Apelacioni sud u Beogradu je potvrdio 3 presude kojima je dosuđena naknada štete članovima porodica ubijenih na Ovčari kod Vukovara 1991. Ministarstvo odbrane Srbije će porodicama isplatiti trostruko manji iznos od prakse Evropskog suda za ljudska prava. Govori advokat Mihailo Pavlović. Razgovor vodila Svetlana Lukić.

Svetlana Lukić: Na tridesetogodišnjicu streljanja najmanje 200 ratnih zarobljenika na poljoprivrednom dobru Ovčara kod Vukovara, stigla je vest da je Apelacioni sud u Beogradu potvrdio presudu Prvog osnovnog suda kojim je dosuđena naknada štete pojedinim članovima porodica ubijenih na Ovčari. To zvuči ohrabrujuće, ali postoji jedno „ali“. Pre nego što porazgovaramo o tom „ali“, treba reći da je ova presuda za naknadu štete mogla je da usledi tek pošto su krivično osuđene neke osobe za streljanje zatvorenika na Ovčari.

Mihailo Pavlović: Tako je. Zapravo, ta krivična presuda je bila preduslov da bi se mogli uopšte voditi ovi parnični postupci, i dodao bih, preciznije, samo 3 presude je Apelacioni sud u Beogradu potvrdio, dakle 3 presude Prvog osnovnog suda su donete u korist porodica žrtava. Sve ove presude koje su proistekle u ovom trenutku u parnici, su posledica te krivične osuđujuće presude gde je određeni broj ljudi, kao što ste i sami rekli, osuđen za ubistva na poljoprivrednom dobru Ovčara. Nekih 193 osobe su identifikovane, od 200, koliko ih je ukupno ubijeno, i faktički, članovi porodica tih žrtava su samim tim stekli uslove za pokretanje ovog postupka. Zašto su te krivične presude predstavljale preduslov?

Pa pre svega zbog pitanja odgovornosti, a zatim i pitanja zastarelosti. Što se tiče pitanja odgovornosti, kada smo dobili tu krivičnu osuđujuću presudu, tu je uspostavljene odgovornosti pripadnika Teritorijalne odbrane koji su bili u sastavu JNA. Na taj način je faktički dovedena u vezu Teritorijalna odbrana i paravojne formacije, konkretno Leva Supoderica – koji su delovali na tom području, koji su definitivno bile u sastavu JNA. I to je predstavljalo osnovu odgovornosti Ministarstva odbrane Republike Srbije, koje faktički odgovara za sve ono što je JNA pravila na tom području.

Druga važna stvar je pitanje zastarelosti, koje je uvek predstavljalo problem i uvek će predstavljati problem ukoliko nemamo pravnosnažno osuđujuću krivičnu presudu za neki ratni zločin. Razlog je taj što, kada imate osuđujuću krivičnu presudu za ratni zločin, u tom smislu ni pravo na naknadu štete ne podleže zastarelosti, odnosno primenjuju se neka posebna pravila u samom zakonu, koja propisuju da ako krivično delo ne zastareva, odnosno gonjenje za krivično delo, kakva su krivična dela iz korpusa međunarodnog i humanitarnog prava, poput ratnih zločina, ne zastarevaju, samim tim ne zastareva ni pravo porodice na naknadu štete. Ali je, kažem ponovo, krivična presuda bila preduslov za sve.

Svetlana Lukić: Samo na kratko da podsetim naše slušaoce; krivično suđenje za Ovčaru trajalo je skoro 15 godina, broj optuženih se vremenom smanjivao, a mnogim optuženima je smanjivana i visina kazne. Koliko se sećam 24 osobe su bile obuhvaćene prvom optužnicom, da bi se na kraju svelo na koliko? Na 8, na 11, nisam to baš dobro shvatila.

Mihailo Pavlović: Tako nešto, ja sad u ovom trenutku sa sobom nemam krivičnu presudu da bih proverio tačan podatak, ali da, mi imamo određeni broj i to su kažem suštinski su bili, da kažem pripadnici Teritorijalne odbrane. Dakle teritorijalci su faktički bili osuđeni za samo delo, ali se uspostavila ta veza teritorijalne odbrane i JNA u konkretnom slučaju. I da, na kraju se to svelo, s obzirom na dužinu trajanja, što je u principu i karakteristika svih krivičnih postupaka, pogotovo za ratne zločine, dakle oni traju unedogled, okrivljeni umiru, umiru okrivljeni, umiru žrtve, oštećeni i tako dalje i tako dalje…

I onda kada se to okonča, ako se okonča, to se svede na jedan mali broj ljudi na kraju, a posledično to se vezuje i za broj žrtava, jer s obzirom da se na teret ubistvo može staviti samo onom licu koje je to ubistvo izvršio, i onda faktički ako vam umire određeni broj učinilaca krivičnog dela, samim tim vi recimo nekima od njih ne možete da stavite žrtve za koje su oni direktno odgovorni. I onda posledično mi na kraju, posle tog dugogodišnjeg, decenijskog suđenja, mi se svedemo na mali broj optuženih i konačno i mali broj oštećenih.

Svetlana Lukić: Pominjali ste Teritorijalnu odbranu, samo da apostrofiram još jednom tu Levu Supodericu, dakle paravojnu jedinicu koja je takođe bila pod komandom Jugoslovenske narodne armije, to je zapravo paravojna jedinica koja je formirana u Šidu i to od strane Srpske radikalne stranke, zar ne?

Mihailo Pavlović: Tako je, da. Zapravo, ceo koncept i samog parničnog suđenja, pa i krivičnog suđenja se odvijao u tome da je u konkretnom slučaju parničnom postupku tužena republika Srbija, odnosno Ministarstvo odbrane, pokušalo na sve načine da se distancira od Teritorijalne odbrane i paravojne formacije. Dakle oni su tvrdili: „to nismo uradili mi, to su zapravo uradili neki teritorijalci ili neka paravojska, mi s tim nemamo veze, vojska odnosno JNA ništa od toga nije učinila“. To je bio pokušaj, kažem, i u krivičnom, to je bio naravno pokušaj u parničnom postupku.

Kao što je bio pokušaj u parničnom postupku da država, odnosno Ministarstvo odbrane insistira na tome da odgovornost ne bude utemeljena na samom državnom organu, u konkretnom slučaju Ministarstvo odbrane, već neposrednim izvršiocima, odnosno licima koja su osuđena za to delo. Dakle teza države u samom postupku je bila: mi s tim nemamo ništa, odgovornost može da proistekne samo od lica koja su neposredno izvršila dela, ti ljudi nisu bili neposredni pripadnici JNA i samim tim ne možemo mi biti odgovorni za tako nešto.

Međutim, i parnični sud je potvrdio jasno tezu koja je zauzeta ranije u krivičnom postupku, a ona se ogleda u činjenici da uprkos tome što ti ljudi nisu bili neposredno pripadnici Jugoslovenske narodne armije, nesporna je činjenica da su oni bili potčinjeni, prepotčinjeni, odnosno prosto JNA je bila odgovorna za njih, a i tadašnji propisi koji su važili u tom trenutku su vrlo jasno definisali pravilo da su teritorijalne odbrane i JNA bili sastavni deo oružanih snaga SFRJ. U konkretnom slučaju i faktički, dakle, ta veza je učinjena nespornom, i u onom trenutku kad je ona učinjena nespornom, samim tim JNA nije više imala prostora da se izvuče za odgovornost, da kažem i tih paravojnih formacija, odnosno teritorijalaca koji su izvršili samo krivično delo.

Svetlana Lukić: Ti ljudi koji su bili zarobljeni u novembru ’91 godine, njih je čuvala Jugoslovenska narodna armija i predala ih u ruke Teritorijalnoj odbrani i Levoj Supoderici?

Mihailo Pavlović: Da, upravo to se i desilo. Dakle, ti ljudi koji su bili zarobljeni predate su, nesporna je činjenica da se to tako desilo, da je faktički JNA bila ta koja je predala u ruke sve te ljude iz vukovarske bolnice i oni su potom odvezeni na poljoprivredno dobro i tamo likvidirani.

Svetlana Lukić: Da se vratimo na ovu presudu za naknadu štete. Šta je tu pozitivno, a šta je problem?

Mihailo Pavlović: Da krenemo od problema, problem je to što su iznosi koji su dosuđeni neprimereno niski. Ti ljudi su dobili iznose po tužiocu u rasponu od 700 do 900 hiljada dinara. Da, tačno je da sudska praksa u principu na tom stanovištu, da u slučaju naknade štete za smrt bliskog lica dosuđuju u proseku neki iznos od 800 hiljada dinara po tužiocu. Međutim, nije isto kada ta šteta proistekne iz ratnog zločina ili proistekne iz nekog drugog krivičnog dela. I sad ako imamo situaciju kakvu imamo ovde, da imamo izvođenje ljudi iz bolnice, odvođenje na poljoprivredno dobro, brutalnu likvidaciju, prekopavanje buldožerima i tako dalje, i tako dalje, dakle imamo očiglednu nameru izvršilaca krivičnog dela da se ovo izvrši. Imamo delo koje ne podleže zastarelosti, upravo zbog značaja, zbog društvene opasnosti, zbog štetnih posledica, dakle, sve te činjenice moraju biti uzete u obzir kada odmeravate naknadu štete.

Banalizovaću: ako uzmemo primer nekog drugog dela, kada imate, ne znam, gaženje pešaka kao najjednostavniji primer, nije isto ako vas je zgazio pijani vozač ili ako vas je zgazio vozač koji je vozio 30km/h a vi ste bili pijani i prešli ste van pešačkog prelaza, vi ste istrčali na vozilo, i u tom slučaju se cene te okolnosti šta se zapravo konkretno desilo. I ako se vratimo na ovaj slučaj gde mi imamo brutalnu likvidaciju 200 ljudi na jednom mestu koja je sistemski urađena, mislim da su iznosi neprimereno niski. To je jedna stvar. Druga stvar, mislim da ti iznosi ne zadovoljavaju ni standarde Evropskog suda i to je razlog zbog čega ćemo se mi obratiti dalje.

U principu, u svim tim predmetima su podnete ustavne žalbe i ukoliko Ustavni sud ne nađe sa shodno da utvrdi da je došlo do povrede prava i da su iznosi neprimereno niski, mi ćemo se obratiti Evropskom sudu u konkretnim slučajevima. Dakle, standard Evropskog suda u nekim ovako sličnim slučajevima je negde oko 20 hiljada evra po tužiocu. Postoji jedna presuda protiv Hrvatske, avgust ’95, za kolonu gde su bili otac i sin, otac je izveden iz kolone i nikada više nije pronađen, i Evropski sud se sa Hrvatskom poravnao na iznos od oko 23 hiljade evra. Hrvatska i aplikant su se poravnali pred Evropskim sudom na tu sumu.

Postoji još nekoliko presuda protiv Turske i tako dalje, i tako dalje u kojima su ti iznosi se kretali oko 20 hiljada funti. Tako da smo i mi iznose inicijalno postavili na 2 miliona po tužiocu. Prosto, sud nije izašao na razumevanje, dosudio je te iznose i moram priznati da su u prvostepenim presudama, u pojedinim predmetima, iznosi bili znatno viši. Recimo u jednoj od tih odluka je prvostepeni sud dosudio čak milion i po dinara, ali je Apelacioni sud preinačio i spustio na nekih 900 hiljada po tužiocu.

Svetlana Lukić: Trostruko manje, u stvari?

Mihailo Pavlović: Tako je, zapravo u odnosu na taj standard Evropskog suda mi imamo trostruko manje iznose i iz tog razloga mi smatramo da zapravo tužioci nisu u potpunosti obeštećeni koliko se zapravo obeštećen i može biti u takvim postupcima. Dakle to je ono što je negativno. Ono što je pozitivno, tu imamo više stvari. Ti postupci su trajali relativno kratko. Inicijalno gledano sve te tužbe su podnete negde 2018. godine i mi smo tokom ove godine već dobili sve te tri prvostepene presude koje su potvrđene. Tako da, kažem, u proseku 2 i po, 3 godine je više nego prihvatljivo za standard pravosuđa u Srbiji, imajući u vidu koliko sami postupci umeju da traju. Važna stvar se ogleda u činjenici da je Ministarstvo odbrane dobrovoljno izvršilo ove presude. Dakle nismo morali da tražimo prinudno izvršenje.

Ranije su iskustva bila da nakon okončanog postupka država nije dobrovoljno isplaćivala, pa smo onda morali da vodimo i postupke prinudnog izvršenja svih tih presuda. Znači prolazak kroz još jedan izvršni postupak uprkos jednom krivičnom, pa posle parničnom. Onda smo bili prinuđeni da vodimo i izvršni postupak ne bismo li došli do sredstava, odnosno do novca koji je u konkretnom slučaju tužiocima dosuđen. Ali, kažem, u konačnici mislim da su iznosi i dalje jedno od glavnih pitanja u ovom trenutku koje nije zadovoljilo te standarde.

Svetlana Lukić: Vi ovde govorite o 3 slučaja a znamo da je, dakle, 193 ljudi identifikovano imenom i prezimenom koji su tamo streljani. Zašto onda samo 3 slučaja?

Mihailo Pavlović: Pa hajde da budemo precizni: dakle, uključujući te 3 presude, sveukupno u ovom trenutku imamo aktivnih 11 predmeta. Oni su u različitim fazama postupka. Zašto nisu podnete sve tužbe odjednom? Razlozi su presudno finansijske prirode. Dakle, samo taksa na tužbu i taksa na presudu u ovim postupcima iznosi oko 1000 evra. Bar 500 evra je taksa na tužbu i skoro toliko je taksa na presudu. Suštinski, zakon o sudskim taksama je taj koji u ovom trenutku onemogućava strankama da se tako lako opredele za postupak, jer ipak ceo sudski postupak, kao i svaki drugi, košta. Dakle, ako uzmemo u obzir takse na tužbu, onda su tu dolasci stranaka u Beograd, da oni svedoče i tako dalje, i tako dalje. Tako da sve to značajno podiže i same troškove postupka i opredeljenje ljudi. Prosto, ograničeni su i limitirani nizom nekih stvari koje ih u ovom trenutku sprečavaju da pokrenemo postupak za svih 193.

Svetlana Lukić: Šta je sa rodbinom onih oko 60 ljudi koji su nestali na putu za Ovčaru Tu porodice ne mogu ništa? Oni su višestruko unesrećeni…

Mihailo Pavlović: Da. Jeste, ti članovi porodice se i dalje vode kao nestali, mislim njihova tela nikada nisu pronađena i ne zna se gde su, šta se desilo i tako dalje. Dakle, kada imamo krivičnu osuđujuću presudu za ratni zločin, ona vam pruža mogućnost da ta prava realizujete nešto lakše. Kada imamo nestale, tu imamo nekoliko različitih problema: prva stvar je što zakonodavstvo u Srbiji ne poznaje naknadu štete za nestala lica. Međutim Republika Srbija je potpisala niz konvencija među kojima je i ta konvencija iz 2011. kada je potpisana, u kojoj je predviđena mogućnost naknade štete i za nestala lica. Kako će se te stvari odvijati ne znam.

Ali ono što je ohrabrujuće, postoje presude i Evropskog suda za ljudska prava, koje u osnovi daju mogućnost za naknadu štete za nestala lica, pogotovo recimo u periodu invazije na Kipar, kada je niz ljudi nestao i gubi im se svaki trag i nikada nisu pronađeni. Evropski sud je utvrđivao odgovornost Turske u konkretnom slučaju, uz obrazloženje da su lica koja su nestala poslednji put viđena živa u rukama pripadnika turske vojske. I na taj način je utvrđivao naknadu i rekao „da, vi niste kao država dokazali da ste u konkretnom slučaju na bilo koji način ta lica predali nekom drugom, petom, da su oni pušteni ili bilo šta, i iz tog razloga se smatra da ste odgovorni za nestanak“. Postoji niz odluka Komiteta Ujedinjenih nacija na teritoriji Bosne, takođe za nestala lica, kojima je utvrđivao ove povrede prava.

Dakle, ne bih rekao da su bez šansi, ali bi taj postupak bio dosta iscrpljujući za same porodice sa ishodima u kojima bismo mi zavisili pre svega od spremnosti sudova da direktno primene međunarodne standarde i u najgorem slučaju čak iako se to ne bi desilo, mi bismo morali da idemo na Evropski sud i da tamo izdejstvujemo eventualno pozitivnu presudu. Dakle ponovo bih naglasio: ti ljudi nisu bez šanse samo, eto, postoji niz otežavajućih okolnosti zbog kojih bi ti postupci bili malo problematičniji, dugotrajniji i dosta neizvesniji u pogledu svih daljih činjenica, odnosno samog ishoda.

Svetlana Lukić: Možda na kraju samo da apostrofiramo ono što ste napomenuli: ovim presudama za naknadu štete Apelacioni sud je prihvatio činjenicu da je Jugoslovenska narodna armija bila nadređena i Levoj Supoderici i teritorijalnoj odbrani koja ja streljala ove ljude.

Mihailo Pavlović: Tako je.

Svetlana Lukić: Na taj način je i utvrdila da postoji odgovornost Ministarstva odbrane Republike Srbije.

Mihailo Pavlović: Tako je, tako je, i to je najveći uspeh ove presude. Da budemo pošteni do kraja, nema te sume koja može nadomestiti ubistvo ili gubitak nekog člana porodice, zato se i ta suma koja se dodeljuje smatra jednom vrstom satisfakcije a ne zaista obeštećenja za smrt, nego prosto neka vrsta satisfakcije da bi članovi porodica dobili određenu vrstu priznanja hajde da kažem, i tog nekog prihvatljivog novčanog iznosa.

Međutim ono što je najveća prednost ove presude, kao i, vraćam se, te presude Krivičnog suda, jeste apsolutna činjenica da smo dodatno utemeljili odgovornost Republike Srbije, konkretno, dakle, JNA u datom slučaju, i da je nesporno potvrđeno da je Teritorijalna odbrana bila i delovala u sastavu Jugoslavije narodne armije i čime smo, hajde da kažem, isključili svaku dalju opciju i mogućnost da se to više pitanje otvara ili da se o njemu na bilo koji način raspravlja.

Svetlana Lukić: Eto, posle tri decenije dočekali smo i to.

Mihailo Pavlović: Tako je, tako je.

Svetlana Lukić: Mihajlo, hvala vam mnogo na razgovoru.

Mihailo Pavlović: Hvala i vama.

Peščanik.net, 25.09.2021.

VUKOVAR