Miriše na 1914.
Neki od igrača u sporu Grčke sa EU kao da jedva čekaju katastrofu. Oni su uvereni da Evropa može da podnese izlazak Grčke iz evrozone i da bi to bila dobra lekcija ostalima o kazni koja sledi za loše ponašanje.
Neki od igrača u sporu Grčke sa EU kao da jedva čekaju katastrofu. Oni su uvereni da Evropa može da podnese izlazak Grčke iz evrozone i da bi to bila dobra lekcija ostalima o kazni koja sledi za loše ponašanje.
Prosečni životni vek većine Afroamerikanaca iz Baltimora je kao u nekoj zemlji trećeg sveta. Ali i prosečni životni vek siromašnih belaca je sličan onom u postkomunističkoj Rusiji devedesetih.
Bliži se trenutak istine za Grčku, Nemačku i Evropu. Nadam se da će centralna banka zauzeti čvrst stav i objaviti da je ona čuvar evropske ekonomije i njenih demokratskih institucija – a ne nemački uterivač dugova.
Posle ubedljive pobede Ciprasa, evropski zvaničnici bi trebalo da se uzdrže od poziva na odgovornost. Oni su izgubili kredibilitet za to. Program koji su nametnuli Grčkoj nikada nije valjao. Nije bilo načina da on uspe.
Izgleda da svetska ekonomija opet posrće. Neko vreme se činilo da se situacija popravlja, pričalo se o delimičnom oporavku, ali rast se odužio, a bauk deflacije je još uvek tu.
Poriv da se žrtve depresirane ekonomije krive za sve otporan je na logiku. Desnica uporno tvrdi da nezaposleni uživaju u izdašnoj naknadi, koju definišu kao „plaćanje ljudima da ne rade ništa“.
Nije lako odbaciti opsesivno zastupanje doktrine propale ekonomije, kada se za nju zalažu centralne političke figure. Kongresmen Pol Rajan upozorio je 2009. na „preteću senku inflacije“…
Imam jednu poruku za Škote: treba da se plašite. Rizici samostalnosti su ogromni. Možda mislite da će Škotska biti kao Kanada, ali verovatnije će biti kao Španija, samo bez sunca.
Bilo bi suviše prosto reći da se smisao sukoba u Ukrajini svodi na konsolidaciju ruskog autoritarnog režima koji posrće na drugim frontovima. Ali u tome ima neke istine – što otvara zastrašujuće izglede za budućnost.
Zarade u američkim oblastima koje privlače najviše migranata obično su niže nego u mestima odakle migranti dolaze, što sugeriše da mesta koja Amerikanci napuštaju zapravo imaju veću produktivnost nego mesta u koja dolaze.
Bonitetna agencija Standard & Poor’s objavila je izveštaj koji potvrđuje stav MMF-a da visok stepen nejednakosti koči rast. Dosta je curilo naniže, vreme je da krene naviše.
Kako da opravdate obogaćivanje već bogatih i otežavanje života ljudima koji jedva spajaju kraj s krajem? Odgovor je, treba vam ekonomska teorija koja tvrdi da je takva politika ključna za opšti prosperitet.
Političke greške koje su izazvale evrokrizu – stvarajući zajedničku valutu bez bankarske i fiskalne unije koju takva valuta zahteva – suštinski nisu imale nikakve veze sa socijalnom državom, ni pozitivne ni negativne.
Političari su ignorisali udžbenike i istorijske lekcije. A rezultat je bila ekonomska i ljudska katastrofa, sa protraćenim bilionima dolara i milionima porodica gurnutim u probleme bez ikakvog razloga.
Da li se vraća nasledni kapitalizam, gde su poluge ekonomije opet u rukama porodičnih dinastija.
Uverenje da Amerika pati od „kvalifikacijskog jaza“ je školski primer zombi ideje.
Bivši predsednički kandidat želi da zabrani upotrebu izraza „srednja klasa“, za koji tvrdi da predstavlja „klasnu zavist“.
Otvaranje novih radnih mesta zamenila je opsesivna briga o budžetskom deficitu.
Poslednjih nekoliko meseci izloženi smo harangi koju vode pobesneli milijarderi.
Globalne posledice turske krize, sa privredom reda veličine Los Anđelesa, neće biti velike.
Ruzvelt je govorio o mržnji koju oseća od sila „organizovanog kapitala“ i rekao: „Radujem se toj mržnji.“
Republikanska partija se aktivno trudi da naudi siromašnima koliko god može.
Preko milion nezaposlenih Amerikanaca dobiće najstrašniji novogodišnji „poklon“.
Ovo je priča o tri novčane jame i monetarnom nazadovanju.
Potreba republikanaca da kazne nezaposlene je deo opšteg obrasca unesrećivanja nesrećnih i pomaganja imućnima.
Šta ako je svet u kome živimo poslednjih 5 godina nova normalnost.
Vašington već tri godine živi u strahu od dužničke krize koja uporno odbija da se dogodi.
Predsednik bi mogao da odluči da ide protiv Kongresa i ignoriše prag zaduženja.
U ratu protiv bonova za hranu, republikanci iz kongresa su glasali za njihovo oštro smanjenje.
Katastrofa je izbegnuta, ali neuspeh politike u proteklih pet godina je bio strahovit.
Verovali ili ne, Dan rada je nekada imao veze sa ukazivanjem poštovanja radnicima.
Kada finansijskoj industriji date odrešene ruke, ona hrli iz krize u krizu.