Ko je fašista?
Fašizam – i pored glorifikacije nasilja – često nije morao da pribegava nasilju da bi ostvario postavljene ciljeve. Mussolini nije umarširao u Rim. Doputovao je spavaćim kolima iz Milana.
Fašizam – i pored glorifikacije nasilja – često nije morao da pribegava nasilju da bi ostvario postavljene ciljeve. Mussolini nije umarširao u Rim. Doputovao je spavaćim kolima iz Milana.
Suprotno raširenom mišljenju da se težište Unije iz Berlina i Pariza pomerilo na istok, Varšava i Budimpešta zapravo nemaju širu zajedničku viziju, osim iliberalizma unutar sopstvenih zemalja.
Empirijski nalazi pokazuju da su demokratije poslednjih godina u opadanju, kako po broju tako i po kvalitetu. Otuda sledi da je u usponu neki novi politički sistem koji zamenjuje demokratiju.
Poricanje izborne volje je novi globalni trend: to je učinio Tramp, a sada se na to sprema Bolsonaro. Postavlja se pitanje zašto glasači staju uz lidere koji se neosnovano žale da su „prevareni“.
Termin neoliberalizam neizbežan je u raspravama na zapadu. Obično se koristi kao uvreda, sinonim za kapitalizam krvavih kandži i očnjaka. Ali istoričari osporavaju takvu upotrebu bar od 2018…
Bila je 1990. godina kada je hevi-metal sastav Scorpions objavio „Vetar promene“, pesmu punu nade posvećenu kraju Hladnog rata: „Neka tvoja balalajka zapeva / Ono što moja gitara želi da kaže“.
Američki konzervativci su ove godine svoju konferenciju prvi put održali van SAD, u Budimpešti. Viktor Orban je bio glavna atrakcija, uz prateće vokale lidera evropske ekstremne desnice.
Rezultati izbora u Mađarskoj, prvih velikih izbora organizovanih u Evropi od počeka rata u Ukrajini, dovode u pitanje našu pretpostavku o tome da svaka autokratija na kraju pada sama od sebe.
Napadači na Kapitol žele restauraciju privilegovanog statusa belih muškaraca koji veruju da su žene, priroda i mašinerija demokratije u krajnjoj instanci njihova privatna imovina.
Centrizam bez procedure nema smisla. Ako neka od partija odbacuje sama demokratska načela, insistiranje na održavanju jednake distance čini nas saučesnicima u napadu na demokratiju.
Za vreme Trampa proglašena je poslednjom branom liberalnog poretka. Čak se i Alexis Tsipras, grčki premijer koga je primorala da prihvati teške mere štednje, divio njenoj iskrenosti i poštenju.
Sebastijan Kurc je po ugledu na Viktora Orbana nemilosrdno napadao nezavisne medije i pravosuđe dok je, kao Silvio Berluskoni, sebe prikazivao kao nevinu žrtvu zavere zlih levičara.
To što su građani mogli da biraju između dve političke alternative opovrglo je tipičnu populističku pritužbu kako su sve mejnstrim stranke iste i da korumpirane elite vode istu politiku na štetu građana.
Podela društva na „ljude koji mogu otići bilo kuda“ i „ljude koji ostaju vezani za mesto“ skriva činjenicu da su elite koje donose odluke i dalje više nacionalističke i manje liberalne nego što se misli.
Na ostrvu muzeja na reci Špre u Berlinu obnovljena je džinovska palata pruskih vladara. Kao spomenik zagušljivoj i filistejskoj kulturi ona je primerena kadenca na kraju ere u znaku Angele Merkel.
Iako je Trump otišao, niko ne bi rekao da je demokratija najzad bezbedna u svetu. Trumpov povratak se ne može isključiti, a imaćemo posla i s trampizovanom Republikanskom strankom.
Intervju za Njujorker o novoj knjizi – Demokratija će opstati i bez obnove tradicionalnih kontrolnih mehanizama. Građani mogu da preoblikuju posredničke institucije, pre svega stranke i medije.
Reporteri bez granica ocenjuju stanje medijskih sloboda kao „dobro“ u svega 12 zemalja sveta – što je manje nego ikada. Najočigledniju pretnju slobodi štampe predstavljaju autoritarni režimi.
Demokratiji je nužna opozicija koja vladu poziva na odgovornost i nudi rešenja – što na nivou EU kao celine ne postoji. Problem je i odsustvo jasne predstave građana EU o tome ko je za šta odgovoran.
Zaključak poslednje knjige: Da li je liberalizam zastareo? Zastarela je diskusija o njemu koja koristi pogrešne suprotnosti. Narativ o sukobu naroda i elite je naročito pogrešna dijagnoza o našoj epohi.
Ako se zalažete za vraćanje prava glasa osuđivanim zločincima, kako ćete opravdati doživotnu zabranu bavljenja politikom za Trumpa? Šta ako se on pokaje i promeni? Zar ne treba da budemo dosledni?
Sastanak Evropskog saveta, opisan kao samit sudnjeg dana, odigrao se pod pretnjom Mađarske i Poljske da će staviti veto na budžet EU 2021-27. i blokirati predloženi fond za oporavak od pandemije.
Iz nove knjige: U ovom eseju želim da ponovo oživim liberalizam odozdo. On je verniji osnovama liberalne misli od tzv. kulturnog liberalizma elita. Cilj mi je i da revidiram liberalizam straha…
Demokrati u SAD treba da se pomire sa činjenicom da njihovu publiku čine i desni populisti. Tu je besmisleno pokušavati postideti nekoga ko stida nema. Na vatru se mora odgovoriti vatrom.
Osporavanje izbornih rezultata je standardna strategija autoritarnih populista. Time se potkopava jedna od najvažnijih funkcija izbornog procesa – prevladavanje neslaganja bez primene sile.
Za razliku od drugih kriza koje pamti Amerika, ovoga puta nije bilo efikasnog vođstva na nivou zemlje niti adekvatnog planiranja za krizu – Trumpov plan je od početka bio da nema plan.
Našim zdravljem i životom ne mogu upravljati samo tržišne sile. Hiljade akademskih radnika širom sveta peticijom upućuju na izlaz iz krize: ljudska bića koja rade nisu samo „resurs“.
Američki demokrati treba da organizuju sopstvene večernje konferencije za novinare, a to što ih je Trump prepustio samima sebi guverneri treba da iskoriste za izgradnju paralelnog polisa.
Kritike lidera opozicije ne treba kvalifikovati kao štetno podsticanje unutrašnjih sukoba. Mehanizmi kojima opozicija poziva na odgovornost predstavnike vlasti sada se moraju jačati, a ne slabiti.
Trumpova odluka da sluša poslovne lidere umesto infektologe verovatno će imati smrtonosne posledice. Pre njega su to radili Reagan, Thatcher i drugi proponenti neoliberalizma.
Elitistički prezir prema direktnoj demokratiji ne samo da potvrđuje populističku retoriku, već istovremeno ignoriše činjenicu da referendumi mogu biti izuzetno efektno oružje protiv populista.
Kažu da smo sa „alternativnim činjenicama“ ušli u fazu istorije u kojoj istina nije bitna. Ali ovaj problem je star koliko i demokratija; novi su napori ključnih aktera u društvu da se degradira javni diskurs.