Bilo je i krajnje vreme. U
Norveškoj je jedan od onih zlosrećnih kućnih hormonskih poremećaja ušao u
džamiju potpuno opremljen za pustinjski rat i sa jasnom namerom da pobije što
više muslimana. Čiči od šezdeset i pet godina je prekipelo, pa je na teroristu
naprosto seo i sačekao da se drugi vernici saberu od šoka, te da jedan od njih
krene da lema teroristu, dok je čiča i dalje sedeo na njemu. Teroristu su
docnije izveli na sud sa dva plava obruča oko očiju, koja stilski odlično
pristaju njegovoj frizzy-razi-nazi blond frizurici, a čiču su proglasili
junakom. Terorista je pokušao, neuspešno, da čiči izbije oko. Po svemu sudeći, terorista
je ubio svoju polusestru pre nego što je otišao u džamiju, kao što je ubica iz
Dejtona u pucnjavi ubio svoju sestru. Čiči je ime Mohamed Rafik.
Muftijah Tlaib je baka
američke kongresmenke Rašide Tlaib, koja potiče iz izbegličke palestinske
porodice; baka ima nešto preko devedeset godina, nosi se veoma elegantno i govori
promišljeno i razložno. Da se podsetimo: Rašida Tlaib i Ilhan Omar, američke
kongresmenke, planirale su, javno, put u Izrael. Obe imaju isto tako javne
stavove o Izraelu što se položaja Palestinaca tiče, i u skladu sa tim htele su
da posete važne muslimanske spomenike, a Rašida je posebno htela da obiđe deo
svoje porodice koji je ostao u Palestini, posebno baku, jer bi to verovatno
bilo poslednje viđenje. Što se Ilhan Omar tiče, ona je rođena na verovatno
najgorem mestu na svetu u tome trenutku, u izbegličkom centru u Mogadišu 1981.
Obe kongresmenke meta su napada predsednika Trampa (sa još dve latinoameričkog
porekla), koji je nedavno vidno uživao pošto je dovoljno izrajcao masu negde u
biblijskom pojasu da ritmično grokće „Pošaljite
ih kući!“ No, ceo
problem upravo nastaje zbog istog uzročnika. Izraelska vlast imala je pred
sobom mnoge elegantne mogućnosti, od dodavanja drugih tačaka programu posete
(recimo Jad Vašem muzej), do izražene želje da se gošćama pokažu razni aspekti
države. Ono što privremeno zovem uzročnikom poslalo je javnu poruku u kojoj od
svog omiljenog podpolitičara Netanjahua zahteva da kongresmenke ne primi u
zemlju, jer dotične mrze državu Izrael i sve što je jevrejsko (zvuči nekako
poznato…?), što je masna laž u mnogo širem smislu: može se biti protiv
državnih mera i istovremeno razumeti/voleti ljude, kako u Izraelu, tako i u
Palestini, a bogme i u Srbiji, Hrvatskoj… Druga strana postupka je
zastrašujuća – predsednik države denuncira, sprečava kretanje i izlaže smrtnoj
opasnosti članice Kongresa SVOJE države??? To se naprosto zove veleizdaja. Netanjahu
se odazvao zaista u nekoliko minuta i zabranio kongresmenkama ulaz u Izrael.
Posle nekoliko sati, poklopio ga je izraelski sud, dajući dozvolu posete samo Rašidi
Tlaib, zbog humanitarnih razloga odnosno posete baki, uz dodatne uslove koji
zahtevaju ne samo gde Rašida treba da se kreće, nego i kako da se ponaša.
Rašida je prvo pristala, ali je onda odbila. U međuvremenu je baka progovorila,
sa drugim članovima porodice. Muftijah je ponosna na svoju unuku i na karijeru
koju je napravila, ali se pita kakav je to politički autoritet ako se sa njim
tako poigravaju; njena unuka treba da nastavi da prikazuje istinu o Palestini,
i zato ne treba da popusti pod pritiskom i ucenom, poseta je tu manje važna.
Muftijah se nije rasplakala pred kamerama, ona je čvrsta Palestinka. Ona inače
živi u polurazrušenom selu, osnovna škola je sa tri strane ograđena bodljikavom
žicom, vodu imaju jedanput dnevno (ako uopšte), sredinom ulice protiče
kanalizacija. Nedaleko odatle je nezakonito sagrađeno naselje za građane Izraela,
stanari se hlade u mnoštvu bazena oko svojih kuća.
Možda će ceo slučaj ipak
pomoći da se pre isteka četvorogodišnjeg roka američki građani, poniženi
Kongres i ostalo što čini vlast seti načina da, bez opšteg rešetanja i užasa
novih izbora, neutralizuje uzročnika. No mnogo važnijim mi se čini pobuna
staraca, u njihovim svetovima, mogućnostima i okvirima. Ako je njima dosta
ludačkog nasilja, neizrecive gluposti i vođa koji svet tretiraju kao čučavac,
onda možda ima nade. Za razliku od omladine, oni ne očekuju budućnost, ali za
nju brinu; ne boje se ničega, jer više nemaju čega da se boje; niko ih ne može
izludeti ni prevariti, čak ni internet; važni su im živi, jer znaju šta je
smrt. Pri tome su svuda oko nas, sa sećanjima koja prevazilaze svako mlađe. Zato
im se okrenite, slušajte ih, možda će upravo oni spasti svet tako što će reći
šta treba i sesti gde treba.
Svetlana Slapšak, rođena u Beogradu 1948, gde je završila klasičnu gimnaziju i doktorirala na Odeljenju za antičke studije na Filozofskom fakultetu. Pasoš joj je bio oduzet 1968-73, 1975-76. i 1988-89. Zaposlena u Institutu za književnost i umetnost 1972-88. Predsednica Odbora za slobodu izražavanja UKS 1986-89, sastavila i izdala preko 50 peticija, među njima i za oslobađanje Adema Demaćija. Bila članica UJDI-ja. Preselila se u Ljubljanu 1991, gde je redovna profesorka za antropologiju antičkih svetova, studije roda i balkanologiju (2002-14), koordinatorka studijskih programa i dekanka na ISH (2004-14). Glavna urednica časopisa ProFemina od 1994. Umetnička direktorka Srpskog kulturnoga centra Danilo Kiš i direktorka Instituta za balkanske i sredozemne studije i kulturu u Ljubljani. Predložena, u grupi Hiljadu žena za mir, za Nobelovu nagradu za mir 2005. Napisala je i uredila preko 100 knjiga i zbornika, oko 500 studija, preko 3.000 eseja, nekoliko romana, libreto, putopise, drame; prevodi sa grčkog, novogrčkog, latinskog, francuskog, engleskog i slovenačkog. Neke od novijih knjiga: sa Jasenkom Kodrnja, Svenkom Savić, Kultura, žene, drugi (ur, 2011); Franc Kavčič in antika: pogled iz antropologije antičnih svetov (2011); Mikra theatrika (2011); sa Biljanom Kašić i Jelenom Petrović, Feminist critical interventions [thinking heritage, decolonising, crossings] (ur, 2013); Antička miturgija: žene (2013); Zelje in spolnost (2013); Leon i Leonina, roman (e-izdanje, 2014); Leteći pilav (2014); Kuhinja z razgledom (2015); sa Natašom Kandić, ur. Zbornik: Tranziciona pravda i pomirenje u postjugoslovenskim zemljama (2015); Ravnoteža, roman (2016); Preživeti i uživati: iz antropologije hrane. Eseji i recepti (2016); Kupusara. Ogledi iz istorijske antropologije hrane i seksualnosti (2016); Škola za delikatne ljubavnike, roman (2018); Muške ikone antičkog sveta (2018); Libreto za kamernu operu Julka i Janez, Opera SNG Ljubljana, premijerno izvedena 19.1.2017; Antična miturgija (2017); Muške ikone antičkog sveta (2018); sa Marinom Matešić, Rod i Balkan (2018); Mikra theatrika II: antropološki pogled na antično in sodobno gledališče (2018); Volna in telo: študija iz zgodovinske antropologije (2019); Moj mačkoljubivi život (2021); sa Aleksandrom Hemonom, Mladost (2021); Feminističke inscenacije (2021); Osvetnice, roman (2022); Grožnja in strah: razraščanje sovražnega govora kot orodja oblasti v Sloveniji (2022). Romani su objavljeni na slovenačkom i makedonskom. Dobitnica nagrada Miloš Crnjanski za knjigu eseja 1990, American PEN Award 1993, Helsinki Watch Award 2000, Helen Award, Montreal 2001, nagrade Mirko Kovač za knjigu eseja 2015, nagrade Mira ženskog odbora PEN-a Slovenije 2016, Vitalove nagrade Zlatni suncokret 2017.
Svetlana Slapšak, rođena u Beogradu 1948, gde je završila klasičnu gimnaziju i doktorirala na Odeljenju za antičke studije na Filozofskom fakultetu. Pasoš joj je bio oduzet 1968-73, 1975-76. i 1988-89. Zaposlena u Institutu za književnost i umetnost 1972-88. Predsednica Odbora za slobodu izražavanja UKS 1986-89, sastavila i izdala preko 50 peticija, među njima i za oslobađanje Adema Demaćija. Bila članica UJDI-ja. Preselila se u Ljubljanu 1991, gde je redovna profesorka za antropologiju antičkih svetova, studije roda i balkanologiju (2002-14), koordinatorka studijskih programa i dekanka na ISH (2004-14). Glavna urednica časopisa ProFemina od 1994. Umetnička direktorka Srpskog kulturnoga centra Danilo Kiš i direktorka Instituta za balkanske i sredozemne studije i kulturu u Ljubljani. Predložena, u grupi Hiljadu žena za mir, za Nobelovu nagradu za mir 2005. Napisala je i uredila preko 100 knjiga i zbornika, oko 500 studija, preko 3.000 eseja, nekoliko romana, libreto, putopise, drame; prevodi sa grčkog, novogrčkog, latinskog, francuskog, engleskog i slovenačkog. Neke od novijih knjiga: sa Jasenkom Kodrnja, Svenkom Savić, Kultura, žene, drugi (ur, 2011); Franc Kavčič in antika: pogled iz antropologije antičnih svetov (2011); Mikra theatrika (2011); sa Biljanom Kašić i Jelenom Petrović, Feminist critical interventions [thinking heritage, decolonising, crossings] (ur, 2013); Antička miturgija: žene (2013); Zelje in spolnost (2013); Leon i Leonina, roman (e-izdanje, 2014); Leteći pilav (2014); Kuhinja z razgledom (2015); sa Natašom Kandić, ur. Zbornik: Tranziciona pravda i pomirenje u postjugoslovenskim zemljama (2015); Ravnoteža, roman (2016); Preživeti i uživati: iz antropologije hrane. Eseji i recepti (2016); Kupusara. Ogledi iz istorijske antropologije hrane i seksualnosti (2016); Škola za delikatne ljubavnike, roman (2018); Muške ikone antičkog sveta (2018); Libreto za kamernu operu Julka i Janez, Opera SNG Ljubljana, premijerno izvedena 19.1.2017; Antična miturgija (2017); Muške ikone antičkog sveta (2018); sa Marinom Matešić, Rod i Balkan (2018); Mikra theatrika II: antropološki pogled na antično in sodobno gledališče (2018); Volna in telo: študija iz zgodovinske antropologije (2019); Moj mačkoljubivi život (2021); sa Aleksandrom Hemonom, Mladost (2021); Feminističke inscenacije (2021); Osvetnice, roman (2022); Grožnja in strah: razraščanje sovražnega govora kot orodja oblasti v Sloveniji (2022). Romani su objavljeni na slovenačkom i makedonskom. Dobitnica nagrada Miloš Crnjanski za knjigu eseja 1990, American PEN Award 1993, Helsinki Watch Award 2000, Helen Award, Montreal 2001, nagrade Mirko Kovač za knjigu eseja 2015, nagrade Mira ženskog odbora PEN-a Slovenije 2016, Vitalove nagrade Zlatni suncokret 2017.