Foto: Predrag Trokicić

Foto: Predrag Trokicić

Naš vodeći zmijolog, a koji je i naš vladar, nije rad da se sa trona bešumno spusti kao piton niz stablo baobaba, grešna mi duša ako te dve vrste ne žive u istom arealu; ima predosećanje da mu posinak neće ponuditi da produži društveni ugovor sa nama, i pošto je iskusio sve ovozemaljske slasti predsednikovanja, a njegova gospoja isterala sve svoje modne i pomodne želje, sad je željan nečeg uzvišenog, a šta je uzvišenije od smrti?

Ljudi umiru u svojoj posteljini, umiru u bolnicama, na brodovima, neki se bace pod voz (pod ovaj koji je ofarbala likovna sekcija SNS-a niko neće imati srca to da učini), ali nema smrti lepše od one u ratu! Pokazaću biračkom telu da za Kosovo hoću da dam glavu, vodim štaviše i sinove, neće valjda ni oni imati prigovor savesti, neće ostati u svojim bespravno izgrađenim kućama dok im babajko smrtno ranjen leži na istom mestu gde je dušu ispustio knez Lazar, a što je dve vrste udaljeno od mesta gde je Murat predao dušu Alahu. Nema vladavine bez veličine! Nikolić Tomislav na čelu Vojske Srbije prelazi lažnu granicu sa lažnom državom Kosovom: u narodu je sačuvano živo sećanje na Kralja koji se vojskom povlačio u Albaniju, a koliko će tek živeti spomen na Vrhovnog komandanta koji blickrigom vraća Svetu zemlju u našu Svetu Preambulu, ostavšu nam od Vojislava Koštunice, oca srpskog prava i pravde!

&

Srbovao naš vladar u inostranstvu, u Banja Luci, bajao o našim najintimnijim i najskrivenijim željama koje brat Mile prostodušno razotkriva i dušmanima i voljenom Beogradu; za vreme poplava zablistao je uporedivši naše reke sa zmijom, koja se iznenada stvori, ugrize, pusti otrov, i ode kroz šipražje kao da ništa nije ni bilo, sad je i brata Mileta uporedio sa zmijom – brat se Mile, bosonog, u bermudama, penje uz šljivu koju Bakir mučki drma li drma, brat Mile se uvio oko najviše i najtanje grančice, leluja kao ona kazaljka na metronomu, ali ne pada, samo zrele šljive padaju na belu kapu onoga ko Srbinu ne da se samoopredeli i samopripoji kome želi…

Biblijsko-bremovsku metaforu okupljena Srbadija – gde mora da je bilo i naših policajaca u civilu, sa kamerama na žandarskim ramenima – nagradila je i blagoprekrila spontanim dugačkim aplauzom, pa je misao Nikolićeva kao guja nestala u sinapsama njegovog junačkog uma; tu je visoki gost iz Srbije sebi dao oduška, ali ga, gle, to nije zadovoljilo, dapače, samo mu je probudilo neutaživu žeđ za slavom, a jasno je, ko god šta blebetao o miru, da nema slave veće i trajnije od one stečene u ratu. Ustav govori o teritorijalnom integritetu, a Kosovo šta je nego dezintegritet?! Jeste to tako već neko vreme, zli volšebnici su nam odvratili pažnju od onoga što je uzvišeno, što je obavezno, i što je zanavek i oduvek naše, pa ako su neke godine i propuštene, još za pogibiju – lično našu, a nadamo se još više albansku – nije kasno!

&

Ili master Nikolić možda naprosto vodi računa o formi? Stavio je život na kocku kad je nestrpljivo želeo da postane predsednik Srbije, priredio nam je reality sa gladovanjem do smrti, došao je dakle dragovoljno na rub života, pa zašto ne bi i otišao sa vlasti u velikom, morbidnom stilu? Kao što je mit na početku književnosti, ali je i na njezinom kraju, tako bi vladavina Nikolić Tomislava imala smrtnu opasnost i na početku i na kraju.

Hvalisanjem da će poći u sveti rat preporučuje se mnogom biraču, u nerazboritim glavama ova preterancija mu je zacelo veliki plus, ali možda je sa ratnim pokličem preuranio, treba najpre da smisli nešto čime će očarati onoga ko o njegovoj kandidaturi samoodlučuje, ma koliko puta taj (Vučić) ponovio da će kandidata demokratski i bratski izabrati demokratski i bratski izabrana partijska vrhuška.

Biće mi drago i ako mu se kandidatura izmakne pre nego što stigne da vojsku, lepu i strašnu pod zastavama, povede u Narodnooslodilačku borbu, a biće mi srce na mestu i ako propadne u kojem mu drago krugu, bude li kandidat.

Mesto kustosa u vozu živopisanom po snoviđenjima mlađanog Đurića (u čijoj partijskoj karakteristici stoji znamenito: ističe se) mu je zajamčeno. Voz predviđen da luta po srpskim prugama (kao duše umrlih koje četrdeset dana nakom smrti obitavaju nad dragim mestima) imao bi klijentele tj. publike još i više kad bi među ikonama i vozofreskama putovao živi svetac Tomislav, koji bi putnicima iznova prepričavao svoj život, od Šešeljevog potrčka i humanitarca, preko poslaničkog zlatnog doba, sve do predsednikovanja i zidanja vlastite crkve. Koja se po lepoti može uporediti sa vozom, ali sirotica stoji tu gde je blagosazidana, a Đurića voz samo zastaje na stanicama, nikad ne ide u depo, voz je pandan slobodarskoj ajkuli, koja nikad ne miruje i ne spava; dvadesetdvojezična poruka „Kosovo je Srbija“ urezaće se u sećanje svakom skretničaru, šefu stanice, putniku, turisti, a kad na prozoru ugledamo bivšeg predsednika kako se smeši osmehom čoveka koji je kroz patnju došao do prosvetljenja, shvatićemo koga smo na izborima bespovratno izgubili.

&

Bivši predsednik bi živeo u vozu, naspram kojeg je Titov „Plavi voz“ šminka i šmira, voz bez sumnje ima vagon-restoran gde bi za često putujuće studente iz Mitrovice bila pripremana topla jela, zašto ne bi imao i pravoslavni kušet da večiti putnik odspava, da bi se izjutra okrepljen ukazao na stanici, ne zna ni on sam kojoj. Ali gde god bi ga jutro zateklo, znao bi da je u Srbiji, jer voz nije pravljen za Evropsku uniju, ona ga ne zaslužuje, ali od njega bogme i zazire, jer nema Zapad što Srbin imade. Taman da u neku kompoziciju unesu originale iz Luvra, ne bi nadmašili Đurićevo remek-delo.

Voz je i više nego što smo svesni, i više nego što smo možda hteli, spomenik nama, i imamo ludu sreću što nije na mermernom postolju, nego je na našim iskonskim šinama, jezdi kroz naš rođeni landscape, a na prozoru Toma i Dragica, zbog koje je prikačen teretni vagon, isto oslikan iznutra, gde bi bila garderoba prve dame, a spolja bi na dvadeset devet jezika pisalo „Luj Viton je Srbija“.

Srećan put!

Peščanik.net, 20.01.2017.

Srodni linkovi:

Vesna Pešić – Kako izaći iz lavirinta predsedničkih kandidata

Dejan Ilić – Psi rata

Saša Ilić – Kao zmija uz drvo

Nemanja Stjepanović – Lapsus koji to nije

Fond za humanitarno pravo – Ratni zločinac u Predsedništvu Republike Srbije

IZBORI I PROTESTI 2017.