mačije oko viđeno kroz prorez
Foto: Predrag Trokicić

Gledao sam, po ko zna koji put, kratku istoriju putovanja srpske vlade od Beograda ka Nišu. Usred autobusa, koji se kreće u nadrealnom svetu i vremenu, razdrljeni i oznojeni Ivica Dačić drži u šaci mikrofon veliki kao toljaga. Okolo njega saputnici iz vlade, ali i muzička banda sa žičanim i duvačkim spravama.

Ozbiljan put i važni putnici sa istančanim muzičkim ukusom sede ozareni svojim važnim postojanjem i istom takvom misijom. Autobus u kome je sva izvršna vlast, pretvoren je u jeftini jureći bircuz, a ministar koji tamo peva, izvlači iz svog tenorčića skoro kastratske visine: „Ne može nam niko ništa, jači smo od sudbine…“

Morao bi Dačić da bude „nešto drugo“ od onoga koji mu je udelio kontrolisanu dozu moći. Ali, on to naravno ne može, mada izgleda kao da želi. Ono što mu je uskraćeno u ozbiljnoj varijanti jezive srpske javne vlasti, on pokušava da ostvari kao ugledna zamlata u putujućem cirkusu, čineći čitav taj kabare još užasnijim. On je njegova Lajza Mineli, nedostaju samo još minhenske pivnice.

Zbog čega je onda Ivica Dačić postao tako neizbežan, uprkos muljevitoj biografiji, koja ga je onoliko puta vukla ka dnu? Mnogi misle da mu se politička inteligencija ne može osporiti; ali, šta je uopšte to? Sposobnost preživljavanja u kaljuzi, ili ponižavajuća mimikrija: pred Slobom, Tadićem i Vučićem. Za njega je bila važnija sklonost odricanja od mesije, nego priklanjanje novom: i Miloševića i Tadića je, skoro bez emocija napustio posthumno. Prvog posle fizičke, a drugog posle političke smrti. I tu je za njega sve logično, posle dobrog raskida zdravo je naći novi hram za molitvu, otići u krčmu, popiti nešto i zapevati turbo. Makar to bio taj jedan dan života. Ne traje se večno, osim ako nije u pitanju Dačić.

Danas je on prvi zabavljač Vučićeve pozorišne trupe, mada se predsednik nikada ne smeje. Nema duha, a i inače mu nikada ništa nije smešno. Uveren je da mu smisao za humor nije potreban, suvišno svojstvo u ozbiljnim vremenima za čoveka koji emituje mrak. Sirovi i patetični cinizam je sasvim dobra platforma za njegove ekspresije o poimanju sveta.

Svoj svet Dačić vidi iz pozicije teškom mukom zasluženog hedonizma. Za šta se inače borio, zašto je bio student generacije na FPN, zašto je godinama nosio Slobinu frizuru na svojoj tikvi, zašto se mešao sa najvažnijima, ali i sa najgorima? Uvek je u isto vreme bio i na vrhu i na dnu, jer sve je to ovde na istom mestu. Njegova konstitucija mekušca oslobođenog od fiskulture plod je uživanja, mada ipak drži do svog fizičkog habitusa. Nekoliko puta je istrpeo naporne i neprijatne kure za skidanje sala. Nije vredelo, sada je konačno zadovoljan izgledom oblapornog rimskog patricija, kome je možda dato da govori šta mu se prohte, ali ga mrzi da se kreće.

Da bi opstao tamo gde želi da bude, morao je da postane otežala Vučićeva lutka o koncu, i njegov glas iz trbuha. Znači li to da Ivica Dačić, predlažući „razgraničenje“ sa Albancima, iznosi, u stvari, neostvarivu Vučićevu marginalnu varijantu? Naravno da znači, mada je ID, kao nosilac teškog krsta, to prihvatio kao svoje, i opire se svima koji sumnjaju u racionalnost te ideje – utopije.

A ona (ideja) proizvod je lutanja po mraku, i straha od stvarnosti, koju su kreirali oni koji je danas ne priznaju. Nije moguć atoski model manastirskog razgraničenja, jer bi i za Albance i za Zapad to bilo relativizovanje početne platforme, kao što nije moguća ni zajednica srpskih opština na jugu, a pogotovo finansijska naknada za uzurpiranu imovinu. Inače ne bi bilo uzurpiranja.

Moguć je još rat, koji Srbija ne može da dobije, i ta Dačićeva antiteza je sofistički pristup političkoj nemoći vladajuće oligarhije. Naravno da je rat uvek moguć ali izlaz iz njega nije. Gubitak Kosova je upravo proizvod rata u kome je Dačić bio portparol počivšeg vođe i civilnog komandanta poražene strane.

Problem je još što ID nikada nije ozbiljno shvaćen kao ministar spoljnih dela, nešto zbog izrazito nediplomatskih manira, uglavnom zbog žustre mešavine politike i estrade sa zanatom. Dačić, naprosto, ne ume da razlikuje munjevitu dinamiku dnevne politike i tešku muku u borbi sa praznom logorejom i bezveznim brbljanjem. Diplomatija i jeste držanje najsočnijih replika pod kontrolom pameti i jezika.

Nije verovatno da je Dačićevu ne baš originalnu ideju o kompleksnom etničkom razdvajanju bilo ko ozbiljno shvatio: ni u Srbiji, ni na Kosovu. Ni u Albaniji, ni na Istoku, ni na Zapadu. Ni na Andrićevom vencu. Posebno ne smatra bitnim njegov predlog onaj koji ga je podstakao da već danima obrazlaže ono što inače nije objašnjivo na taj način. I sinteza Vučićevog unutrašnjeg dijaloga o Kosovu, ako je ikada bude saopštio, biće samo integralni deo njegovog kukavičkog alibija.

Zbog svega toga je teško, skoro i nemoguće biti Ivica Dačić. Ali on opstaje i zbog toga jer sudnjim mukama retušira hipoteke iz vrludave političke prošlosti, pri čemu su afere zvane banana ili koferče, samo lozinka za razumevanje njegovih neostvarenih padova. Tako se može i pojmiti pristajanje da bude voajerska zvezda rijaliti programa, ili solista – udvorica na nezaboravnoj inauguraciji Vučića u ovo što je danas.

Još kao premijer gostovao je u emisiji „Nemoguća misija“ (2013), uveren da će govoriti o nasušnim poslovima izvršne vlasti. Preko puta njega je sedela voditeljka bez donjeg veša, i tek je tada, zureći očarano u delikatno mesto, Dačić shvatio uzvišenu suštinu svog zanata. To bi bilo to, u šta drugo čovek da gleda?

Sebe je proizveo u hibridnog činovnika vlasti, koji sprovodi šizofrenu politiku koliko ume, ali je i svirač na verglu, zabavljač malograđanske političke aristokratije, pevač hitova i narator dosadnih viceva. Ima svoj spisak numera za svaku priliku, ali najradije peva ove: Čoban tera ovčice, Kad zamirišu jorgovani, Oj oraje, oraje, ustaj mala zora je. I naravno, Miljacku. Ili šta mu dođe kad ga uhvate zanos i strah.

A na inauguraciji je oteo mikrofon službenim muzikantima, i odjodlovao čuveni hit „O sole mio“, posvećen živoj statui slavlja. Pesma suncu, pesma nad pesmama kojom većina naroda, pomoću Ivice i njegovog zanosnog glasa, iskazuje svoja osećanja ljubavi, ponosa i užasa.

Peščanik.net, 16.08.2017.

KOSOVO

The following two tabs change content below.
Ljubodrag Stojadinović (1947, Niš), gde se školovao do velike mature u gimnaziji „Svetozar Marković“. Studirao u Skoplju, i magistrirao na Institutu za sociološka i političko pravna istraživanja, odsek za masovne komunikacije i informisanje u globalnom društvu (Univerzitet Kiril i Metodi 1987). Završio visoke vojne škole i službovao u mnogim garnizonima bivše Jugoslavije, kao profesionalni oficir. Zbog javnog sukoba sa političkim i vojnim vrhom tadašnjeg oblika Jugoslavije, i radikalskim liderima i zbog delikta mišljenja – odlukom vojnodisciplinskog suda od 1. marta 1995. kažnjen gubitkom službe u činu pukovnika. Bio je komentator i urednik u Narodnoj Armiji, Ošišanom ježu, Glasu javnosti, NIN-u i Politici. Objavljivao priče i književne eseje u Beogradskom književnom časopisu, Poljima i Gradini. Dobitnik više novinarskih nagrada, i nagrada za književno stvaralaštvo, i učesnik u više književnih projekata. Nosilac je najvišeg srpskog odlikovanja za satiru, Zlatni jež. Zastupljen u više domaćih i stranih antologija kratkih i satiričnih priča. Prevođen na više jezika. Objavio: Klavir pun čvaraka, Nojev izbor, Više od igre (zbirke satiričnih priča); Muzej starih cokula (zbirka vojničkih priča); Film, Krivolak i Lakši oblik smrti (romani); Ratko Mladić: Između mita i Haga, Život posle kraja, General sunce (publicističke knjige); Jana na Zvezdari (priče za decu); Masovno komuniciranje, izvori i recipijenti dezinformacije u globalnom sistemu (zbirka tekstova o komunikacijama). Zastupljen u Enciklopediji Niša, tom za kulturu (književnost). Za Peščanik piše od 2016. godine. U decembru 2021. izbor tih tekstova je objavljen u knjizi „Oči slepog vođe“.

Latest posts by Ljubodrag Stojadinović (see all)