cveće
Foto: Predrag Trokicić

Ne znam zaista šta je nama Rio Tinto. Premijerka se posebno zagrejala za njih, za taj Rio, nema dovoljno dobrih reči da objasni šta bi nam značili. Teško je razumeti Anu kad nešto govori šta želi da kaže. Novi kvalitet života, radna mesta, velike plate. Tamo ispod šumovitih brda i suvišnih njiva nalazi se ruda litijuma, nigde takve nema na svetu.

Kad Rio Tinto dođe, vodiće računa o livadama i šumarcima tako što će ih preorati, a umesto trave ukazaće se zavodljivi prizor jalovine. Čitav prostor gde žive ljudi biće pretvoren u mrtvu prirodu, jedan od najlepših delova Srbije postaće nova oaza otrovnih voda i zemlje. Ali, od toga nam stižu, kako Ana reče, veliki benefiti.

Ima ovde protivnika napretka, oni su za slabu, nemoćnu Srbiju. Vide je bez miliona tona naših govana u velikim rekama koje plivaju slobodnim stilom ka Crnom moru, ne bi li bilo još crnje. Bez kineskih trovačnica i njihove prljave tehnologije, koja pretvara Srbiju u gasnu komoru na otvorenom.

Životna sredina i njena zaštita, to je tema za prvi svet, kaže Ana koja je iz takvog sveta došla u osvajanje Srbije. Dobro nam je, kad idemo napred ne mora sve da miriše. Niko se nije uzdigao bez smrada. Ko se otrovao to mu je, ko je pretekao blago njemu, to je cena napretka. Smrt košta, ona uzima i daje. Precenjena je njena uloga u našim životima. A šta mi znamo o Rio Tintu? Čuli smo neke stvari, neki ljudi govore sve najgore. Ali to ne mora da bude tačno! Uostalom, građani će odlučiti šta će sa sobom u tom Tintu, hoće li dati da im se buši majka zemlja zbog litijuma. Ima ovde čoveka koji će odlučiti šta će odlučiti građani.

Šta će nama uopšte litijum? Pitanje postavlja laik za periodni sistem elemenata, u kome je ova supstanca odmah do natrijuma i kalijuma, rubidijuma, cezijuma i francijuma. Cezijuma možda negde ima u Vojvodini, da kopamo pa da vidimo, ali francijuma i rubidijuma slabo. Ali treba da se buši!

Vladar u večernjem nastupu reče da se od litijuma prave baterije. Ajde, neka neko proba da napravi baterije bez litijuma! A kod nas ga ima za čitav svet. Tog litijuma. Rio Tinto ovde ne bi došao zbog sebe, nego zbog nas. Ne buši on da bi pronašao ono što već ima, njegov je interes u našem usponu. Da čitava Srbija postane Bor!

Gde ima mnogo litijuma, tu ima i mnogo automobila, jer na njemu, to jest litijumu leži automobilska industrija. Doći će velike fabrike koje prave električna vozila. Ima nešto zagađenja dok se buši po brdima i prevrće nutrina zemlje, nije da nema, ali elektrika ne zagađuje, tako da dolazimo na isto. Ali uz nebrojene pare. Ja računam, kaže on, 2.000 novih radnih mesta, čisti prihod oko 600 miliona evra godišnje, što na godišnjem nivou daje oko 10 milijardi dolara čistih para, ako tome dodamo nove prihode iz postojećih ulaganja, koje odmah ulaženo u nove iskopine. To je spiralni sistem vrtoglavih investicija koji se ne zaustavlja. Ima rude za 57 godina, samo u okolini Loznice. Zlatibor i Tara leže na blagu, kopaćemo i tamo, kao i na Rajcu, Staroj planini i po banjama. Gde ima mineralnih voda, ima svačega.

Za deset godina 20 milijardi dolara, a možda na nivou profitne godine dostignemo i više od toga. Ako počne proizvodnja električnih automobila, ili parnih lokomotiva za Kusturičine pruge. O vozovima koji lete da ne govorimo. Tako štedimo na brzim prugama. Kinezi već prave leteće zglobne autobuse, kupujemo jedan za liniju Makiš-Kaluđerica. Sećate se da sam 2018. govorio o izvozu pilećih nogica i svinjskih papaka kod mog brata Sija, u zamenu za ta samoletiva čuda. E, sad je to ponovo u opticaju. Tenis nama dotera svinje, mi Kinezima nemačke papke i kokošije nogice. Plate skaču, prihodi po preživeloj glavi stanovnika biće veći nego u Finskoj. U Makišu neće biti vode? Pa šta? Stižu nam glečeri sa severa, to sam već dogovorio sa svojim prijateljima Eskimima.

I sad ovi ponovo galame Vučiću pederu. Gledao sam sa prozora još 2014. Pajtić vodi neku grupu bukača i dernjaju se: Vučiću pederu! Onda počnem da vičem i ja. Čista katarza. Osećao sam se kao svoj na svome. Samo nisam znao koji je taj kome viču svi pa i ja.

No da se vratim bušenju. Vidite ovaj kamen, zbog njega će čitavo Podrinje da procveta, napravićemo parkove po jalovini, dovodićemo turiste. Rekao sam cveta, a ne zamire, Srbija će biti zemlja napretka, uzor za region, Evropu i svet.

Evo, ovaj kamenčić, da vam ponovo pokažem, to je litijum. Ovde se vide bele tačkice po njemu, ali to nema veze, po tim pegama se prepoznaje naš, srpski litijum, ovo sam lično izbušio da bih vam pokazao. Nabavio mi Drobnjak vibrator sa dijamantskim vrhom.

Inače iz jedne daleke ali nama prijateljske zemlje uvozimo 15 hiljada pari magaraca. Njihov sir košta do dve hiljade evra kilogram, a ta sorta se zadovoljava skromnom travicom. Jede mučenik šta mu se da, ne traži mnogo. A razmnožavaju se kao zečevi, sami od sebe. Moja procena je da možemo već dogodine da izvezemo 25 tona magarećeg sira, što je preko milijardu dolara, ili 50.000 dolara po magarcu. Na 10 godina. Tada ćemo već imati magarca po glavi preostalih stanovnika. Svakom penzioneru podeliću po 50 grama sira po dva puta. Ništa nije zdravije od toga.

I sad će neko da pita kakve veze imaju magarci sa litijumom. Imaju i te kako! Uz njihovu pomoć uspeh referenduma je zagarantovan, iako ima magaraca koji tvrdoglavo sumnjaju.

Goco, ajde pitanje!

Predsedniče, a kako se muzu magarci?

Peščanik.net, 08.06.2021.

EKOLOGIJA

The following two tabs change content below.
Ljubodrag Stojadinović (1947, Niš), gde se školovao do velike mature u gimnaziji „Svetozar Marković“. Studirao u Skoplju, i magistrirao na Institutu za sociološka i političko pravna istraživanja, odsek za masovne komunikacije i informisanje u globalnom društvu (Univerzitet Kiril i Metodi 1987). Završio visoke vojne škole i službovao u mnogim garnizonima bivše Jugoslavije, kao profesionalni oficir. Zbog javnog sukoba sa političkim i vojnim vrhom tadašnjeg oblika Jugoslavije, i radikalskim liderima i zbog delikta mišljenja – odlukom vojnodisciplinskog suda od 1. marta 1995. kažnjen gubitkom službe u činu pukovnika. Bio je komentator i urednik u Narodnoj Armiji, Ošišanom ježu, Glasu javnosti, NIN-u i Politici. Objavljivao priče i književne eseje u Beogradskom književnom časopisu, Poljima i Gradini. Dobitnik više novinarskih nagrada, i nagrada za književno stvaralaštvo, i učesnik u više književnih projekata. Nosilac je najvišeg srpskog odlikovanja za satiru, Zlatni jež. Zastupljen u više domaćih i stranih antologija kratkih i satiričnih priča. Prevođen na više jezika. Objavio: Klavir pun čvaraka, Nojev izbor, Više od igre (zbirke satiričnih priča); Muzej starih cokula (zbirka vojničkih priča); Film, Krivolak i Lakši oblik smrti (romani); Ratko Mladić: Između mita i Haga, Život posle kraja, General sunce (publicističke knjige); Jana na Zvezdari (priče za decu); Masovno komuniciranje, izvori i recipijenti dezinformacije u globalnom sistemu (zbirka tekstova o komunikacijama). Zastupljen u Enciklopediji Niša, tom za kulturu (književnost). Za Peščanik piše od 2016. godine. U decembru 2021. izbor tih tekstova je objavljen u knjizi „Oči slepog vođe“.

Latest posts by Ljubodrag Stojadinović (see all)