivim što je većina građana unesrećena, što se raskomotio i gledao sopstvene interese i tako doveo na vlast bivše radikale koji su protivnici demokratije.

Srbija je mnogo teži slučaj od drugih tipičnih slučajeva nasrtaja populizma u razvijenim zemljama zapada. O tome nećemo ovom prilikom. Dovoljno je reći da je naše društvo zapalo u patološko stanje lošeg funkcionisanja. O tome najbolje svedoči razmahivanje fenomena „partokratije“ i „preletanja“ koji su doveli do masovnog gubitka političke svesti. Kad je ima, ta svest podrazumeva politički izbor, principe i uverenja. Ovde, međutim, postoje samo interesi, privilegije ili puko preživljavanje, a takve težnje su apolitične i blokiraju političku svest. Na tome su radili režimski mediji kao instrumenti za ispiranje mozga.

Treće pitanje se odnosi na to šta je opozicija danas u Srbiji. Dinić računa na opoziciju koja može da pobedi ako izađe sa jakim socijalnim programom za koji može da pokaže da je održiv. Ja bih rekla da reč „opozicija“ predstavlja mistifikaciju. Postoji samo niz malih stranka (uglavnom su to restlovi Demokratske stranke i nekoliko novih ali programski sličnih manjih stranaka) koje su strogo protiv režima, ali nisu u stanju da izrode vođstvo koje bi sve opoziciono nastrojene ljude okupilo na jednoj (progresivnoj) platformi u velikoj i jakoj stranci, sposobnoj da se suprotstavi Vučićevom režimu i izbori se za sopstveni program. Takve prave, organizovane jake opozicije nema. Kad bi je bilo, ona ne bi morala da otima Vučićevo biračko telo koje on kontroliše, nego bi prvo okupila sve svoje birače, a oni bi povukli onaj deo Srbije koji je sada pod Vučićem.

Pitanje kako stići do velike i konkurentne opozicione stranke ostavljam otvorenim za nova gledišta, imajući u vidu to da takva organizacija mora biti sposobna da pobedi protivnika „nepobedivog na izborima“.

Peščanik.net, 07.07.2017.

Srodni linkovi:

Bruno Đurđević – Prilog raspravi o opoziciji

Rastislav Dinić – Nove linije fronta

Rastislav Dinić – Ništa i nešto

Vesna Pešić – Šta činiti kad je vladar nepobediv na izborima

Vladimir Veljković – Samodržac

IZBORI I PROTESTI 2017.

The following two tabs change content below.

Vesna Pešić, političarka, borkinja za ljudska prava i antiratna aktivistkinja, sociološkinja. Diplomirala na Filozofskom fakultetu u Beogradu, doktorirala na Pravnom, radila u Institutu za društvene nauke i Institutu za filozofiju i društvenu teoriju, bila profesorka sociologije. Od 70-ih pripada peticionaškom pokretu, 1982. bila zatvarana sa grupom disidenata. 1985. osnivačica Jugoslovenskog helsinškog komiteta. 1989. članica Udruženja za jugoslovensku demokratsku inicijativu. 1991. članica Evropskog pokreta u Jugoslaviji. 1991. osniva Centar za antiratnu akciju, prvu mirovnu organizaciju u Srbiji. 1992-1999. osnivačica i predsednica Građanskog saveza Srbije (GSS), nastalog ujedinjenjem Republikanskog kluba i Reformske stranke, sukcesora Saveza reformskih snaga Jugoslavije Ante Markovića. 1993-1997. jedna od vođa Koalicije Zajedno (sa Zoranom Đinđićem i Vukom Draškovićem). 2001-2005. ambasadorka SR Jugoslavije, pa SCG u Meksiku. Posle gašenja GSS 2007, njegovim prelaskom u Liberalno-demokratsku partiju (LDP), do 2011. predsednica Političkog saveta LDP-a, kada napušta ovu partiju. Narodna poslanica (1993-1997, 2007-2012).

Latest posts by Vesna Pešić (see all)