Krov Rektorata, foto: Peščanik
Krov Rektorata, foto: Peščanik

Hoće li Univerzitet u Beogradu ugristi ruku koja ga hrani? To pitanje visi nad akademskom zajednicom u Beogradu, a i u Srbiji uopšte, već godinama. Umesto odgovora najavljenog za 4. novembar, dobili smo odlaganje do 22. novembra. Kao u jeftinoj sapunici – autori ne umeju / ne smeju da završe maratonski niz epizoda, pa kraj odlažu uvodeći takozvani „cliffhanger“. Sasvim je moguće, opasno nagnuti nad provalijom ponižavajućeg moralnog sloma, donosioci odluka na Univerzitetu potrošiće i naredne dve i po nedelje da smisle novi uzbudljivi produžetak.

Da ovde iko veruje u boga, biblijski imaginarij bio bi sasvim primeren da se opiše situacija: zaposlene na Univerzitetu kuša sam đavo u liku Siniše Malog. Nudeći im (socijalnu) zaštitu i (nezaslužene) privilegije on im u stvari uzima dušu i pod krinkom sigurnosti gura ih u propast. Kontraintuitivno, akademski radnici bi u stvari morali da se, poput Davida u psalmima, bez oklevanja bace u egzistencijalnu provaliju, jer ih tamo, iznenađujuće samo za oči nevernika, čeka spas. Sve što važi za Univerzitet, važi i za Srbiju u načelu, samo što u ulozi đavolovog sluge, umesto Malog imamo nelegitimnog predsednika lično.

Ali, „Srbi“ ne veruju u boga, pa zaboravite prethodnu sliku. Ima i drugih slika prikladnih da se opiše tekuća situacija. Jednu je ponudio Dušan Čavić na prošlonedeljnoj tribini na Filozofskom fakultetu. On je govorio o Savskom nasipu i bespravno podignutim vikendicama na njemu. Duž Savskog nasipa nalaze se reni bunari iz kojih se žitelji Beograda snabdevaju pijaćom vodom. Budući da se podižu bespravno, do vikendica sa nasipa ne stiže komunalna kanalizaciona mreža, pa se zajedno sa tim kućama odmah pored kopaju i septičke jame. Sve što ode u te septičke jame na kraju završi u reni bunarima.

Kuće duž nasipa bespravno podižu bivši i sadašnji članovi (među ostalima i bivši radikalski predsednik države) političke i ekonomske elite. Elite dakle zadužene da čuva poredak i stara se o zajedničkom dobru – u šta se po definiciji ubraja i pijaća voda. Od zajedničkog dobra ta elita pravi septičku jamu. Ironija je pak u tome što i oni piju ili za kuvanje koriste istu pijaću vodu kao i ostali žitelji Beograda, dakle onu vodu u kojoj se nalazi sadržaj iz njihovih septičkih jama. Ta slika sa Savskog nasipa – sve i ako na njoj nešto nedostaje ili je preuveličano u odnosu na relano stanje – jeste prava slika današnje Srbije.

Kako Srbije, tako i Univerziteta. Po analogiji – doktorat Siniše Malog možemo videti kao sadržaj septičke jame. Univerzitet pak stoji na mestu reni bunara. Čitalac će sam lako dovršiti sliku. Pređimo dakle na poentu – Mali pogani titulu koje se ni po koju cenu ne odriče. Možda i jeste stvar nekog prestiža odbraniti doktorat na Univerzitetu u Beogradu. Ali, jednom kada to uradite kao što je to uradio Mali zajedno sa saučesnicima sa FON-a, ta titula više ne vredi. Takvu kakva je, bezvredna dakle, Mali je ne dâ, baš kao što elita ne dâ da se sruše kuće i zatvore jame sa nasipa.

Analogiji tu naravno nije kraj. Pitanje za žitelje Beograda, kao i za zaposlene na Univerzitetu bolno je jednostavno – zašto pristajete/pristajemo da pijete/pijemo tu vodu, odnosno na to da neko pogani vaš/naš akademski posao? Racionalno gledano, nema dobrog odgovora na ovo pitanje. U jednoj drugoj ravni, pak, već to što postoji dobar razog da se to pitanje postavi deo je odgovora – duše su već izgubljene. Ovo potonje višegodišnju sapunicu o jednom tobožnjem doktoratu čini tako dramatičnom: nije reč samo o tome hoće li se ili neće na taj konkretni slučaj primeniti važeći propisi; to je zaista i borba za spas duše. Gde duša, naravno, stoji i kao sinonim za – struku.

Peščanik.net, 07.11.2019.

Srodni linkovi:

Božidar Radenković – Moja diskusija

Dušan Teodorović – Još jedna žalba

PLAGIJATI

The following two tabs change content below.
Dejan Ilić (1965, Zemun), urednik izdavačke kuće FABRIKA KNJIGA i časopisa REČ. Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu, magistrirao na Programu za studije roda i kulture na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti i doktorirao na istom univerzitetu na Odseku za rodne studije. Objavio je zbirke eseja „Osam i po ogleda iz razumevanja“ (2008), „Tranziciona pravda i tumačenje književnosti: srpski primer“ (2011), „Škola za 'petparačke' priče: predlozi za drugačiji kurikulum“ (2016), „Dva lica patriotizma“ (2016), „Fantastična škola. Novi prilozi za drugačiji kurikulum: SF, horror, fantastika“ (2020) i „Srbija u kontinuitetu“ (2020).

Latest posts by Dejan Ilić (see all)